Najčešće ne “puknu” glasni, dramatični i impulzivni. Najčešće puknu oni koji šute, smiruju druge, uvijek preuzimaju još malo i ponavljaju da je sve u redu. Izvana funkcioniraju, iznutra tijelo već dugo plaća račun. Ono što glava odbije priznati, tijelo često preuzme i počne nositi umjesto nas.
Kad tijelo kaže dosta
Mnogi ljudi koje okolina doživljava kao “divne”, “fino odgojene”, “uvijek dostupne” i “nevjerojatno strpljive” nose u sebi sasvim drugu priču. Godinama gutaju ljutnju, guraju tugu pod tepih, opravdavaju tuđe ponašanje i stišavaju vlastite reakcije. Na van sve izgleda uredno: posao, obitelj, obveze.
U nekom trenutku tijelo više ne može držati ritam. Krenu kronični umor, nesanica, bolovi, ponavljajuće infekcije, hormonske tegobe, autoimune dijagnoze. Kao da organizam povuče ručnu i kaže: “Ovako više ne ide.”
Nije svaka bolest posljedica potisnutih emocija. Ali način na koji se odnosite prema onome što osjećate ima puno veću težinu u Vašem životu nego što većina ljudi pretpostavlja.
Emocije nisu “drama”, hirovi ni slabost. One su dio biološkog sustava preživljavanja. Kad se predugo ignoriraju, račun najčešće stigne preko tijela.
Emocije kao biološki alarm
Strah, tuga, ljutnja, razočaranje, gađenje, osjećaj povrijeđenosti – to su signali. Strah javlja da nešto nije sigurno. Ljutnja štiti granice. Tuga daje prostor da se oprostite s onim što ste izgubili.
Kad naučite ne slušati te signale, oni ne prestaju postojati. Samo se povuku u drugi sloj. Tijelo tada živi u produženom stanju napetosti: živčani sustav je pojačano oprezan, hormoni stresa rade duže nego što je potrebno, imunološki sustav stalno procjenjuje prijetnje – izvana i iznutra.
Znanstvena istraživanja godinama pokazuju da kronični stres mijenja rad endokrinog sustava, osobito osi hipotalamus–hipofiza–nadbubrežna žlijezda. Mijenja se razina kortizola, narušava ritam sna i budnosti, raste sklonost upalnim procesima. Kada je organizam dugo u “modu preživljavanja”, teže se nosi s infekcijama, sporije se oporavlja i kod nekih ljudi postaje podložniji raznim kroničnim stanjima.
Drugim riječima, ono što na razini uma bude prešutno, na razini tijela rijetko ostaje bez traga.
Kako uopće naučimo potiskivati ono što osjećamo?
Malo dijete nema problem pokazati emocije. Plače kad je tužno, viče kad je ljuto, traži blizinu kad mu je teško. Tek odrastanjem počinje učiti koje su emocije dobrodošle, a koje donose kritiku, sram ili distancu.
Poruke tipa: “Nemoj plakati, nemaš razloga”, “Šuti i budi pristojan”, “Ne ljuti se, nije lijepo”, “Ne pravi dramu” šalju jasnu poruku – određena stanja se ne smiju vidjeti. Dijete ne zaključi da je okolina u problemu, nego da je nešto s njim pogrešno kad tako osjeća.
Umjesto da preispituje situaciju, počinje sumnjati u sebe. Tu se rađa obrazac: biti “dobar”, ne smetati, ne opterećivati druge, “gutati” ono što se doista događa unutra. U odrasloj dobi to izgleda kao stalno stavljanje tuđih potreba ispred svojih, relativiziranje vlastite boli i rečenice tipa: “Ma nije tako strašno, drugi imaju gore.”
Što se događa u tijelu kad stalno gušite ljutnju
Ljutnja je posebno osjetljiva emocija. U mnogim obiteljima doživljava se kao nepristojna, opasna ili “loša”. Ako ste naučili da ljutnja znači da ste Vi loši, svaki put kad osjetite unutarnji “ne” postoji pritisak da ga utišate.
Ljutnja, međutim, ima jasnu funkciju: obavještava da je granica prijeđena. Kada se ta granica nikada ne izgovori, tijelo često reagira.
Kronično potiskivanje ljutnje i nezadovoljstva obično prati i kroničan napor organizma. Hormoni stresa ne dobiju jasan signal da je situacija završena pa razina napetosti nikada sasvim ne pada. Dugoročno to može voditi iscrpljenosti, smetnjama sna, problemima s probavom, glavoboljama, bolovima u mišićima i leđima, a kod nekih ljudi i ozbiljnijim dijagnozama.
To ne znači da svaka neizražena ljutnja vodi bolesti. Ali dugotrajno življenje u obrascu “nikad ne prigovaram, nikad ne pokazujem ljutnju, nikome nisam teret” stvara teren u kojem kronična napetost postaje svakodnevica. A upravo s dugotrajnom napetosti tijelo najteže izlazi na kraj.
Djetinjstvo kao matrica: “dobro” dijete, preopterećen odrasli
U razgovorima s ljudima koji su se razboljeli usred života često se ponavljaju iste rečenice:
“Uvijek sam bio/la odgovoran/na.”
“Rano sam odrastao/la.”
“Nisam htio/htjela stvarati probleme.”
“Svi su se oslanjali na mene.”
Iza tih rečenica često stoji dijete koje je rano preuzelo previše: emocionalno stanje roditelja, brigu za mlađu braću i sestre, ulogu smirivanja sukoba, držanja atmosfere u kući. Da bi ostalo prihvaćeno, moralo je vlastite potrebe gurnuti u stranu.
Kad takvo dijete postane odrasla osoba, više ni ne zna kako izgleda trenutak u kojem je dopušteno reći: “Ovo mi je previše.” Posao, obitelj, partnerstvo – sve ide istim tempom. Izvana: pouzdana, zrela osoba na koju se svi naviknu oslanjati. Iznutra: iscrpljenost, potisnuta tuga, često tiha ljutnja prema svima, pa i prema sebi.
Tijelo pamti ono što um ne stigne obraditi
Svako iskustvo nosi emocionalni trag. Kada imate prostor i podršku, taj trag se obradi: isplačete se, podijelite s nekim, izrazite ljutnju, donesete odluku i idete dalje.
Kada tog prostora nema, emocija se ne briše. Samo se “stiša” i ostaje u pozadini. U tijelu to može izgledati kao zgrčen želudac, stegnuta čeljust, kronično napeti mišići vrata i ramena, glavobolje, probavne smetnje, ubrzano lupanje srca u situacijama koje naizgled nisu opasne.
Dugotrajni stres i neobrađene traume mijenjaju način na koji živčani sustav reagira. Netko živi u stalnoj “hiperbudnosti” – kao da će svaki čas izbiti problem. Netko drugi ide u otupjelost – kao da nije u kontaktu s onim što osjeća, funkcionira na autopilotu. U oba slučaja, tijelo nosi teret neizrečenog.
To ne znači da emocije same po sebi “stvaraju” svaku bolest. U igri su i genetika, okoliš, infekcije, nesreće, slučajnost, socijalni uvjeti. Emocionalna povijest je jedan dio slagalice, ali vrijedan dio kada govorimo o kroničnom stresu i načinu na koji živimo iz dana u dan.
Znanost i iskustvo: gdje se dodiruju, a gdje treba biti oprezan
Psihoneuroimunologija kao područje desetljećima pokazuje da misli, emocije i stresna stanja utječu na hormonalni i imunološki sustav. Ljudi koji žive pod stalnim stresom češće imaju poremećen san, povišene upalne markere i veću sklonost nekim bolestima.
Istovremeno, pojednostavljena objašnjenja tipa “razbolio/la si se jer nisi oprostio/la” ili “imaš dijagnozu jer si predugo bio/la ljut/a” mogu biti štetna. Već umornim ljudima dodaju još jedan teret: osjećaj krivnje i srama.
Zreliji pristup polazi od toga da bolest nije kazna niti dokaz da ste “emocionalno zakazali”. No način na koji se odnosite prema sebi, svojim stanjima i granicama može olakšati ili otežati put kroz život – i kroz bolest, ako postoji. Rad na emocionalnoj razini nije zamjena za medicinu, nego važna dopuna.
Što zapravo znači ne potiskivati emocije
“Ne potiskivati emocije” ne znači istresati sve na svakoga, vikati na bližnje ili prekidati odnose čim se pojavi frustracija. Radi se o tome da prestanete trajno izdavati sebe.
Prvi korak je priznati što se u Vama stvarno događa. Umjesto automatskog “dobro sam”, možete stati i iskreno primijetiti: “Osjećam tjeskobu”, “Tu samžan/na”, “Ljut/a sam”, “Sram me je”. Sama ta iskrenost prema sebi smanjuje unutarnju napetost, jer prestajete glumiti pred sobom.
Drugi korak su granice. To uključuje rečenice poput:
“Ne želim ovo.”
“Ne mogu sada.”
“Treba mi pomoć.”
“Ne slažem se s tim.”
Granice nisu agresija, nego način da prestanete puštati da svaki pritisak ide preko Vaših leđa. Kada jasnije štitite sebe, živčani sustav ima više trenutaka u kojima se može opustiti.
Treći korak je pronaći sigurna mjesta i ljude. To mogu biti bliske osobe koje zaista slušaju, grupa podrške, psihoterapeut, duhovna osoba kojoj vjerujete, liječnik koji ima vremena razgovarati. Kada se emocije podijele u sigurnom prostoru, više ih ne nosi jedno tijelo samo.
Kada je vrijeme za stručnu pomoć
Ako već dugo imate osjećaj da ste “na rubu”, ako imate tjelesne simptome koje medicina ne može do kraja objasniti ili ako primjećujete da su Vaše reakcije jače i burnije nego što situacija traži – to su signali da Vam treba podrška.
Psihoterapija, savjetovanje, različiti oblici rada s tijelom, medicinska obrada – sve su to alati na raspolaganju. Korištenje tih alata nije poraz, nego znak da ozbiljno shvaćate vlastiti život. Ponekad je potrebno i liječenje lijekovima; to ne poništava emocionalni rad, nego ga ponekad uopće čini mogućim, jer smanjuje intenzitet simptoma.
Važno je imati na umu i ovo: nitko ne može “odraditi” emocije umjesto Vas. Stručnjak može biti suputnik i orijentir, ali smjer birate Vi.
Emocionalna hrabrost kao briga za zdravlje
U svijetu koji stalno traži brzinu, kontrolu i učinkovitost, priznati da ste ranjivi, ljuti, povrijeđeni ili umorni ponekad djeluje kao slabost. U stvarnosti, to je oblik unutarnje higijene.
Kad sebi dajete pravo da osjećate ono što je već tu, smanjujete potrebu da tijelo “viče” umjesto Vas. Kada učite reći “ne” onome što Vas prelazi, manja je vjerojatnost da će organizam morati stati kroz iscrpljenost ili simptom.
Nitko ne može garantirati život bez bolesti. To nije u našoj moći. Ali postoji razlika između života u kojem stalno bježite od sebe i života u kojem ste barem dijelom na vlastitoj strani.
Emocionalna hrabrost često izgleda sasvim obično: priznati sebi da Vas nešto boli. Ne opravdavati svaki put tuđe ponašanje. Potražiti pomoć prije nego što više nemate snage. Uvažiti signale tijela i ne svoditi sve na “ma proći će”.
Kada počnete živjeti na taj način, mijenja se i doživljaj zdravlja. Fokus nije samo na tome da simptoma nema, nego na tome da ste prisutni u vlastitom životu. Ta prisutnost, dugoročno, djeluje iscjeljujuće i na tijelo i na psihu.
Suzana Dulčić/ATMA
