Ako je obitelj temelj društva, a ne pojedinac, individua, kreator sve ljudsko-civilizacijske smislenosti pa, prema tome, i braka i obitelji, znači li to da onog poganog pojedinca koji je igrom genocidnog slučaja ili isto takvog neslučaja ostao bez ikog svog, možemo tretirati kao psa, ako ga ne možemo i zatući kao psa jer su i ti četveronožni primjerci stavljeni pod zakonsku zaštitu?
Ako je obitelj temelj društva, zašto oni koji su razorili trećinu te društvene temeljnice prolaze nekažnjeno, gotovo bez prijekora što znači besprijekorno, zašto ih ne preveniramo, što bi značilo da završe barem tromjesečni tečaj bračne tolerancije na nekom Učilištu za moral ako ne i obvezno četverogodišnje školovanje na Akademiji za brak, ili sankcioniramo na taj način što će plaćati ne samo alimentaciju već i alijenaciju, stresove, frustracije i komplekse svoje djece, što će platiti i preplatiti svaku suzu svog djeteta umjesto da bude obratno – da dijete suzama plaća njihovu nepromišljenost, neodraslost i nedoraslost, bahatu požudljivost i požudnu bahatost?
Ako smo za legimitet i legalitet društvenog ustrojstva, zašto vrijeđamo sve, a ponajviše zdravu pamet papagaja neprestanim, do u besmisao, do u potpuno gubljenje veze onoga što izričemo i onoga što pokušavamo misliti, izgovaranjem kako smo svi jednaki pred zakonom, umjesto da odlučno graknemo kako, doduše, svi mi jesmo jednaki pred zakonom, ali zakon nije jednak pred svima nama, jer se pred nekima šćućuri, usuče, zažmiri, budući su ovi lijepi, ambiciozni, prodorni, pa kako ičim i uprljani, i tako poniknut tek jedno oko malčice otvori tek kad ovi počnu povraćati silno bogatstvo, dok se pred zdepastim i slabo odjevenim siromašcima nadme, razgoropadi, i iz surih, nedodirljivih, visina suduje kada se ovi u stvarni, nerasklimani ili u metaforički, rasklimani autobus, autobus života, pokušaju prošvercati bez karte?
Ako smo uistinu duhovna bića, zašto taj tautonim, taj šarlatanski larpurlartizam, što izraz vjerska tolerancija svakako jest (to bi bilo kao da upotrebljavamo sintagmu mokra voda) uopće pripuštamo u bilo kakav govor? Koji autoritet ćemo neizostavno povrijediti ako ga zamijenimo pravim izrazom – religiozna tolerancija?
Ako se deklariramo kao vjernici, humanisti, legalisti, sportaši, zašto se uspaničimo kad netko iz bijelog svijeta malo protrese tu deklaraciju, pa nogama i svim mogućim iščetkanim autoritetom čvrsto stajemo na nju, ali prolazimo kao i onaj riječki vatrogasac koji je na olujnoj buri pokušao zajahati odlomljeni lim? Mislimo li da je svijet gluh pa ne čuje naše totalitarne pokliče, mislimo li da je slijep pa ne vidi da na prstima, nečujno trčimo u zavjetrinu tih urlika od kojih se ledi krv u žilama? Zašto mokrimo u svaku svoju krvavo izvojevanu pobjedu kada nam ova malčice, poput lagane burice, dahne u lice?
Ako smo uistinu spremni na duhovnu pustolovinu, a ne uvijek i samo na sterilnu intelektualnost, zašto se ne odvažimo pa onu Ciceronovu da je Povijest učiteljica života (Historia est magistra vitae) malo ne osuvremenimo i ne preciziramo pa kažemo da je Povijest učiteljica ponajprije živih ljudi, pa tek onda ostalih sastavnica života što je modernom dobu i modernom duhu prispodobivije nego kad se kaže samo života. Naravno, sada će neki drvlje i kamenje sa sedam rimskih brežuljaka navaliti na ovu misao dok će umjereniji tražiti da se ne raščlanjuje ono što raščlambu ne treba, a ja samo podvlačim da nije ispravljanje stare mudrosti niti bogohuljenje kada se u životu, kao njegove inteligentnije sastavnice prepoznaju i životinje i priroda i mrtvi ljudi i životni procesi, te da je sve njih povijest dovoljno naučila i preučila čak, osim samoga čovjeka. Njemu treba stalno tutorstvo, stalna skrb za znanje – stalno učiteljstvo, ovim ostalima tek povremeno.
Ako mjerimo lice moramo znati da postoje razne mjere i različita stanja svijesti pritom. Nije svako mjerenje nedostojanstveno niti je povijest odbila da i mjerače lica uči.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
