Mislim da si svaki čovjek postavi u nekom trenutku svoga života neka suštinska pitanja, poglavito kada prolazi kroz različite izazove – Čemu sve ovo? Zašto stradavaju nevini ? Zašto postoji zlo i koji je smisao patnje? Zašto Bog dopušta patnju? Zašto ne živimo u svijetu u kojem ne postoji zlo? Itd.
U svome radu često se dotaknem ovih tema sa svojim klijentima poglavito s ateistima i agnosticima. Čak si i oni postavljaju ta pitanja pa evo nekih mojih razmišljanja na tu temu.
Sigurna sam da su to pitanja koja si svaka osoba postavi u nekom trenutku svoga života, a odnose se na jednu od najvećih tajni o čovjeku. Nema jednoznačnog i instant odgovora na ta pitanja. Svojom beskrajnom moći Bog bi uvijek mogao stvoriti nešto bolje. Međutim, u svojoj beskrajnoj dobroti i mudrosti, Bog je htio slobodno stvoriti svijet u ”stanju putovanja” znači da se čitav život usavršavamo i postajemo bolji ljudi prema sebi i prema drugima koji to zaslužuju.
Čovjek misli da je svemoćan i stavlja se na mjesto Boga
Sveto pismo u knjizi Postanka opisuje kako Bog daje ljudima vlast nad svime što je On kreirao, te da upravlja i da se brine za sve što je stvorio – od odnosa s prirodom dobiva sve što mu je potrebno za život, a svijet dobiva – čovjeka s kojim je Bog u svakodnevnoj interakciji. Bog je učinio čovjeka svojim saveznikom koji zajedno s njime upravlja nad svim stvorenim.
„I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro“ – sve što je Bog stvorio bilo je dobro. Međutim, problem koji je nastao iz kojega se rodilo zlo, nije poteklo iz izvorne kreacije, jer sve što je stvoreno imalo je određenu svrhu za dobrobit. Zlo se rodilo kada je čovjek pomislio da „zna bolje“ i da mu Božje vodstvo nije potrebno odnosno grijeh se dogodio kada je čovjek pomislio da mu Bog ne dopušta da se u potpunosti realizira.
„Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno” – upravo u primjeru iz edenskog vrta vidimo da je čovjek poželio biti mudar poput Boga, a zlo je nastalo kada se sloboda i božja ljubav koja nam je darovana zloupotrijebi.
Bog i čovjek trebali bi biti saveznici a ne neprijatelj jedno drugome
Grijeh je klanjanje čovjekovoj neovisnosti od Boga, i vjere u svoje spoznajne mogućnosti kao izvorište svega dobroga. Sve počinje i završava u čovjeku tj. u njegovom umu jer se zlo najprije nalazi u čovjekovom umu, odnosno u čovjekovom promišljanju o Bogu kao o nekome koji ga tlači što se kasnije materijaliziralo u čovjekovom djelovanju, koje na kraju rezultira pokvarenosti i izopačenosti osobe i svijeta.
Zašto je mnogima tako teško shvatiti da svako zlo dolazi od čovjeka? Mučenja, ubojstva, ratovi i bolesti dolaze od čovjekove pale prirode tj. od njegova egoizma. Zaboravljajući kome duguje svoj život, čovjek se stavlja u položaj upravitelja svijeta i postavlja sebe za glavnog i odgovornog direktora, a Boga u potpunosti marginalizira i često isključuje iz svakodnevnih poslova. Čovjek nije kreiran da samostalno vodi i upravlja svijetom, nego da djeluje i zajedno surađuje sa svojim Stvoriteljem. Sve dok je taj njihov savez prekinut ili ga najčešće uopće i nema, neće biti niti boljitka u osobnom životu čovjeka i općenito u svijetu.
Prema tome rješenje za problem odnosno za zlo koje je nastalo u svijetu i kojemu svakodnevno svjedočimo u njegovim najkrućim i najgorim licima nalazi se u svakome od nas. Ako ste upali u nevolje i probleme i obuzeti ste zlom, vi ste ti koji se treba prvi trgnuti i poduzeti sve što je u vašoj moći kako bi ispravili svoje grijehe (zlo učinjeno prema sebi ili drugima) dok nije kasno. Borba protiv zla i osobnih grijeha započinje prije svega u vlastitoj svakodnevici, a tek onda na nekom globalnom nivou. Kakve veze ima naš Stvoritelj i da Njega krivimo zbog nekih naših misli i djela koja se njima materijaliziraju?
Sve dok ne shvatite da ste Vi taj jedini koji treba preuzeti odgovornost za svoje misli, riječi i dijela, bit ćete nesretni, bolesni i životariti od danas do sutra okrivljujući druge i Boga. Vi ste ti koji donosite svakodnevne odluke, i koji bi trebali biti čestiti i moralni i težiti etičkom ponašanju, umjesto da komentirate druge. Na taj način vi dajete svoj osobni doprinos da se umanji bujajuće zlo koje se svakodnevno događa oko nas.
Svi se odgovori nalaze u vama
Jedan od najčešćih razloga za napuštanje vjere je postojanje zla u svijetu, naročito u njegovim najokrutnijim i najnerazumljivijim oblicima, koji se čine nepravedni i besmisleni i u odnosu na koje se osjećamo bespomoćni. Stoga je sasvim normalno da se pitamo – kako Bog to može dopustiti, odnosno zašto svemogući i dobar Bog, dopušta da se takva zla događaju? Zašto dobre osobe pate i moraju se nositi s osobnim dramama i tragedijama? Zašto Bog ne intervenira? Moj je odgovor slijedeći – umjesto da odgovore na ova pitanja adresiramo Bogu, to bi trebali činiti i tražiti odgovore sami sa sobom, sa svojim bližnjima i svijetu, a ne s Bogom.
Kao što ne možemo pojmiti beskrajnu Božju dobrotu, tako nismo u stanju niti dokučiti planove Boga. Stoga je možda najbolji stav koji možemo imati u odnosu na dobro ili zlo to da svoje povjerenje u potpunosti predamo Njemu jer On uvijek zna više i može više. Ipak, to podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za svoj život i da mi s naše strane učinimo sve što je potrebno kako bi riješili npr. neki svoj problem umjesto očajavanja, depresije, optuživanja i prebacivanja krivnje na druge.
Zlo proizlazi iz dane slobode
Bog je stvorio svijet da bude otvoren brojnim mogućnostima i da se usavršava. Učinio nas je inteligentnima i slobodnim bićima i dao nam je prostor da razvijamo te talente. Prema tome, nije stvorio zatvoren svijet, u kojemu samo On ima pristup, niti je stvorio savršen svijet. U tom smislu, Bog nas dovodi u kušnju odnosno stavlja nas pred izazove i daje zadaće da činimo dobro sukladno svojim mogućnostima, što ponekad doista može biti jako težak i naporan zadatak. Čovjek od svog samog početka na loš način upotrebljava datu mu slobodu, uništava Božja djela i u sebi i u drugima i u prirodi. Čineći tako samo se još više udaljava od Boga, a njegovo srce postaje sve kruće, hladnije, mračnije i zatvorenije do te mjere da netko može nečiji život pretvoriti doslovce u pakao. To je grijeh i istinsko zlo, kojeg se trebamo najviše bojati jer iz njega proizlaze sva druga zla, na ovaj ili onaj način.
Zlo je nedostatak svijetla i dobrote
Što je uopće zlo? Zlo je tama odnosno nedostatak svijetla – dobroga. Zlo je odsustvo i nema pozitivan entitet. Zlo je negativnost i mora se nakačiti na dobro da bi postojalo. Zato ljudi i pate kada iskuse odsustvo dobra. Bez obzira da li je naša ili tuđa krivnja, ona uvijek stvara štetu i kad jesmo i kada nismo krivi.
Knjiga o Jobu temeljito razrađuje ovaj problem. Jobov slučaj lijepo nas pokazuje da također pravedni i nevini pate. Za Joba je njegova patnja značila kušnju njegove vjere, iz koje je izašao osnažen. Drugim riječima, Bog nas u određenim situacijama iskušava i uvijek nam daje milost da pobijedimo, traži način kako bi rasli u ljubavi, što je konačan smisao dobra.
Nadalje, kroz Mojsijev slučaj, patnja ima smisao pročišćenja. U Mojsijevo vrijeme, izraelski narod bio je nestalan i hirovit. Stoga je Bog Mojsija ”pročistio” dugim putovanjem kroz pustinju i tako ga je formirao sve dok nije postao sposoban ući u obećanu zemlju i priznati vjernost Božjoj riječi.
Tako je i s ljudima kada patnja često poprima ”pročišćavajući” efekt, primjerice u mnogih osoba koje si ne postavljaju neka ključna pitanja sve dok ih ne zadesi neka osobna tragedija – obiteljska kriza, financije, gubitak i bolesti bolest, pa ih ne navede da se malo dublje preispitaju. I doista se mnogima i događaju promjene na bolje, poboljšanje i preobraćenje kada patnja zapravo ima ”pedagošku” funkciju da se osoba opameti. Zašto? Zato što Bog ne želi da se čovjek istroši u zadovoljstvima na putu ili u svjetovnim željama i izgubi sebe. Po meni u svačijem životu postoji makar ona najmanja doza zla s kojom božanska providnost računa, da bi se na kraju to zlo pokazalo kao sredstvo u službi čovjekova dobra.
Kako da pomognem nekome koji se muči i pati
U mnogim situacijama i u dodiru s osobnom ili tuđom boli, suosjećamo s tom osobom i često se osjećamo bespomoćni jer ne možemo ništa konkretno učiniti za tu osobu. Ono što možemo napraviti jeste da budemo prisutni, da ponudimo svoju nježnost, toplinu, ljubav, da slušamo i budemo duhom a ne samo fizički prisutni za tu osobu. Svatko od nas jeste, ili može biti, milosrdna osoba koja će riječima i djelima liječi tuđe rane. S druge strane, ponekad i mi trebamo nekoga da nas izliječi jer nas je nešto ili netko povrijedio, zar ne?
Patnja je misterij koji nas može otvoriti prema drugima. Koliko samo na svijetu postoji napuštene djece koje su napustili njihovi roditelji, ili jer ih je život napustio, ili živeći s roditeljima ne osjećaju obiteljsku ljubav.
Možemo li se uopće izdignuti iznad tog negativnog iskustva napuštanja i odsustva ljubavi? Možemo a evo kako:
- Činite ono što niste primili. Ako niste bili shvaćeni, imajte razumijevanja s drugima;
- Ako niste primili dovoljno ljubavi, volite druge.
- Ako se osjećate usamljenim ili ste osjetili bol samoće, približite se onima koji su sami.
piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje
focusin-holisticlifestyle
