Alice Miller – Drama djetinjstva
Svjetlost i tama majke
Pripremila: Sanja Šimić
(Alice Miller, Drama djetinjstva, Educa, Zagreb, 1995.)
Alice Miller (1923.-2010.), psihijatrica, psihologinja i sociologinja, autorica je 13 knjiga, prevedenih na 30 jezika. Poljska Židovka, kao dijete je s roditeljima i sestrom živjela u varšavskom getu, odakle su je skrivenim putovima spasili kod jedne katoličke obitelji nedaleko Varšave, gdje je dobila lažno ime i preživjela. Otac je umro u getu.
Studirala je i radila u Švicarskoj i Francuskoj. Tijekom prakse kao psihoanalitičarka i autorica često je dolazila u sukob s muškim kolegama kojima je zamjerala da se ne prilagođavaju svojim pacijentima, zataškavaju istinu o zlostavljanjima u djetinjstvu (svoju i pacijentovu) te poriču mogućnost da majka i otac, najbliži zaštitnici, mogu uništiti djetetovu dušu i preoblikovati je u najgoru verziju njihove.
Što je najvažnije kod tako traumatične i tabuizirane teme lošeg tretmana vlastitog djeteta?
Strava i hladnoća Holokausta, koju je tijekom stradanja Drugog svjetskog rata priznavala manjina hrabrih, ostavila je duboke rane na njezinoj osobnosti i karakteru te je to razdoblje zaštitila šutnjom, tamom i radom, kojima je pokušala stvoriti alternativno sjećanje i realnost, kao da se ništa nije dogodilo.
Alice Rostovska, njezina spašena dvojnica, dugo je bila obična Poljakinja koja je otišla u Švicarsku u potrazi za obrazovanjem i ozdravljenjem. Sinu Martinu i kćerki Juliki nije govorila ništa o svom odrastanju. Analizom vlastitog ponašanja shvatila je da postoji isti obrazac za sve: ako ne pomognemo sebi, ne možemo pomoći drugima. Nesvjesni psihički napadi na djecu su bijeg od nečega što se dogodilo u najranijoj prošlosti, ali je toliko užasno da je vjerovanje u istinitost događaja zamijenila projekcija „odgovornog roditelja“, tj. najvažnije osobe-“odgovorne majke“.
Feminizam u praksi je važan i za žene i muškarce. Kao teorija uzdiže i uvažava potlačenu ženu sve do ravnopravnosti bića, riječi i djela, u izvedbi, u najranjivijoj jezgri obitelji, kroz utjecaj na odrastanje preko postupaka, aktivnosti, štovanja ili zatiranja prirode, grubosti ili prihvaćanja želja i snova, njihove mogućnosti ostvarenja; oblikuje osobu sposobnu suočiti se s doživljajem vlastite stvarnosti.
Ništa ne vrijeđa više, one čija stvarnost je bila i još uvijek je borba za prihvaćenost i samoostvarenje, od umanjivanja tragedije i uvjeravanja da su preživljeni događaji „igra uma“ i umišljanje.
Majka je prva i temeljna veza sa svijetom. Ona je posrednik i smjernica naše percepcije života i postojanja. Ako je taj putokaz ispisan društvenim zaprekama, stegom i prisilom, on postaje stalna ponavljana radnja: „Ako je majka bila emocionalno nesigurna, a ravnoteža joj je ovisila o djetetovu određenu ponašanju, ta je majka uspješno krila svoju nesigurnost od djeteta i od ostalih iza stroge, autoritarne, gotovo totalitarne fasade“. (41.str.)
Ta emocionalna nesigurnost povučena iza nerazumijevanja i strogoće krug je unutar kruga psihičkog i/ili fizičkog zlostavljanja koje je majka trpila i potisnula trpeći, od strane svoje majke i/ili oca. Ako majka nije sposobna utješiti i ohrabriti dijete kada mu je najpotrebnije, velika je mogućnost da ni ona nikada nije osjetila sigurnost i uvažavanje od svoje majke.
U današnjem društvu i vremenu velikog civilizacijskog napretka, krug zlostavljanja je još uvijek netaknut, zaobiđen i nevidljiv-a tako savršen da ga svi vide. Alice Miller je katalogizirala to viđenje i ne-viđenje:
- Dijete stoji majci na raspolaganju
- Majka se osjeća kao centar pažnje jer je svuda prate djetetove oči
- Majka dijete može odgojiti tako da postane ono što ona želi
- Majka djetetu može nametnuti vlastite osjećaje i potvrđivati se kroz njegovu ljubav
- Majka može „pobjeći“ od djeteta ostavljajući ga drugim nezainteresiranim osobama ili ga zatvoriti u sobu
- Majka dijete smatra svojim vlasništvom
- Majka je uznemirena ako dijete plače i nameće mu osjećaj krivnje
- Majka je hladna, manipulativna, zahtjevna, razdražljiva, ograničena
- Majka tuče dijete jer je nezadovoljna sobom
- Majka je nemoćna obraniti dijete od seksualnog zlostavljanja srodnih i/ili drugih muškaraca
Zlostavljane žene gubeći orijentaciju, pomiču se unutar kruga do pozicije zlostavljačice. Zbog nagomilanog bijesa, bespomoćnosti i nemogućnosti prihvaćanja trauma, stvara se lažna ličnost, upadljivo vidljiva kroz poricanje i stvaranje iluzija o savršenom izgledu, intimi, uspješnoj djeci, profesionalnom životu, obrazovanju…Ponižavanje slabijih i nepoštivanje manjih, najbolja je obrana od negativnih osjećaja. Uspoređivanje s drugima, zavist, ljubomora-usprkos prikazanom organiziranom i primjerenom životu, otkrivaju pretrpljeno omalovažavanje i diskriminaciju, osobito kod žena koje su trpjele ili trpe zato što su ženskog spola.
Imaju li žene-žrtve i djeca-žrtve druge mogućnosti?
Alice Miller tumači da su seksualne perverzije, opsesije, ovisnosti i bijeg u ideologije najčešći izbori blokada počinjenih nepravdi. Ako postoji čvrsti stav glede suočavanja i snaga za rješavanjem iskustava, moguće je terapeutski spasiti pojedinca, tako i čitava društva od nakupljene mržnje, patnje i osuđivanja.
Žene su kao čuvarice života ranjive na više razina: osobnoj, društvenoj, državnoj. Mnoštvo fizičkih, intelektualnih, socijalnih, psihičkih, emocionalnih, kulturnih, ekonomskih, civilizacijskih i zakonskih karakteristika potrebno je uzeti u obzir i mozaično posložiti da bi majčinstvo bilo uspješno u kontekstu bezuvjetne ljubavi, sigurnosti i budućnosti.
Ta je budućnost zajednička. Opstojnost zajednice ovisi o svakom pojedincu, njegovom cjelovitom zdravlju. Vizija demokratskih sloboda ovisi o našoj sposobnosti da shvatimo da je prvo potrebno krenuti od nas samih, da ne smijemo zanemariti našu podsvijest i poruke o stvarnosti koje nam šalje. Samo na taj način je moguće boriti se protiv nepravde i mržnje koja je izvan nas. Ako je put ka rješavanju naših strahova glede odrastanja i djetinjstva zakrčen slikama odgajatelja, strah neće nestati i niti jedna politička ili religijska ideologija ga neće sakriti. Neuspješni primjeri maskiranja straha užasnim zločinima prema nepoznatim masama su životi Adolfa Hitlera i Josifa Visarionoviča Staljina. Ljudi bez majčinske ljubavi i odobravanja stoljećima neispunjenu želju za istom kompenziraju mržnjom, destrukcijom i širenjem njihovog nutarnjeg jada. Povijest je pokazala je jedini način spasa iz tog kruga suočavanje, prihvaćanje i potraga za ljubavlju koja mora biti nezaustavljiva.
U teoriji je sve lijepo posloženo, uredno i moguće. Na svakom je djetetu i njegovoj majci da pronađe svoj način ozdravljenja i snage, kojeg nema u teoriji.
Nakon smrti Alice Miller, njezin je sin ispričao kako je ona sama bila nemoćna kada ga je otac nemilosrdno tukao, kako ga nije uspjela spasiti i da su godine progona njezine mladosti nepovratno oštetile njezine osjetilne svjetove. Bez obzira na privatnu nemoć, autorica je uvijek pokušavala izbjeći ponavljanje obrazaca mržnje koje je doživjela pokušavajući preživjeti. Njezina su razmišljanja univerzalna za sve koji su iako izmijenjeni ostali živjeti, trudeći se shvatiti lijepo i ružno, dobro i zlo.
„ Ljudi koji su voljni istraživati sebe tragajući za svojom osobnom prošlošću, postat će sposobni, kroz svoju potpuno probuđenu svijest, baciti svjetlo- više svjetla nego je to ikada moguće- u mrkli mrak koji prožima naše političko i društveno djelovanje kao i naše osobne živote.“ (srt.145.)
