Anđeli spajaju one koji su sudbini obećali da će se naći, zavoljeti i jedan drugome ispuniti želje srca. Biti jedan drugome odgovor na molitvu. Biti jedan drugome čudo. Anđeli spajaju srca dva u vijeke vjekova.
Trenutak u vječnosti, dovoljan je da se uslišaju molitve. No tihe riječi našeg srca više ni ne izgovaramo, bojimo se na njih i pomisliti jer nama se ipak ne ostvaruju svi željeni snovi. Čuje li ih netko tamo gore?
Jesu li se ta naša slova satkana od želja, molitvi, suza i najiskrenijih čežnji izgubila u tamnim prostranstvima svemira? U svemiru koji mora da je Božje carstvo. Ta dubina božanskih tajni, moći, straha i tako magnetične čarolije.
Pogledom u daleke visine i prostranstva, osmjehnemo se zvjezdicama, Mjesecu… I tu i tamo, zavapimo – pomozite svi! Vidite li me? Čuje li me itko? Hoćete li i meni ostvariti želje, uslišati molitve, iako sam to samo ja. Kome se čuda događaju? To se događa nekim drugim ljudima. Ponekad čujem svjedočanstva ponekih ljudi da se čudo ipak dogodilo. I zaista, dogodilo se i meni. I tebi. I događa nam se svakog dana.
Mala svakodnevna čuda oslikavaju naše osmijehe, oplemenjuju naše živote, osobnosti. Ali, kada kažemo čudo, uvijek želimo i očekujemo neko veliko čudo. Kada kažemo da nam se barem ostvari želja srca moga, tada očekujemo veliku ljubav. I da, događa nam se i to – i meni i tebi. Bio je potreban samo jedan trenutak naše vječnosti, sjeti se i ti.
Svi imamo svoje anđele čuvare. Zastanite taj jedan trenutak u vječnosti i osmjehnite im se. Tu su uz nas. Sve znaju. Sve čuju. Sve osjećaju. Sve naše skrivene tajne, želje, molitve poznaju. Svaku našu suzu su ispratili, na svaku našu radost bili su ponosni – i ono najvažnije, na svaki naš životni put hrabro su nas dopratili.
Anđeli moji, zašto ste me doveli na njegov put, ako sada moje srce plače, traži svoje komadiće, krvari. Anđeli moji, zašto njegova šutnja moj glas guši? Zašto ste nam puteve spojili, ako na kraju šutnja vlada? Anđeli moji, zašto ste mi ga doveli ako tu ljubav ne razumijem, ne poznajem, bojim je se izgubiti, ako je uopće i imam?
Anđeli moji, zašto ste mi ga doveli ako me on ne voli onom istom božanskom iskrom koja živi u meni na njegov spomen? Anđeli moji, zašto ste mi ga doveli, ako to prava ljubav nije?
I tako jednog dana, nakon mnogih razočarenja, povreda, osnaživanja, dizanja vlastitih snaga iz pepela, jer život je realnost i iziskuje rad, red i disciplinu, nakon skoro dvije godine samovanja i zacjeljivanja prethodnih rana, napokon sam bila svoja. Odlično sam se osjećala.
Posao je išao naprijed, vlastiti ponos sam ponovo prepoznala i prihvatila, nije više bolio i postao mi je dobar prijatelj i zaštitnik. Znala sam da je sve moralo biti upravo onako kako jest. Mislila sam da sam napokon na svom putu slobodne, hrabre i samopouzdane mlade žene koja je sada već naučila jako puno o životu i ponešto o najranjivijoj temi – ljubavi, koja se meni naravno događa, prividnom jačinom, površno uz većinski moj trud i moju zaljubljenost u ljubav.
Ali nikada i nikako da dođe ona prava ljubav. Ona jedinstvena, sudbinska ljubav – spoj srca, duša i tijela.
Anđelima sam puno toga mogla zahvaliti. Tada je to bilo potrebno, a i sada je još uvijek. Mojim anđelima, mojim glasnicima ljubavi koje bezrezervno volim, zahvalna sam im, ali ih jednako tako ne razumijem. Jer oni su mi ga doveli u život. Oni. Anđeli. Dragi Bog, Svemir, sve energije vidljivog i nevidljivog, sve anđeoske vojske, sve molitve srca i duše moje.
Anđeli uvijek čuju. Znaju sve. Znali su i tko je on. Ja nisam znala. Dugo mi je trebalo da ga prepoznam. Prvi puta u životu da je on bio taj koji je prvi prepoznao mene, nas. Vjerovao, čekao i volio. Strpljivo čekao da ja progledam, iako mi je podsvijest govorila, sve je vrištalo, ali ja čula nisam.
Anđeli moji divni, bacali su kamenčiće da se spotaknem i uletim njemu u zagrljaj. Ali moj ponos me zaslijepio i vjera je bila izgubljena jer ipak ja sam ta kojoj se čuda ne događaju. Prava ljubav nije za mene. Ta priča neće biti ispričana za vrijeme moga života. Kako sam samo bila u krivu…
I tako jednog dana, sjećam se kao da je danas. Bila je nedjelja, kišno poslijepodne. Na poziv kolegice trebala sam pokazati grad, biti dobar domaćin tom strancu iz daljine. Onako svoja i slobodna jer ne ovisim o nikome, niti jedna emocija me ne guši, prošlost čista, budućnosti otvorena, a sadašnjost treba živjeti.
Odem. Vidim. Upoznam. Odradim svoje. Nisam ga prepoznala. Slušala sam, ali ga nisam čula. Gledala sam u njega ali ga nisam vidjela. Ali oni su znali. Anđeli. Znali su sve. Znali su tko je on. Znaju tko sam ja. Znaju da nam je suđeno. Trenutak u vječnosti bio je dovoljan za čudo zvano ljubav. Ljubav za koju kažemo da je prava ljubav. Ljubav za koju znamo da je naša, jedinstvena, neponovljiva. Ljubav za koju znamo da je čine dvije duše kojima je suđen susret, ljubav.
Ljubav za koju su nebesa ispisala putokaz davno prije nego su se naše oči susrele po prvi puta. Ljubav koja daje i daje i ima sve oduvijek. Ljubav koja je izvor naše duše. Da. Anđeli znaju koga moraju spojiti. Anđeli spajaju ono što je Bog davno odlučio spojiti. Ljubav za čije je ostvarenje bila potrebna najčudesnija energija, točan tajming susreta udaljenih puteva u tom trenutku vječnosti.
Danas znam da duše spajaju anđeli. Anđeli spajaju one koji su sudbini obećali da će se naći, zavoljeti i jedan drugome ispuniti želje srca. Biti jedan drugome odgovor na molitvu. Biti jedan drugome čudo – i dan danas. Anđeli spajaju srca dva u vijeke vjekova. Hrabro, prelijepo, anđeoskim nitima zauvijek vežu, spajaju – i vole beskrajno.
Lisa Zinaldi/astroportal
