„Sa mnom si sigurna.“, rekao je topli muški glas uzevši ženu u zagrljaj u čijim su se očima u isti tren automatski pojavili iskreni smiješak i suze radosnice. Potom je uslijedio dobro poznati The End i glazba kao iz nekih drugih sfera. I ja bi’ to, pomislila je Suzana dok je posezala za daljinskim upravljačem. Donijela je šalicu majčine dušice i sjela na pod. Na krilima lakih melodija pospanost se prikradala u tople zidove i prekovremeno radeći um.
U kutu sobe mogla je razaznati brata-pauka kako visi o niti i gradi svoj dom. Prože ju misao kako se ne boji mraka, pauka, zmija i drugih (kod žena uobičajenih) strahotvora. Sa tim se mislima uvukla u meku postelju dok je u kaminu pucketala vatrica, a šum je varnice šaputao „ljubav je na putu i dolazi polako“.
* * *
Zvon…zvon…. zvoni sat. Još jedan novi dan. Neistrošena prilika. Ustani. Ljudi te trebaju. Ljudi te vole. U tebi živi Nada. Ako ti poklekneš, tko će ustati? Osjetila je kako se udovi pomiču, nožni prsti oćutjeli su tepih ispod sebe i krenula je do kupaonice još se protežući. Kako sam sebi izgledaš, tako ćeš se i osjećati, znala je. I zato je voljela bijelu košulju na svome tijelu, kao da ju je ogrnuo neki magični ogrtač čistoće i ravnoteže.
Jedini problem u životu su ljudi, sjetila se rečenice dragog prijatelja. Da, uistinu. U ovom poslu kao i u „Božjoj bašči ima svega“: vidjela je svojim očima kako se roditelji nerijetko manje pridržavaju uputa od vlastite djece sa neurofizičkim oštećenjima, nije voljela liječnike koji su imali rentabilni odnos prema pacijentu i nije cijenila egocentričnost. U djetinjstvu je doživjela očevu vezanost uz postelju što ju je dodatno senzibiliziralo za svaku ljudsku patnju i dobro je znala, ništa na ovom svijetu nije ni izdaleka adekvatan učitelj doživljaju na vlastitoj koži.
* * *
Ručala je na poslu, često bi dodala začine, a ponekad naručila salatu. Kod kuće bi tada popila kavu ili čaj te otišla na pješačenje sa prijateljicom. Uz rijeku. Po šetnici. Voljela je miris šume i žubor vode te osjećaj slobode dok hodaš u nesputanoj, neuredskoj odjeći. Duhovno su je ispunjavala i obnavljala energijom njihova bezbrižna ženska čavrljanja, ti jednostavni, ležerni razgovori bez latinskih izraza i dijagnoza. I simultano: plavo i zeleno, ptice u visini, psi u trku. Mirjana bi joj pričala o zimnici, cvijeću i začinskom bilju. Suzana je najviše voljela šetati bosonoga nakon kiše po tratini u Mirjaninu vrtu imajući osjećaj da ta mekoća usisava sve prolazno loše toga dana. A vrtni su patuljci svojom pojavom podupirali upravo taj željeni osjet.
Jednoga dana za vrijeme te uobičajene šetnje pod noge joj doleti jedno pero. Zaintrigirana veličinom i bjelinom istoga koje po njenim saznanjima nije odgovaralo niti jednoj kontinentalnoj ptici odlučila se raspitati kod prijatelja, doktora veterine, koji je potvrdio njene sumnje, ali nije imao odgovor na pitanje – odakle jedno galebovo pero u Petrinji.
Dani su prolazili u svome „jedan, dva“- ritmu i osjetila je miris nadolazećega proljeća. Toga sunčanog dana, na svome mjestu u restoranu pronašla je šatiranu ružu sa ceduljicom: „Anđeli imaju krila, a ti si zemaljski i tvoja su nevidljiva, osim za mene. Zaslužuješ svako dobro u svom životu koje daješ drugima. Tvoj Pali Anđeo“ Suzana se oprezno osvrnula oko sebe i odlučila porazgovarati sa konobarima iako je predosjećala kako nema puno vajde postavljati pitanja. Neobičnu neznancu nije bilo nikakva traga, a doktorica fizioterapije sveudilj se pitala je li moguće kako je ta dostava bila namijenjena nekome drugome.
Widget not in any sidebars
Te je noći usnula divan san. Sanjala je anđela ljubavi koji joj je pružio ruku i prozborio: „Pripremi puteve svoga srca za me i ne boj se jer tvoja je ljubav sigurna i svijetla. Pogledaj u ogledalo i znat ćeš odgovor koji se skriva u dubini tvoje duše.“ Suzana je prišla ogledalu i u njemu ugledala odraz muškoga lika, davno zaboravljenoga, čije su oči blistale poput krijesnica u mrkloj noći. Glas je rekao nježno i sa kajanjem: „Oprosti.“ Muškarčev lik pružio joj je ruku i Suzana ju je primila. Osjetila je njegov zagrljaj i svoje suze u njegovu naručju koje je obrisao nježnim poljupcima. Probudila se naglo se prenuvši i rukom tražeći po krevetu prisutnost drugog tijela. „Oh, Bože… bio je to samo san. Zašto nakon toliko vremena… on?“, bile su riječi koje su prostrujale kroz njen um i njeno srce.
Ostatak dan pokušala je na različite načine utišati uzburkanu podsvijest. Bila je svjesna kako se nešto događa, neki tajni duševni uragan kojem se nikako neće moći oteti. Kod kuće je htjela uvesti malo reda i kad je vidjela čisto rublje na povjetarcu osjećala se bolje. A kad je čula zvono na vratima stana kao da ga je osjetila duboko u utrobi. Otvorila ih je, a na pragu se pojavilo lice iz njena sna izustivši: – Tražio sam te i sve ću učiniti da te vratim. Oprosti. Napustio sam te kad ti je bilo najteže. Bio sam dijete. Ako me ne možeš voljeti primi barem moju iskrenu ispriku.
Imala je osjećaj da su joj se noge odsjekle. Rekla je: – Oprostila sam ti odavno. I nisam željela nikoga kao tebe. Želim muškarca kojem žena nije samo lijepa igračka. Vidjet ćemo možemo li odrasti zajedno. Možda si ti stvarno moj Anđeo, a tko sam ja da sudim?
I njihov je zagrljaj odnio sa sobom tuge prošlosti, suze radosnice bile su jednako slane i stvarne kao u njenu snu, a cjelovi su ugasili tragove boli na tijelu koji su ostali daleko u nekom drugom vremenu.
Autor: Ana Ceković
