Nakon nekih 15 godina duboke potrage za smislom, mudrošću i znanjem, kopanjem po filozofijijama, spiritualizmima i psihologijama napokon sam došao do finalnog zaključka zbog kojeg osjećam ispunjenost i zadovoljstvo. Od stotine prijašnjih pokušaja za koje sam se uvijek nadao jel možda baš taj zaključak (saznanje) „pravi“ ili bar sa dovoljno utjecaja na mene da bih bio zadovoljan i pomiren sa sobom i svijetom, evo došao sam do jednog koji ostaje i kojeg namjeravam koristiti u ostatku života. Zvat ću ga principom — „Dijeljenje (unutarnjeg) sebe“, kojeg osobno smatram osnovnim principom ljudske prirode.
Nakon više od pola života traganja i filozofiranja znam da se na prvu čini kao nešto što svi „znaju“ i što se u raznim kontekstima, kroz razne terminologije spominje cijelo vrijeme. Jednostavno je pre uobičajeno i „sladunjavo“ da bi bilo nešto snažno, novo i fundamentalno? No, jedno je znati nešto, a drugo imati “aha” moment i to nešto doživjeti kao unutarnju spoznaju. Pa, možda baš ta jednostavnost principa i konstantno pojavljivanje ga i potvrđuje — kako kaže ona Da Vincijeva: „Simplicity is the ultimate sophistication“, ili ona narodna: „Di tražiš? Pa tu ti je pred nosom!“
Kao načelo, definiram ga ovako:
„Da bismo živjeli u skladu sa sobom (ljudskom prirodom) trebamo izražavati i dijeliti svoje ideje, saznanja, razmišljanja, životna načela i uvjerenja, kroz npr. pisanje, govor, umjetnost i/ili kroz opću interakciju sa bliskom okolinom, iz čega proizlazi osjećaj svrhe i ispunjenosti, te je ujedno i način na koji doprinosimo društvu.“
Možda zvuči kao floskula, no poanta priče seže dalje…
Moje mišljenje je da se temeljno, svi želimo ekspresirti, izražavati i da od toga potječe najjači osjećaj ispunjenosti. No pitam se — zašto je tome tako? Zašto u suštini želimo sebe izražavati i dijeliti drugima te zašto nam to daje, po mom zapažanju i iskustvu, ultimativni osjećaj svrhonosne ispunjenosti zbog kojeg sva ostala ispunjujuća dijela i procesi djeluju sekundarno i posljedično tom ultimativnom? I kako to da većina ljudi ne obraća pažnju na to, ili ako obraća pažnju ne vidi taj princip kao nešto fundamentalno?
Baza za odgovor na prvo pitanje je u riječi samog pitanja: „u suštini“. Znači neki temeljni princip je u igri. Temeljni princip prirode, a njena je djelomična svrha, ugrubo rečeno, da „živi“, postoji i napreduje kroz svoje principe. A njen temeljni princip kojeg primjećujemo najviše i koji se očituje i kroz ostale principe, jest protočnost (koju ću kasnije dodatno pojasniti). Još jedan od principa prirode u ljudskoj i životinjskoj prirodi je i seks. I kao što seksualni odnos pruža najveće fizičko, tjelesno zadovoljstvo da bi se poticalo razmnožavanje, tako je i dijeljenje sebe princip prirode da bi opstali i napredovali društveno kao dio te prirode, a zauzvrat i na taj način primali zadovoljstvo. U oba slučaja, daješ i primaš. Zapravo, rekao bih da priroda kroz sve svoje principe i daje i prima, te tako održava i odražava protočnost.
Ovo bi bio moj odgovor na prva dva pitanja. Treće što sam se pitao bilo je, zašto većina ljudi ne obraća pažnju na taj očit princip ili ga ne vidi kao nešto fundamentalno u življenju i djelovanju. Odgovor je također očit. Nisu svi u toj nekoj dubokoj potrazi za smislom ili nekom općem nezadovoljstvu. Svatko u nekoj mjeri provodi taj princip protočnosti (primanje i davanje), inače nebi ni živjeli. Znači, svi ga provode u većoj ili manjoj mjeri, a oni koji ga provode u što većoj mjeri, smatram da su toliko zadovoljniji i ispunjeniji, a oni koji ga provode u manjoj mjeri, smatram da su toliko nezadovoljniji i zatvoreniji — (a ponajprije se obraćam ovim drugima, jer i sam to nastojim prevladati).
Tako smatram da je upravo svjesno provođenje tog principa pokretač općeg zadovoljstva i osjećaja svrhonosne ispunjenosti, a ono što se inače smatra tim pokretačima ili razlogom, kao na primjer: lagodni životni uvjeti, dobri i trajni bliski odnosi, financijski uspjeh, savršeno zdravlje, pa i sama ljubav kao takva, sve se to prirodno manifestira, u različitoj mjeri, kroz provođenje prvog principa, kao produžeci njegova očitovanja. Po mom saznanju, taj princip se istinski počinje provoditi tek kada se doživi unutarnja spoznaja kroz koju se uistinu prihvati da je fundamentalan (prvotan) za osobni i društveni napredak –(ne samo kroz floskularno, teorijsko znanje). Tek tada se postupno i spontano asimilira kroz daljnji život. Smatram da tek kroz takav pristup životu određena osoba može biti „totalno“ ispunjena i osjećati životno zadovoljstvo i svrhu te biti dio prirodnog, društvenog napretka. Na taj način si dopuštamo da budemo viđeni „cijeli“ a uviđam da nam je to najveća težnja, bar osobama poput mene koje se definiraju nešto kao — „vrlo privatna osoba“, koje sve svoje zamisli i ideje drže za sebe iz raznih razloga kao npr. „to i onako već postoji“ ili „bojim se da se drugima to neće svidjeti“, usprkos tome što sam uvijek bio kreativan i pun ideja u raznim područjima.
I sad kreće priča — „Start with Why“.
Moj početak spoznaje tog principa počinje sa čitanjem knjige i ponovnim gledanjem Ted-Talk-a američkog autora i motivacijskog govornika Simon Sinek-a. Knjiga se zove „Start With Why“ koju sam prolistao jer svi inspirativni i tehnički koncepti objavljeni su kroz spomenuti Ted Talk i ostale podcast-e i youtube intervjue. Radi se o pronalaženju svog osobnog „Zašto“, a to je nešto kao pronalazak svoje svrhe te kako ju dalje asimilirati i kroz druge aspekte života. Knjiga „Start With Why“ i većina rada njezina autora odnosi se na poboljšanje korporacijske i poslovne kulture, no može se, i itekako se treba razmatrati i kroz osobni i društveni razvoj. Moj „Why“ (Zašto) uspio sam nekako otkriti, pa dalje izbrusiti sa ostalim segmentima koji se spominju u tom procesu: („How/Kako i What/Što“). Ne trebam detaljno opisivati knjigu ili proces jer Sinekov rad je javno dostupan i preporučujem ga za pročitati/pogledati. Samo da napomenem da ima i drugu knjigu koja se zove „Find Your Why“, koja je zapravo relevantnija za koncepte o kojima govorim.
Moja „Zašto“ i „Kako” izjava:
„Da živim u skladu sa — što smatram osnovnim principom ljudskog života, a to je „Dijeljenje (unutarnjeg) sebe“ — ideje, saznanja, razmišljanja, životne principe, kako javno kroz npr. pisanje, razgovor, stvaranje, tako i privatno i direktno (bliskim osobama), kako bi poticao unutarnju lakoću kod sebe, da bi živio slobodnije, protočnije, lakše se i dublje povezivao sa drugima i na taj način nadahnuo i druge da uvide i djeluju na taj način.“
Odmah se može primijetiti da je cijela moja „Zašto“ izjava istovjetna načelu o kojem govorim i kojeg sam definirao. Razlog nije da bih nametao i gurao svoja uvjerenja drugima, samo zato što ja mislim da je ispravno „tako i tako“. Razlog je taj što sam uočio da su svačije „Why/Zašto“ izjave praktički iste. Svi primjeri „Why/Zašto“ izjava na koje sam naišao gdje su ljudi kroz taj Sinekov proces otkrili svoje „Zašto“ imaju ta neka dva elementa –da radim ono što znam i volim, te drugi element –to što radim treba inspirirati druge i doprinositi okolini/društvu. Prvo sam mislio da se ti koncepti u izjavama ponavljaju samo radi šablone koja je kao primjer data u tom procesu otkrivanja svog „Zašto“, no kako sam otkrio i izbrusio svoj osobni „Zašto“, uvidio sam odnosno spoznao da je i moje takvo i to nepretenciozno, iz osjećaja spoznaje da se iskreno ti koncepti odnose i na mene.
A tada sam također uvidio i to da se ti koncepti koje sam prepoznao kao princip, u suštini odnose na sve ljude. Svačije otkriveno „Zašto“ je individualno i autentično, ali princip kojim se svako od njih vodi je isti. Sve „Zašto“ izjave su na taj način slične, ali svatko treba doći do svoje, osobnim, individualnim procesom jer tek tada osoba ju prihvaća kao autentičnu i osobnu spoznaju, a pošto ne žele svi raditi iste stvari i živjeti na isti način, tako su i različite. Dakle, proces kojim sam ja osobno spoznao i prihvatio taj fundamentalni princip, tekao je otprilike ovako: otkrivanje svog „Zašto“, pa slijedeće: zapažanje da se svačije „Zašto“ vodi istim principom, te: analiziranje ostalih pokazatelja, izvan samog Sinekova „Why/Zašto“ koncepta; pokazatelja koji taj princip potvrđuju kao fundamentalan.
Ostali pokazatelji
Promatranjem postupaka ljudi koje smatramo uspješnima u jednom ili više aspekata, može se zapaziti kako uspješni ljudi otvoreno dijele svoje ideje i razmišljanja. Svi koji su na neki način eksponirani javno, a koje ljudi smatraju uspješnima u određenim područjima, da li je to umjetnost, savjetovanje ili neki oblik usluge, svi su oni postigli ono što danas jesu jer su, ili otvoreno podijelili svoj proces koji ih je doveo do uspjeha, ili dijele ideje i razmišljanja do kojih su došli i koje prezentiraju drugima kao proizvod/uslugu, ili se dijele drugima samim svojim radom npr. umjetnost, sport itd. Drugim riječima, u nekoj mjeri su integrirali taj princip protočnosti u svoje djelovanje.
Ne treba posebno izdvajati i opisivati zaseban slučaj, jer se lako može zapaziti kada se kod tog promatranja ljudi koje smatramo uspješnima, obrati pažnja na njihovo potencijalno provođenje tog principa koji sam opisao. Te osobe, promatrane u tu svrhu, su zadovoljne u tom nekom aspektu i takvo djelovanje ih ispunjuje, a automatski ih podržava i financijski, društveno te kroz druge aspekte. Osjećaju da doprinose svojim djelovanjem, te također sa lakoćom (kao da im dolazi samo od sebe, bez napora) primaju „nagrade“ (prirodna manifestacija uspjeha u drugim aspektima kao što su financijska sigurnost, društvena povezanost, zdravlje itd).
Dakle ne radi se samo o davanju/dijeljenju nego i uzimanju/primanju, a kao što ću kasnije obrazložiti, to dvoje je ista stvar odnosno to su dva istovjetna aspekta prirodnog procesa protočnosti (nema davanja bez primanja i obrnuto). Na primjer youtuber koji je uspješan u svom području na kojem se promatranjem vidi i osjeća da to radi iz zadovoljstva, te otvoreno djeli svoja saznanja i ideje. Pa tako i ostale javne osobe: umjetnici, glazbenici ili netko tko je uspješan u bilo kojem području, od financija, zdravlja, sporta itd. Samo treba promatrati postupke nekog za koga smatramo da je uspješan, a to znači da ima nešto što bi mi sami željeli imati, ili živi i djeluje onako kako bismo i sami željeli. Dakle, kada se odabere takva osoba za promatranje, ubrzo se može uočiti da ih je taj temeljni princip doveo do toga da ih smatramo uspješnima. Ako je promatranu osobu moguće dublje upoznati, tada se može uočiti da uspješna osoba provodi taj princip i kroz razne privatne/osobne aspekte života, a to možemo gledati kao očitovanje općeg karaktera te osobe odnosno kao provođenje tog principa u back-endu. A takvo cjelovito provođenje tog principa, velikim dijelom je i razlog tog vanjskog a i unutarnjeg uspjeha.
Mogu se promatrati i postupci osoba koje možda doživljavamo na ovakav neki način: „joj, šta ovaj/ova, nije nitko i ništa, a ima toliko pratioca i/ili tako dobro prodaje nešto“. Znači one koje smatramo uspješnima ali prema našem mišljenju to „ne zaslužuju“, gdje se javlja zavidnost u nama promatračima. Pravi razlog te zavidnosti je zapravo što nam te osobe ne odgovaraju karakterno. Ne vidimo sebe u njima, te zbog neupućenosti u ostale aspekte njihova djelovanja smatramo da su „slučajno“ ili na neki nelegitiman način došle do uspjeha. No kada se i te osobe promatraju u svrhu očitovanja tog principa, uvidjet će se da se taj princip očituje i kroz njihovo djelovanje, samo ne baš na nama blizak način, ili ih jednostavno ne poznajemo dovoljno, ili nam općenito ne odgovara njihov karakter (na primjer njihove moralne vrijednosti se ne slažu s našima).
Također, ne uzimamo u obzir potencijalno provođenje tog principa u njihovom privatnom životu, u back-endu. Tada, iz te nepovjerljivosti se javlja zavist koja dakako nije zdrava. Ne kažem da su svi koji postižu uspjeh, nekakve moralne i čestite „dobrice“ i da nema onih koji su u nekim aspektima djelovanja, nelegitmni, podmukli, sebični i slično. Osim toga, takve osobine su prisutne i kod „neuspješnih“ ljudi, a kao što sam ranije napomenuo većina ljudi općenito, ne prepoznaje taj princip kao fundametalan u djelovanju i življenju. Poanta je, da se teško može biti uspješan, ali i vidljivo ispunjen i zadovoljan, a da se u povećoj mjeri ne koristi taj princip. Dodatno, uspješne osobe najčešće ne gledaju na stvari na taj način da netko nije zaslužio neki uspjeh. One u većoj mjeri provode taj princip pa su donekle svjesne da je važan i da je to jedan od razloga njihova i tuđeg uspjeha, a cilj ovog teksta je približiti taj princip da ga razmatraju i osvjeste i oni koji ga još ili ne shvaćaju, ili ne prihvaćaju kao fundamentalan.
Javne, ili javno eksponirane osobe je lako opaziti i samim tim lakše promatrati. No, ne smatramo uspješnima samo one koji su javno eksponirani. Postoje razni aspekti uspješnosti. Tako, ako promatramo postupke „običnih osoba” koje smatramo uspješnima u nekom području, bilo u društvenim odnosima, ispunjenošću životom pa i ostalim područjima koje smo promatrali kod javno eksponiranih, kao financije itd. i kod takvih osoba možemo uočiti taj princip koji se očituje u većoj mjeri kod njih nego kod ostalih za koje smatramo da nisu baš uspješni. U svrhu primjera, razmotrimo slučaj gdje imamo neku inspirativnu knjigu i čitatelja koji je njome inspiriran te primjenjuje savjete iz te knjige, ali ne postiže uspjeh koji je očekivao.
Također, čitatelj je pročitao osvrte ljudi kojima je ta knjiga pomogla ili „promijenila život“. Svejedno, taj čitatelj nakon neuspjeha odbacuje te ideje iz knjige i počne ih smatrati beskorisnima, te na kraju odustaje od cijelog koncepta. U konačnici, nitko nije ni znao da čita tu knjigu ili da upoće razmatra takve ideje, niti je s ikim podjelio kakvo mišljenje na tu temu. S druge strane, imamo čitatelja koji također primjenjuje savjete iz te knjige, ali je jedan od onih koji su objavili pozitivan osvrt na tu knjigu, te smatra kako je radi tih savjeta iz knjige postigao uspjeh u tom određenom području. Taj čitatelj je objavljivao i razmjenjivao svoja iskustva čitanja i primjenjivanja koncepata iz te knjige s ostalim čitateljima i sebi bliskim osobama iz razloga da sam bolje shvati koncepte knjige, te da bi dalje dijelio svoje pozitivno iskustvo koje je stekao, da bi pomogao i drugima da postignu takav uspjeh. Očita je razlika ta dva čitatelja. Jedan, koji dijeli svoja razmišljanja i saznanja, pa i više dobiva od same knjige — i drugi čitatelj, koji ne izražava prema van svoja mišljenja, te tako manje i dobiva od te knjige, a vjerojatno ju i manje shvaća jer ju razmatra kroz samo svoj kut gledanja. Također, taj čitatelj u tom slučaju ne dobiva ni zadovoljstvo kroz osjećaj doprinosa drugima.
Drugi primjer „običnih ljudi“ koje možemo promatrati su osobe koje pokušavaju postići npr. financijski uspjeh oponašajući djelovanje osobe koju smatraju uspješnom (npr. u Youtube kontekstu). Nema ništa loše u tome, no ako je osnovni i jedini cilj te osobe koja želi postići uspjeh — financijska dobit (a ne želja za izražavanjem sebe), te kroz taj rad ne dijeli svoja osobna iskustva i ideje, tada su joj šanse za uspjeh male. Ta osoba nije spremna dijeliti te tako nadopunjavati sebe. Misli da nema ništa za podijeliti, ili svoje vlastite ideje i razmišljanja skriva/čuva jer misli da će ih netko „ukrasti“, pa njoj više neće biti od koristi. Zapravo, osoba nije svjesna važnosti tog principa — dijeljenja sebe i primanja (protočnosti). Ona samo suho oponaša radnje koje je naučila od osobe koju smatra uspješnom.
Suprotno tome, osoba koja se želi izražavati, a financijska dobit joj je samo dodatni poticaj, ona će u to oponašanje radnji ukomponirati i svoja iskustva, vlastite ideje i ciljeve toga što radi, te će bez zadrške vjerojatno i spomenuti i preporučiti tu osobu od koje je učila i koja ju je inspiriala. Tako postiže svoj cilj izražavanja sebe, a lakše postiže i ostale, sekundarne ciljeve kao što je na primjer — financijski uspjeh. Drugim riječima, osoba djeluje na autentičan način, što je odraz provođenja tog principa. Ljudi pozitivno reagiraju na autentičnost, privučeni su njome, vide vrijednosti u njoj, nešto dobivaju/uzimaju i simultano davaju natrag. U ovom slučaju daju prvotno kroz pozornost koju daju autentičnoj osobi, pa dalje kroz razmatranje i dijeljenje tog sadržaja sa drugima, itd.
Zakon privlačnosti i manifestacije
Kada se taj princip protočnosti prihvati i asimilira, uviđa se da nema potrebe za nekim posebnim tehnikama „manifestiranja i privlačenja“ ispraznih (neautentičnih) želja. Kada se promatraju i uspoređuju uspješne i neuspješne osobe u kontekstu tih tehnika, dolazi se do zaključka da uspjeh postižu samo osobe koje kroz život provode, ili počnu provoditi taj princip. Zapravo, uspješne osobe u kontekstu tih tehnika su također integrirale taj princip u svoje djelovanje, a njihove želje koje vizualiziraju/manifestiraju, te ostvarenja tih želja proizlaze iz očitovanja tog principa. Njihove misli i želje više nisu isprazne (neautentične) kao kod neuspješnih osoba u tom kontekstu jer se očituju iz njihove nutrine — autentičnosti. Njihove misli doista utječu na događaje i materiju, ali jednako kao i svaka misao, ma čija bila. Svaka i svačija misao ima taj utjecaj — to je već znanstveno dokazivano. Nisu same tehnike manifestiranja razlog njihove uspješnosti, nego je razlog velikim dijelom asimilacija tog principa protočnosti kroz život.
Kada se promatra djelovanje osoba koje tvrde da su postigle uspjeh prakticirajući takve tehnike, također se može uočiti da sve one uveliko provode taj princip na način kako sam u ranijim primjerima opisivao. Sve one otvoreno dijele svoje ideje i razmišljanja. Javno su podijelile svoj proces koji ih je doveo do uspjeha i drugima nude ideje i razmišljanja kao proizvod, uslugu ili savjete, a njihova autentičnost očituje se i kroz npr. velik broj pratitelja na društvenim mrežama. U mnogim slučajevima tako uspješne osobe ističu i ulogu mentora ili kruga ljudi sa kojima su zajedno razmatrali te ideje. Suprotno tome, kao što je opisano u ranijem primjeru promatranja, neuspješne osobe i u ovom kontekstu samo suho oponašaju radnje bez da dijele sebe.
Stoga, literatura tih tehnika bila je samo sredstvo kojim su tako uspješne osobe počele prihvaćati taj princip kao način na koji će djelovati, kao što je mene traganje kroz razne literature, završno sa Sinekovim konceptom dovelo do njegove spoznaje. Znači te tehnike manifestiranja odnosno ta literatura je samo jedan od instrumenata kojim će netko doći do uvida da treba dijeliti i nadopunjavati sebe, a ima ih mnogo, te svatko može doći do takvih uvida na neki način, nekim svojim putem.
PROTOČNOST
Ranije sam spomenuo protočnost kao princip koji ću dodatno pojasniti jer je sastavni element „Dijeljenje (unutarnjeg) sebe“ načela. Davanje i uzimanje su dva aspekta jednog procesa kroz koji se očituje protočnost. Slikovit prikaz protočnosti je na primjer vodovod koji ima izvor (slavinu) i odvod. Ili rijeka koja ima izvor i ušće, a ta dva aspekta — izvor i ušće zajedno, u svojoj funkciji uspostavljaju tok. Cijeli proces koji prožima ta tri segmenta (izvor, tok i odvod/ušće) definiram kao protočnost. Ako oduzmemo samo jedan od dva segmenta npr. zatvorimo izvor, nema protočnosti. Isto tako ako zatvorimo odvod nema protočnosti. (Da bi ilustracija bila jasnija koristit ću vodovod kao primjer, jer riječni tok ne možemo zatvoriti i otvoriti. Čak ako se i sagradi brana, voda se dalje izljeva/teče). Zamislimo jednu cijev dugačku recimo 1 metar. Ta cijev je crijevom priključena na vodovod sa ventilom (slavina), a drugi kraj cijevi također ima ventil i taj kraj cijevi je položen u npr. kadu (odvodnja). Tada, ako su oba ventila otvorena, kroz cijev se uspostavlja tok vode, a cijeli taj sistem predstavlja protočnost.
Zanimljivost te ilustracije je u tome da ako zatvorimo samo jedan od ventila bilo ulazni na slavini ili izlazni na cijevi, tok je prekinut i tako je ugašena protočnost sistema. Poanta ovdje je, da je teško definirati jedan od ventila kao „glavni“ koji će uspostaviti ili prekinuti tok u tom sistemu, jer oba imaju istu funkciju — zaustavljanje ili uspostavljanje toka. Voda prestaje teći iz cijevi zatvori li se samo ulazni ili izlazni ventil, a tok je ponovo uspostavljen samo kada su oba ventila otvorena. Ulazni i izlazni (izvorni i odvodni) kao opisi ventila su samo pojmovi koji se koriste ovisno o praktičnoj perspektivi. Upravo na taj način razmatram proces primanja i davanja (primanje kao ulazni ventil, davanje kao izlazni ventil). Ako ne daješ nema protočnosti i ako ne primaš nema protočnosti. Jer davanje i primanje su dio jednog procesa. Primanje je simultano uvijek i davanje, jer da nitko ne prima, nitko ne bi imao što dati.
Davanje je simultano uvijek i primanje jer da nitko ne daje, nitko ne bi imao što primiti. Ovdje naglašavam riječ nitko. Naravno da protočnost i dalje postoji ako nekolicina ne daje ili ne prima, samo je smanjena ovisno o broju ljudi koji ne djeluju baš protočno, znači koji baš ne davaju/primaju puno. Mnogo ljudi u grču daje i u grču uzima. Misle, ako će dati „previše“ neće ostati dovoljno za njih same i u isto vrijeme misle, ako će uzeti „previše“ neće ostati dovoljno za druge pa tako ne uzmu ono što su u mogućnosti dobiti, a posljedično tome opet nemaju mnogo za dati. Razlog je nerazumijevanje tog osnovnog principa — protočnosti.
Ilustrativni prikaz protočnosti rijeke kao aspekta prirode:
Već sam napomenuo da princip protočnosti smatram fundamentalnim principom funkcioniranja prirode i svemira, a pod funkcioniranje mislim i na pojam stvaranja. Dakle, protočnost je princip kroz koji priroda/život/svemir beskonačno stvara i razvija samoga sebe. To je princip cjelokupnog očitovanja života odnosno sveopćeg bivanja. Pitam se, da li je upravo spoznaja protočnosti te takvo djelovanje/bivanje to što dovodi do prevladavanja čovjeka u Nietzscheovom dijelu „Tako je govorio Zaratustra“, te da čovjek odnosno čovječanstvo tek tada postaje dio cjelovitog, skladnog, prirodnog stvaranja i razvitka? Je li nadčovjek o kojem govori, čovjek koji spozna i priznaje protočnost kao način funkcioniranja svemira i prirode, te na takav način djeluje, biva? A suprotno tome, da li je posljednji čovjek o kojem govori, čovjek odnosno čovječanstvo koje je neupućeno i negira važnost principa protočnosti?
Ovako je kazao Nietzscheov Zaratustra:
„Stvarati — to je veliko izbavljenje od patnje i olakšanje života… Tako budite zagovaratelji i opravdavatelji sve prolaznosti… Htijenje oslobađa: to je istinski nauk volje i slobode… Ne-više-htjeti i ne-više-cijeniti i ne-više-stvarati! — oh, neka ta velika izmorenost vazda ostane daleko od mene!“
Ilustrativni prikaz protočnosti funkcionalnog društva kao aspekta prirode:
Svrhovitost, nesvrhovitost ili oboje?
Kod razmatranja protočnosti u općem smislu, ne bi se trebalo uzimati u obzir samo empirijsko shvaćanje principa uzročnosti-posljedičnosti (pri čemu se uzrok nekog događaja/posljedice uvijek može popratiti i otkriti), niti teoriju kaosa kao koncept početnog uzroka. Niti bi se trebao uzeti u obzir sam koncept očitovanja događaja iz nasumičnosti odnosno slučajnosti (pri čemu događaji nisu linearno povezani niti se pridaje važnost nekom početnom uzroku). Stoga ću pokušati obrazložiti da se takozvani smisleni i nesmisleni događaji oba očituju u perceptivnom iskustvu svijeta ili svemira bez obzira na deterministički okvir (empirijsko shvaćanje i teorija kaosa), ili okvir koncepta nasumičnosti — pri čemu niti jedna perspektiva ne isključuje drugu, a obje su, po mom mišljenju, opravdane.
Ta dva koncepta se još uvijek suprotstavljaju jedno drugome — deterministički pristup shvaćanju svemira/svijeta ima mogućnost uvjerenja da je svemir/svijet skladan odnosno da ima svoju svrhu i cilj, dok pristup shvaćanju da su svi događaji nasumični i slučajni, ima mogućnost uvjerenja da se sve dešava bez neke smislenosti te da svemir/svijet nema neku posebnu svrhu i cilj. Primjer tog suprostavljanja je teorija evolucije u suprotnosti sa teleološkim pristupom koji naglašava svrhovitost i ciljanost u prirodi. No ja smatram, što ću i prikazati, da teorija nasumičnosti ne daje nikakav argument za nesvrhovitost isto kao što determinizam ne daje nikakav argument za svrhovitost. Argumenti za svrhovitost i nesvrhovitost temelje se na opažanjima događaja koje percipiramo kao očito smislenima ili očito nesmislenima (a pošto se oba očituju, jedan ne isključuje drugi ), a koje je dovoljno samo objelodaniti, bez uzimanja u obzir koncepata slučajnosti i determinizama, jer pretpostavljam da je upravo suprostavljanje ta dva koncepta prepreka cjelovitoj spoznaji funkcioniranja svemira i svijeta.
Za primjer pitanja o očitovanju smislenih i nesmislenih (nasumičnih) događaja poslužit ću se ilustrativnom pričom leptira iz teorije kaosa. Dakle, leptir zamahne krilima te je taj događaj početni uzrok nastanka uragana negdje na svijetu. Ta priča se može teoretizirati kao događaj sa početnim uzrokom koji opisuje kako mali uzroci mogu izazvati velike i nepredvidive posljedice (butterfly effect), no isto tako pošto je takav ishod praktično nepredvidiv zbog osjetljivosti na početne uvjete te je cjelokupno opažanje tog procesa nemoguće, iz razmatranja takvog događaja može se teoretizirati i to da je takav događaj nasumičan odnosno nemoguće ga je opažati ni dokazivati. U svakom slučaju taj velik događaj (uragan) da li je leptir početni uzrok ili nije, nema blizak utjecaj (pozitivan ili negativan) na život tog leptira. Dakle ta priča se može razmatrati, ali se ne može opažati, kako kroz deterministički, tako niti indeterministički pristup, pa tako ne pruža argumente za dokazivanje niti svrhovitosti, niti nesvrhovitosti. No što možemo opažati?
Možemo opažati druge aspekte leptirova života te ostale aspekte biološke i nebiološke prirode koji ukazuju na takozvane neuzročno povezane ali smislene događaje kako ih je Jung definirao, a nazvao — sinkronicitet. Kod cjelovitog sagledavanja bioloških i nebioloških prirodnih procesa, ali kada iz tog pogleda izuzmemo djelovanje čovjeka, može se opažati skladno djelovanje životinjskog, biljnog i ostalog biološkog i nebiološkog svijeta. Svaka životinja, biljka, te ostali prirodni aspekti i procesi imaju svoju smislenu svrhu pri čemu je očito skladno međudjelovanje svih tih aspekata koji zajedno odražavaju i održavaju razvoj tog cjelokupnog samo-održivog sustava, odnosno prirode. Cijeli taj sustav funkcionira po principu protočnosti.
Čovjek je druga priča. Čovjek iz nekog razloga ima izbor: djelovati po tom principu, odnosno biti protočan i tako da bude dio cjelokupnog sustava, ili ne djelovati po tom principu, odnosno negirati taj princip te da pokušava djelovati i razvijati se kroz neke svoje neovisne sustave. Životinje, biljke te ostali aspekti prirode nemaju taj izbor. Svaki taj aspekt prirode je sam po sebi dio protočnosti sustava. Životinje na primjer uvijek žive svoju svrhu, nemaju izbora, djeluju i upotpunjuju taj sustav samim time kako su uvjetovane i stvorene da djeluju. Tako je u razmatranju životinja, biljaka te ostalih aspekata djelovanja sustava prirode teško opažati nesmislene događaje. Jer, bez obzira na to da li neki događaj cjelokupnog sustava ima blizak utjecaj na život leptira ili na njegovo daljnje djelovanje, njegovo bivanje je u svakom slučaju očito skladno i protočno u međudjelovanju sa sustavom prirode. Upravo iz tog razloga kada sam ranije razmatrao protočnost kroz zaustavljanje i ponovno uspostavljanje toka nisam mogao uzeti rijeku kao primjer koji bi uspješno opisao takav proces, jer je rijeka također aspekt prirodnog procesa te je uvijek protočna. Rijeka se izlijeva u more, more isparava, javljaju se oborine, voda nastavlja teći do rijeke itd. Čovjek nema mogućnost stavljanja ventila na jedan od aspekata protočnosti rijeke sa kojim bi zaustavio ili uspostavio tok te rijeke. Donekle ga samo može preusmjeriti.
S druge strane, vodovod je sustav koji je osmislio čovjek te postoji mogućnost potpunog zaustavljanja ili uspostavljanja vodovodnog toka. Smisleni događaji se mogu opažati kroz čovjekovo djelovanje gdje sam percipira neuzročno povezane događaje koji su mu bliski. Takve događaje istraživao je i znanstvenim procesima dokazivao Carl Jung kroz pojam sinkroniciteta. Kroz taj pojam opisuje i dokazuje smisleno podudaranje događaja koji se ne percipiraju kao uzročno povezani. Smatram da se ti smisleni događaji očituju iz djelovanja kroz koje se uspostavlja i podržava protočnost cjelovitog sustava prirode i svemira, a nesmisleni događaji se percipiraju kroz gušenje i negiranje te protočnosti. Primjer jednostavnog oblika sinkroniciteta: Netko se nakon dugo vremena sjeti te razmišlja o starom prijatelju kojeg nije vidio godinama, a istog dana slučajno ga sretne na ulici.
Pitanje nije da li svemir i život imaju smisao i svrhu, ili su svi događaji slučajni, bez cilja i svrhe. Obje perspektive postojanja očito su prisutne u našem iskustvu bivanja. Pitanje je samo izbora da li će se djelovati/bivati u međudjelovanju sa cjelokupnim sustavom prirode i svemira kroz princip protočnosti, ili neće. Jung je rekao ovo: „Što više pokušavate kontrolirati život i događaje to vam on više izmiče, a što više prihvaćate protočnost to se vaš život više uroti u vašu korist.“
Nietzscheov Zaratustra je rekao ovako: „Sva su bića stvorila dosad nešto iznad sebe: a vi hoćete biti oseka te goleme bujice i radije se još vratiti životinji negoli prevladati čovjeka?“
Nakon razmatranja principa protočnosti u kontekstu društvenog razvoja, uviđa se da je svrha društvenog djelovanja dinamička povezanost sa drugima kroz princip protočnosti, pa je tako i taj društveni aspekt kroz isti princip dio cjelovitog sustava prirode.
ZAKLJUČAK
Moja teza je ne samo da je taj princip fundamentalan, nego bih rekao da je taj vrtložni princip protočnosti jedini princip prirode i svemira, stvaranja i napretka. Princip koji je fraktalan, a njegovi se fraktali mogu definirati kao zasebni principi. Tako gledano „Dijeljenje (unutarnjeg) sebe“ načelo se odnosi na ljudsko-društveni aspekt tog principa (fraktal) jer sam ga u tom kontekstu razmatrao, ali taj isti princip odnosno njegovi drugi fraktali se mogu razmatrati i definirati i kroz druge aspekte funkcioniranja prirode, svemira, bića itd. Dakle, ja ga razmatram u kontekstu osobnog i društvenog djelovanja, a možda će ga netko dalje razmatrati i definirati i kroz neke druge aspekte. Ne bih želio da se stekne dojam kako smatram da je bit tog načela kojeg sam definirao biti karikaturno „dobar“, veseli čovječuljak ili veoma društvena osoba u opće prihvaćenom smislu, a ni biti javno poznata ili priznata osoba.
Osoba može živjeti skromnim životom i biti introspektivna, te na taj način itekako provoditi taj princip i osjećati svrhu i ispunjenost. Dapače, kroz introspekciju se i dolazi do životnih spoznaja. Poanta je živjeti svoju svrhu bez obzira da li ju netko smatrao „velikom“ ili „malom“. Kada se spozna i asimilira taj princip, osoba tada počne živjeti sa osjećajem svrhe u životu i ispunjenošću, dobiva i daje ono što uistinu iz nutrine želi. Tada živi ispravno po principima prirode i društvenog života. Svatko ima svoje mjesto i svrhu koja će ga ispunjavati. Neke ljude ispunjava fizičko ili rutinsko djelovanje, druge vodstvo, treće izražavanje kroz umjetnost itd.
Poanta je da čovjek ne zna što ga uistinu ispunjuje dok ne uvidi i prihvati taj prirodni princip protočnosti kao temelj djelovanja i življenja. Tada je svatko uspješan na svoj način i značajan je doprinositelj i stvaratelj funkcionalnog društva. U takvom djelovanju osoba je slobodnija i u kreativnom izražavanju (stvaranju), a automatski stječe i potrebnu disciplinu, strpljenje, shvaćanje i osjećaj odgovornosti.
Završna riječ
I koja je onda poanta cijele priče? Da se pokuša sa Sinekovim „Find Yor Why“ procesom ili da se na neki drugi način pokuša doći do spoznaje tog principa? Poanta je, ako dosad niste bili upoznati sa Sinekovim konceptom, da, definitivno preporučujem da pročitate i probate, jer meni je to bio uspjeh, a vjerujem da ova priča doprinosi njegovu shvaćanju. Dakako, princip protočnosti kako sam ga izložio, može se razmatrati i zasebno kao filozofski koncept, pa tko zna, možda netko i na taj način doživi “aha” moment i spozna nešto novo. Do sada nikad nisam pisao i objavio ovako nešto, no nakon te spoznaje, poriv je bio dovoljno jak da bude neizbježno da napokon počnem dijeliti sebe.
Cjelokupni proces pisanja ovog eseja je zapravo realizacija provođenja tog načela. To iskustvo i promišljanje je što sam prvo odlučio podjeliti i ujedno je prvi pokušaj izražavanja unutarnjeg sebe prema van na ovakav način. Ako vam je ovaj tekst bio koristan ili vam je pomogao da shvatite nešto novo, dijelite ga — tako možda može pomoći i nekome drugom, i eto, tako već primjenjujete to načelo. Za kraj, napomenut ću (iz osobnog iskustva) da u početku kada se tek počne prihvaćati i asimilirati taj princip kroz osobno djelovanje, osobu mogu kočiti uvjerenja da nema ništa novo za ponuditi ili da to što ima, nema neku posebnu vrijednost. Iz tog razloga citirat ću Pam Grout, američku autoricu, a citat je iz njenog Ted Talka:
„Možda pitate sebe same: „Tko sam ja da budem netko poput C. S. Lewisa, Mikhaila Barišnikova, Jamesa Camerona?“ Ali možda je bolje pitanje — tko si ti da ne budeš? „Ali zar već sve nije rečeno?” Dok ne čujemo i tvoju verziju ovog divljeg i radosnog svijeta, još se ima toga za reći… Svaki čovjek gleda zalazak sunca pomalo drukčijim očima… Tvoja pjesma možda nikad neće biti izvedena kod Jimmyja Fallona, možda nikad neće dospjeti na top 40 listu, ali nekome negdje treba da je čuje.“
Autor: Zvonimir Vujec/medium.com
Preporuka za čitanje/gledanje/slušanje:
Simon Sinek — https://youtu.be/u4ZoJKF_VuA?feature=shared
Pam Grout — https://youtu.be/1VCrPvvohGk?feature=shared
Simon Sinek — „Pronađi svoj zašto“
Carl Gustav Jung — „Sinkronicitet: načelo neuzročnog povezivanja (Tumačenje Prirode i Psihe)”
Friedrich Nietzsche — „Tako je govorio Zaratustra“
Bhagavad-Gita
