To su bili teški dani. Dani koji su se pretvarali u tjedne, a onda da nisam ni primijetila – u godine. Kada nas život počasti teškoćama za koje smo mislili da ih nismo sposobni savladati i od kojih su nam se u kosti zavlačili najveći strahovi – tek kad s njima počnemo hodati ruku pod ruku shvatimo da smo sposobni. Shvatimo da unutar nas postoji snaga satkana od nas samih koje nismo bili svjesni dok nije došao trenutak da je moramo upotrijebiti. Snaga koja je sastavni dio našeg bića pohranjena u sefu baš za tu namjenu. Ne prisustvujemo otvaranju sefa, ali putem shvatimo da smo ga otključali i da iz njega izlazi nešto za što nismo imali pojma da uopće postoji. Ona količina snage predviđena za našu borbu. U količini koja je potrebna.
Snaga koje sam i ja u tim trenucima postala svjesna. Kada sam se suočila s bolešću svojih roditelja otključao se moj sef i snaga se pojavila. Ali, nisam znala da će trajati toliko dugo. Nisam znala da će trajati toliko intenzivno. Tada, prije tih tjedana koji su se pretvorili u godine nisam mogla niti sanjati da će trajati još i danas.
Danas znam da još uvijek traje, ali isto tako znam i da moj život nije stao. On traži svoje.
I odjednom živiš dva života. Dva života koji ne štede jedan drugoga. Svoj i onaj onih koji te trebaju. Dani postaju prekratki. Počinješ krojiti i prekrajati vrijeme, a nakon nekog vremena shvatiš da jedino što si uspio skrojiti su dani u kojima više nema mjesta za tebe. Jer, jedva si ga našao za ono što moraš. Više ne ostaje vremena za ono što želiš. Dobio si snagu, ali izgubio slobodu. Do vrha si napunjen gorivom, ali voziš istom rutom iz dana u dan. Iz jednog života u drugi. Iz svog u njihov. Svaki od tebe zahtijeva maksimum, a jedino u što si siguran jest onaj tank pun goriva. I pitanja. Koliko pitanja. Zašto? Kada? Dokle? I ono pitanje: Gdje sam u svemu ovome ja? Dođe razdoblje u našem životu koje se zove vrijeme odrastanja. Ono nema veze s godinama. Ono ponajviše ima veze s izazovima koje život pred nas stavlja i uloge koju smo u tom izazovu dobili. Na kraju najviše ima veze s onim kako smo tu ulogu odigrali.
Neki odrastu prije, neki kasnije. Neki nikada. Dođu razdoblja koja poput nevremena na naš život navuku sivu zavjesu. Razdoblja u kojima se moramo naučiti nositi s lošim stvarima i naizgled malo zatomiti sebe. Naizgled sebe staviti u drugi plan. Naizgled žrtvovati neke svoje želje i staviti svoj život na čekanje jer se sada treba pobrinuti za neke druge stvari. Kada svoje planove moramo prilagoditi iznenadnim promjenama životnih puteva. Nekima ta razdoblja traju kraće, nekima dulje. Neovisno o tome koliko traju, pitanje je kako u njima opstati i ostati JA? TI? Kako sva ona pitanja zamijeniti odgovorima? Kako shvatiti zašto nam se to događa? Kako razumjeti? Kako utišati sva ona pitanja, a ponajviše ono jedno.
Pitanje koje te podmuklo poput vraga želi pretvoriti u žrtvu. U onoga koji gubi smisao jer misli da jednostavno nije imao sreće. Da je iz nekog razloga moralo tako biti i popušta pod težinom tereta koji nosi. Popušta njegov duh. I dalje igra igru, ali ponestaje karata. U dubini njegova slabost priziva predaju koja će donijeti olakšanje i opravdanje. To je onaj trenutak u kojem izgleda da više nemamo izbora. U kojem izgleda da je život odlučio umjesto nas. Izabrao umjesto nas. Stavio pred nas nešto što je slomilo naš duh. Ili svojim intenzitetom, ili trajanjem. Ostavio nas na stazama života, ali opustošene. Bez onih planova koje smo imali. Bez onih snova, umorne i iscrpljene.
Istina je ipak nešto drugo. Istina je da je to trenutak u kojem izbora itekako imamo. Jednog od najvažnijih u svom životu. Možemo izabrati postati žrtve životnih okolnosti što će nam ponuditi tek trenutno olakšanje koje će u nas posaditi dugotrajnu ljutnju, frustraciju i bijes koje ćemo, napravimo li taj izbor, morati prihvatiti kao svoje doživotne suputnike. Ili na ovom dijelu staze izabrati drugačije. Izabrati ljubav.
Prolazivši svakog dana pored onih koji su pristali biti žrtve svog vlastitog života nije mi preostalo ništa drugo nego izabrati ljubav.
I upoznati zrelost.
Zrelost koja me naučila da prihvaćam svoj život onakav kakav jest i objeručke grlim sve one teške stvari koje me okružuju i shvaćam da su tu kako bi me naučile da ih moram biti spremna prihvatiti. Da su one tu kako bi me naučile umijeću prihvaćanja. Da bi me naučile da se nikada neću uspjeti osloboditi onih stvari koje nisam uspijevala prihvatiti. Da bi me naučile suštinskom prihvaćanju života i njegovih suprotnosti. Još uvijek se učim strpljenju i prihvaćanju. Možda u tome i leži odgovor zašto u mom životu neke stvari još traju? Učitelj ne odlazi dok učenik još nije naučio, zar ne? Učitelj odlazi tek kada je siguran da je učenik spreman.
Život je onakav kakav treba biti. Iz nekog razloga baš takav kakav je. Užasan, divan, zastrašujuć, lijep, miran, turbulentan. Pun onih razdoblja koja poput nevremena na naš život navlače sivu zavjesu.
Otvorit ćemo prozor kad prođe nevrijeme, a proći će. To je sigurno. Na nama ostaje što ćemo kroz taj prozor vidjeti. Ako smo u onom ključnom trenutku odbili sebe definirati kao žrtvu i izabrati prihvaćanje i ljubav, pogled nas možda ostavi bez daha.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog