Ti moraš razumjeti da je znati umrijeti jako korisno znanje koje nadilazi sve znanosti. Da treba umrijeti, to svi znaju, no ti ćeš sresti malo ljudi koji posjeduju mudrost o ovom: znati umrijeti. Nauči umrijeti i naučit ćeš živjeti jer onaj koji nije naučio umrijeti, neće biti sposoban naučiti živjeti.
Bardo Thödol jedan je od najstarijih poznatih tekstova pisanih na tibetanskom jeziku. Njegov je autor indijski učitelj yoge Padmasambhava, nazvan “Veliki guru Bardo Thödola”, koji je prvi na Tibetu podučavao budističku doktrinu.
Tekst pripada čitavom nizu budističkih tekstova koji su u IX. stoljeću zbog progona budizma bili sakriveni u pećinama te ponovno pronađeni u XI. stoljeću, kada je budizam na Tibetu bio prihvaćen kao vladajuća religija.
Prema tibetanskoj tradiciji Bardo Thödol je bio zapečaćen sa “sedam pečata Tišine”, a otpečaćen je da bi se čovječanstvu ponovno omogućio izbor: robovati materijalnom ili, potčinjavajući vlastiti egoizam i nadilazeći vlastita ograničenja, težiti duhovnom.
Prvom izdanju ovog teksta na Zapadu 1927. godine, izdavač dr W.Y. Evans-Wentz daje naziv “Tibetanska knjiga mrtvih”. Međutim, izvorni tibetanski naziv krije složeniji simbolizam: Bardo (tib. Bar-do) znači “između dva”, a odnosi se na prijelazno stanje (svijesti) između smrti i novog rođenja. Thödol (tib. Thos-Grol) znači “slušanje srcem”, no cjelokupni se naziv prevodi kao: “Oslobođenje slušanjem na planu koji slijedi iza smrti”.
Namjera i svrha Tibetanske knjige mrtvih
Iako se Bardo Thödol i danas na Tibetu upotrebljava kao obredni tekst kojeg se čita ili recitira neposredno pred smrt i tijekom pogrebnog obreda, to nije bila njegova prvotna, isključiva namjena. Tibetanski lame koristili su ga kao vodič i pomoć živima, “učenicima u velikoj školi Života” jer je prolazak kroz život značio učenje.
“Oslobođenje slušanjem…” simbolizira proces učenja koji se, prema lamaističkim tradicijama, odvija u tri osnovne etape: slušanje srcem, shvaćanje razmišljanjem te kroz primjenu spoznaja u neposrednom iskustvu.
Svrha “učenja ili slušanja srcem od života” bila je razvoj svijesti, dosezanje Velikog savršenstva, što je za Tibetance cilj evolucije čovjeka.
Tome je bio namijenjen i Bardo Thödol. Osim što su njegovi savjeti bili upute za tajanstveni i nepoznati život nakon fizičke smrti, tibetanski učitelji su se služili ovim podukama kako bi njihovi učenici mogli za života prijeći veliki ponor koji se nalazi u svijesti svakog čovjeka: ponor kojim se odvajaju iluzije od stvarnosti, neznanje od znanja, ne-svijest od svijesti.
Prema Tibetancima, svaki čovjek je učenik koji kroz nebrojene etape učenja treba oslobađati vlastitu svijest od iluzija. Prelazak ponora i čin oslobađanja simbolizira smrt.
Staro lamaističko učenje kaže:
Ti moraš razumjeti da je znati umrijeti jako korisno znanje koje nadilazi sve znanosti. Da treba umrijeti, to svi znaju, no ti ćeš sresti malo ljudi koji posjeduju mudrost o ovom: znati umrijeti. Nauči umrijeti i naučit ćeš živjeti jer onaj koji nije naučio umrijeti, neće biti sposoban naučiti živjeti.
Smrt je samo…odvajanje od nečega
Pojam smrti i života kod Tibetanaca razlikuje se od zapadnjačkog shvaćanja smrti i života. Za Tibetance, život i smrt su simboli koji se ne primjenjuju samo na život fizičkog tijela, već i na život svijesti. Tako se smrt ne shvaća kao prestanak, nego kao odvajanje od nečega, dok je rođenje nastavljanje u nečem drugom.
Budistička filozofija kaže da život i smrt nisu fenomeni koji se događaju samo jednom u životu, već da se odvijaju neprekidno; u svakom trenutku nešto u nama umire i nešto se ponovno rađa. Smrt i rođenje su poput dviju strana iste medalje: jedinstvenog procesa života. Čitava evolucija čovjeka sastoji se od većih i manjih ciklusa u kojima se on rađa i umire. Život čovjeka na zemlji tek je jedan ciklus kojeg smjenjuje drugi kada nastupi fizička smrt. Ove bezbrojne cikluse rađanja i umiranja Tibetanci nazivaju samsara – “krug rođenja i smrti”.
Živjeti u samsari predstavlja veliku tamnicu u kojoj se čovjek mora uvijek iznova inkarnirati u fizičkom tijelu sve dok se iz nje ne uspije izbaviti potpunim usavršavanjem svijesti – oslobađanjem od iluzija i neznanja. Ono što je u tom procesu stalno jest svjesni princip čovjeka ili Spoznavatelj, kako ga naziva Bardo Thödol. Spoznavatelj prolazi kroz sve etape života, on je taj koji ne umire zajedno s tijelom. Dobivanje i napuštanje fizičkog tijela tek je jedan od vidova rođenja i smrti kroz koje prolazi radi vlastitog razvoja. Kroz smrti i rođenja on također prolazi i na psihičkoj razini svoje egzistencije, oslobađajući se od starog i prelazeći u novo stanje svijesti.
Smrt, dakle, simbolizira čin “odvajanja od starog” i time predstavlja mogućnost oslobođenja. Zato svaki čovjek, prema Tibetancima, treba naučiti umirati, učiniti da u njemu umru iluzije i neznanje. Na taj način, oslobođena svijest može susresti svoju pravu prirodu ili Veliko savršenstvo. Kada se to dogodi, ciklusi rađanja i umiranja se zaustavljaju, a čovjek dostiže besmrtnost i nirvanu.
Ciklus od 49 dana
Bardo Thödol upućuje u simbolima savjete Spoznavatelju, ili svjesnom principu čovjeka, kako se osloboditi iz “začaranog kruga” samsare.
Sadržaj teksta prati put Spoznavatelja kroz tzv. prijelazna stanja svijesti poslije smrti, koja su nazvana bardo stanja:
1. CHI-KHAI BARDO – prijelazno stanje trenutka smrti
2. CHO-NYID BARDO – prijelazno stanje doživljavanja stvarnosti
3. SID-PA BARDO – prijelazno stanje traženja novog rođenja
Tekst govori o ciklusu od četrdesetdevet dana koji je potreban da bi svijest prošla kroz sve bardoe. To je simbolička brojka koja u numeričkom ključu označava sedam velikih etapa evolucije kroz koje treba proći svako biće, a svaka etapa sadrži još i sedam podetapa, što daje kvadrat broja sedam.
Četrdesetdevet dana bardoa označava velike i male cikluse života kroz koje svijest mora dosegnuti određenu razinu razvoja. Svako opisano prijelazno stanje predstavlja mogućnost da Spoznavatelj suočavanjem prepozna Istinu i oslobodi se novih rođenja ili, ukoliko u tome ne uspije, proces se nastavlja, a njegova svijest silazi u sve niža područja egzistencije, sve bliže ponovnom rođenju u tijelu.
Bit ovog procesa je prepoznavanje Stvarnosti, kako univerzalne i vječne, tako i stvarnosti koju čovjek trenutačno ostvaruje, a “obje” se nalaze u svijesti. Tibetanci kažu da tijekom ovog procesa čovjek može u sebi spoznati Vječnost ukoliko je prepozna, ali je istovremeno prisiljen suočiti se sa samim sobom, s onim što on trenutačno jest, jer susreće sve elemente vlastite svijesti.
Bardo-stanja čine različite vizije koje nastaju u svijesti, a s kojima se suočava Spoznavatelj. One su rezultat nutarnjih procesa, iskustva i općenitih obilježja svijesti svakog pojedinca. Kao što san poprima odlike svakog pojedinog spavača, tako se i bardo-vizije svakog čovjeka razlikuju.
Vizije opisane u tekstu su simboli koji kvalitativno označavaju etape kroz koje prolazi ljudska svijest, a ne doslovni opis događanja. Svaka slika, lik, boja ili opisana situacija skriva u sebi čitav niz značenja i predstavlja kako snage i procese unutar čovjeka, tako i snage i procese u Univerzumu.
Nova Akropola
