Vjerodostojni duhovni tragaoc, sadhu po definiciji je milostiv. S gledišta psihologije, šta znači biti milostiv? To znači biti naklonjen prema svim živim bićima i voljan im dati dobrobiti više prirode. Zbog svoje milostive prirode, mudrac je uvijek voljan riješiti probleme drugima da bi im olakšao patnje te ako je moguće ne nuditi samo privremeno riješenje, već pravo riješenje koje će sasjeći patnju u korijenu. Iz tog razloga najmilostivija osoba je ona koja nudi drugima instrumente pomoću kojih mogu ponovo dostići svjesnost o svojoj vlastito jduhovnoj prirodi i tako se osloboditi teške situacije uvjetovanosti.
Sadhu koji nosi takvu kvalitetu ne iskazuje je samo prema svojoj vrsti, ljudima, nego i prema svim svjesnim živim bićima, uključujući životinje i biljke. Onaj tko ne poakazuje dobrotu i milostivost prema drugim živim bićima ne može doživjeti tuđu sreću kao svoju i, u skladu s time, ne može biti milostiv. U Brihadaranyaka Upanishadi (4-4,5) nalazimo da onaj tko radi dobro, postaje dobar, dok onaj tko radi zlo postaje zao. Ako razmislimo o tim izjavama i pokušamo ih duboko shvatiti, uz pomoć našeg vlastitog iskustva, nije nam teško doći do zaključka da postoji veza između djelatnosti koji izvodimo i karaktera koji razvijamo. I stoga osoba koja djeluje na loš način postaje loša, neosjetljiva na patnje drugih, degradirana, dok onaj tko djeluje dobro, postaje dobar, osjetljiv na patnje drugih i pun vrlina.
Milostiva osoba, krpalu je onaj tko je djelovao dobro jako dugo vremena, dok akcije oblikovane samilošću nisu postale njegove navike koje su stvorile njegov karakter i sudbinu, dajući mu novo rođenje u skladu s tom određenom sklonošću. Drugim riječima samilost nije nešto što se može improvizirati na licu mjesta, već je nešto što se stvaralo s odgovarajućim djelovanjem. To objašnjava zašto se različiti ljudi rađaju s već urođenim sklonostima ili vasanama, zašto se rađaju s tendecijama i talentom prema nekim stvarima – npr prema glazbi, pjevanju, slikanju i čak prema samilosti.
Postoji slavna anegdota o djetetu kojeg su zamolili da nacrta krug i on je nacrtao savršeni krug. Zašto? Jer je očigledno da je znanje geometrije već bilo sastavni dio njegove ‘prtljage’. Slično tome, osoba koja je rođena samilosna, krpalu, je sklona da bude milostiva i ne može zamisliti život bez da pomaže drugim stvorenjima, ulazi u empatiju s njima i osjeća da je njihova dobrobit jednaka njegovoj. Kripa znači osjećaj, čak i prije nego to shvatimo, da nas drugi trebaju, koji nas obavještava o stvarnosti . Onaj koji “vidi” može shvatiti da su oko njega slijepe žrtve iluzije.
U vedskoj se tradiciji opisuje kako postoji 6 najvećih neprijatelja čovjeka, 6 anarthi, a to su su: kama (požuda, želja), krodha (gnjev), moha (iluzija, zbunjenost), mada (arogancija) i matsara (zavist, ljubomora). Iluzija i zbunjenost su prouzrokovane anrthama, su direktna suprotnost vrlinama i ozbiljno sprječavaju razvoj vrlina u nama. Nitko nebi trebao misliti da pripada vrsti dobrih ljudi; čak i da je to istina, takva istina ima samo kratkotrajnu i relativnu prirodu. Postoji znastvena metoda kojom se može razviti bilo koja vrlina i svatko to može primijeniti na sebi. Da bi se pojačala odlika samilosti ili kripe, pravilna strategija je da gledamo na druge, kao što gledamo na sebe, da gledamo na tuđu dobrobit kao na svoju.
“Onaj koji na tuđu radost ili patnju gleda isto kao što bi gledao na svoju, o Arjuna, takav se yogi smatra savršenim.” (Bhagavad-gita 4.31)
Ali još uvijek postoji razlika između nas i drugih; dok mi možemo natjerati sebe da radimo nešto, ne možemo to napraviti drugima. Možemo samo savjetovati druge, a najbolji način savjetovanja drugima je naš osobni primjer, koji je često najučinkoviiji oblik komunikacije.
