Vedski spisi nam savjetuju da su slušanje i pjevanje transcendentalnih zvukova ili mantri, pravi način za buđenje duhovne svjesnosti. Već dugo vremena je poznato da zvuk može utjecati na promjenu svjesnosti. Engleski filozof i državnik sir Francis Bakon je primijetio: “osjetilo sluha utječe na dušu mnogo brže od bilo kojeg drugog.” Međutim, obični materijalni zvuci neće probuditi duhovnu svjesnost. Moramo slušati duhovnu zvučnu vibraciju da bismo to postigli.
Zato skoro sve religije u svijetu preporučuju da meditiramo na Božju Riječ. Sv. Ivan je napisao u svom evanđelju: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Bogu, i Bog bijaše Riječ.” Božanski zvuk ima potpuno različite odlike od materijalnog zvuka. Sv. Augustin je to jasno objasnio u svojim Ispovjedanjima. Kada se jednom probudio iz mističnog transa, rekao je: “Ponovno sam čuo blebetanje naših jezika, u kojem svaka riječ ima početak i kraj. To je potpuno suprotno od Tvoje Riječi, moj Gospode, koji si postojan u Sebi, koji nikada ne stariš i sve činiš novim.”
U Evađelju sv. Ivana, Krist kaže: “Riječi koje vam govorim su duh.” Kao što Riječ, Božje učenje, ima ogromnu moć da preobrati i uzdigne naše živote, upravo toliko su važna i Božja imena, koja ljudi ponekad glasno slave u pjesmama, a ponekad tiho meditiraju na njih. Budući da je Bog potpuno duhovan i apsolutan, vedski spisi nas obavještavaju da Njegova svijeta imena u potpunosti posjeduju Gospodinove duhovne energije. Bog i Njegovo ime se ne razlikuju. U Padma Purani je rečeno: “Nema razlike između Gospodinova svetog imena i samog Gospodina. Kao takvo, sveto ime je savršeno kao i sam Gospodin.” Stoički filozof Maksimus je zapisao: “Postoji jedan vrhovni Bog koji je svačiji moćni otac i Bog. Njega obožavamo pod različitim imenima.” Suvremeni židovski teolog Martin Buber također se slaže: “Sva Božja imena su sveta.”
Biblija je puna sličnih izjava. U Starom zavjetu je rečeno: “Božje ime je snažni svjetionik; pravedan nailazi na njega i spašen je.” U Psalmu, kralj David izjavljuje: “Pjesmom ću slaviti Božje ime.” Zaista, Psalmi sadrže nebrojena upute o Božjem imenu: “Sve nacije koje si Ti stvorio doći će pred Tebe i obožavati Te, o Gospode, slaveći Tvoje ime. … Zahvalite se Gospodinu; prizovite Njegovo ime; govorite ljudima o Njegovim djelima. Pjevajte mu; pjevajte psalme za Njega; govorite o svim Njegovim čudesnim djelima. Slavite Ga u Njegovom svetom imenu. … Slavite Ga uz pjevanje i plesanje; slavite Ga svirajući na žičanim instrumentima i orguljama. Slavite Ga uz visoki zvuk činela.” Prorok Isak je opisao Boga kao “Onoga tko je vječan i čije je ime sveto.” Stotine godina kasnije, veliki židovski mistik Izrael Bal Šem Tov (1699 -1761) osnovao je hazidizam, popularni pokret pijetizma u židovstvu, čiji članovi plešu i pjevaju u slavu Svevišnjeg Gospodina.
Dok je poučavao svoje učenike kako se mole, Krist je slavio sveto ime Gospodina: “Oče naš, koji si na Nebesima, neka se sveti ime Tvoje.” U svom pismu Rimljanima, sv. Pavle je napisao: “Svatko tko uzme utočište Gospodinova imena, bit će spašen.” Povjesničar Euzebijus kaže da je u ranim kršćanskim crkvama postojala “Opća suglasnost pri pjevanju Božje slave”.
Ljudi još cijene i diljem svijeta izvode gregorijanske molitve, koje je u šestom stoljeću popularizirao popa Gregorije Veliki, kao i kasnija djela, poput Handelovog remek-djela Mesija s horskim pjevanjem aleluja (“neka Gospodin bude slavljen”). U kršćanskim crkvama se, pored slavljenja Gospodovih imena i djela pjesmom, razvila i tradicija koju danas milijuni katolika slijede diljem svijeta – Meditacija na Boga pjevanjem molitvi na brojanici. Ivan Krizostom, svetac Grčke ortodoksne crkve, posebno je preporučio “prizivanje Gospodinova imena u obliku molitve”, i rekao je da to treba činiti “Bez prekida”. Ponavljanje molitve Isusu (“Gospodine Isuse, sine Božji, smiluj mi se grešniku “) postala je stalna praksa za članove istočne crkve. U Putovanju hodočasnika, ruski monah objašnjava tu vrstu meditacije: “Neprestano unutarnje moljenje Isusu je stalno, neprekidno zazivanje Isusovog božanskog imena usnama, u duši, u srcu. … Onaj tko se tako moli doživljava duboku utjehu i osjeća veliku potrebu da uvijek upućuje molitve, jer više ne može živjeti bez njih.”
Sljedbenici Islama meditiraju na Božja imena (Alah) i čuvaju ih tajno. Alah, prema tradiciji, ima devedeset devet imena, zvana “Prelijepa Imena”. Ta imena se mogu naći zapisana na spomenicima kao što je Taj Mahal i na zidovima džamija. Muslimani ih pjevaju uz islamske brojanice – tri brojanice sa po trideset i tri kuglice. Ponavljanje imena pomaže vjernicima da usredotoče svoje umove na Alaha. Dvostruko ime Al-Rahman, al-Rahim, koje znači “Bog, samilostan, milostiv,” priziva se na početku svakog poglavlja u Kuranu. Druga arapska imena Boga slave Ga kao stvoritelja, kralja i onoga koji osiguravaju potrebne stvari.
Sike iz Indije posebno ističu Božje ime. U stvari, Sike zovu Boga Nama – “ime”. Guru Nanak, osnivač religije Sika, molio se: “u ambrozijskim jutarnjim satima, meditiram na milost pravog imena “i kaže da ga je Gospodin u viziji uputio: “idi i ponavljaj Moje ime i navedi druge da čine slično.”
Geoffrey Parinder, profesor komparativne religije na londonskom sveučilištu, u svojoj knjizi “Obožavanje u svjetskim religijama” kaže: “Brojanice se naširoko koriste u budizmu, redovnici koriste velike, a laici male. Velike imaju 108 kuglica, a dvije polovice predstavljaju pedeset četiri razine pri dostizanju Boddhi-sattva (prosvjetljenja). Velika kuglica u sredini predstavlja Budu.”
Članovi sekte Čista zemlja, najvećeg japanskog budističkog reda, ponavljaju Budino ime (namu amida butsu). Osnivač Šinran Sonin kaže: “Čistoća svetog imena, poklon onoga koji je prosvijetljen, širi se cijelim svijetom.” Budistička učenja otkrivaju da se pjevanjem Budinog imena obožavatelj oslobađa kruga reinkarnacije i pridružuje se Budi u Čistoj zemlji, duhovnom svijetu.
