Svi oblici depresije, sve do suicidalnih misli, zapravo su vapaj duše koja nas prisiljava da zauzmemo novi stav prema sebi i okolini, krenemo drugim putom ili prigrlimo neizbježno. To su stanja beznađa kada um više ne može dati smisao životu, što nikada nije niti mogao, jer pravi smisao krije se u čežnjama duše, a ne u željama iz uma (ega). Depresija je alarm koji nas podsjeća da se moramo vratiti na početak slijepe ulice u koju nas je doveo um jer je na tom raskrižju ostao dio nas zbog kojeg živimo i čini nas živim, a to je naša duša s potrebama i neostvarenim ciljevima.
Zašto je borba s tom „bolešću“ toliko teška? Ako se prisjetimo njezinih prvih simptoma, bila je to borba s najrazličitijim strahovima pri donošenju odluka: što će tko reći ili misliti, kako će tko reagirati, hoće li biti kritike ili osvete, mogu li ja to…? Strahove proizvodi nerazvijeni ili sputani ego, ta mentalna mozaična slika naše osobnosti kojom se rukovodimo. Ona je odraz našeg samopouzdanja i samopoštovanja, odraz naših iskustava. Nju smo sami napravili pa je sami moramo i mijenjati – novim iskustvima i novim uvjerenjima.
Kako nadjačati strahove, to crno sunce koje širi tamu pa postajemo slijepi za vidljivo, a hod životom podsjeća na hod minskim poljem? O tome smo čitali ili slušali mnoga objašnjenja i upute, ali, kada se nađemo u situaciji da to moramo primijeniti, strah i malodušnost oslabe razborito prosuđivanje i sva znanja i mudosti koje smo upili postaju beskorisna teorija; ne znamo kako dalje i što sa sobom. Tražimo odgovore i rješenja iz okoline, ali ih ne nalazimo jer su u nama i dostupni samo nama. Ne možemo do njih jer nismo naučili bar na trenutak oduprijeti se emocijama, odmaknuti se i postati nepristrani promatrač vlastite situacije gledajući njezinu širu sliku, mnogo jasniju i s više mogućnosti. Za to nam nisu potrebne kojekakve meditacije i rituali, nego odluka. Pronaći smisao u besmislu, znači strahovima odlučno reći: Dosta! Želim jasno vidjeti što se to zapravo događa, kakva je moja pozicija i mogućnosti, bez obzira na to što tko rekao ili mislio. Tada je strah pod kontrolom i možemo se koristiti nepristranom razboritošću koja je u dodiru s našim višim Ja i kolektivnim nesvjesnim. Ona će nam predložiti odgovor koji je u našemu najboljem interesu.
Netko će nadjačati svoj strah i prihvatiti ponuđeni odgovor, ali mnogi se neće usuditi jer to iziskuje i suočavanje s dijelom sebe od kojega bježe. Zato će nastaviti tražiti kompromisno rješenje i ostati u kandžama emocija koje će ih gnječiti kao pekar tijesto. Iz osobnog iskustva znam da je najčešće dovoljno promijeniti samo kut gledanja na situaciju, suočiti se s većim, hipotetičkim strahom koji poništava manji. Često nam je potrebno tek nekoliko toplih riječi ohrabrenja; netko nas samo treba navesti da pogledamo u svoju nutrinu, da se suočimo sa strahom koji nas drži na mjestu ili gura u suprotnome smjeru. Uspješnim prolaženjem kroz novo iskustvo dobivamo potvrdu da smo nadvladali vlastita ograničenja, što će pridonijeti dodatnom osnaživanju našeg samopouzdanja i osobnog rasta. Ne postoji pogrešan korak, osim suicida, jer uvijek imamo mogućnost promijeniti smjer. Postoji samo pogubno stajanje na mjestu, u živom blatu i odricanju od života. Svima s patološkim strahovima mogu reći da tama noći nije uspjela uništiti prirodno svjetlo krijesnice. I u svakom čovjeku postoji urođeno svjetlo koje nitko ne može ugasiti, pa se treba pouzdati u njega i stručnu pomoć, kao i pomoć dobronamjernih ljudi u koje imaju povjerenje. U svakom slučaju, nužno je čvrsto se uhvatiti za namjeru ozdravljenja, snažiti volju i vlastitim nastojanjima aktivno surađivati. Proces ozdravljenja jest i proces prihvaćanja istinskog sebe.
Daljnje teoretiziranje zamijenit ću životnom pričom jedne žene, davno ispričane mojoj vremešnoj sugovornici. Ona nas potiče na samoanalizu i promišljanje o našoj snažnoj vezanosti za društvene i obiteljske uvjetovanosti koje određuju naš životni put, različit od našeg htijenja; o malodušnosti kojoj je hrabrost druga strana lica; o vlastitu životnom smislu koji često nalazimo tek kada prigrlimo besmisao…
Prije više od stotinu godina, dvoje mladih zabavljalo se i uživalo u mladosti sve dok djevojka nije ostala trudna. Tada je počela njezina životna drama jer se mladić nije htio oženiti njome; više je volio momački život od bračnog. U tom veremenu imati izvanbračno dijete bila je najveća sramota za nju i za cijelu obitelj. Nije pronalazila prihvatljiv izlaz iz te nezavidne situacije i mogla je birati samo između daljnjeg života punog srama i poniženja ili hrabro pogledati u oči oslobađajućoj smrti. Napokon je donijela odluku: strmoglavit će se s visoke litice i tako sačuvati dostojanstvo. Idućeg jutra, pognute glave žustro je hodala pustom ulicom rodnog gradića, žureći prema mjestu spasenja. Odsutna duhom, prenula se na zvuk iznenadnog ropotanja. Bio je to neki bogalj bez obje noge u niskim drvenim kolicima, koji se rukama odgurivao po prašnjavoj cesti i tako kretao njoj ususret. Kad su im se pogledi susreli, on sa zanosnim divljenjem primijeti: „Gospodična, kako je danas lijep i sunčan dan!“ Naglo je zastala i bezosjećajan robot opet je postao ljudsko biće. Zabezeknuto je gledala njegovo ozareno lice…, dignula pogled prema bistrom nebu i jutarnjem suncu…, pa ga opet vratila na bogalja. Nekoliko je trenutaka nepomično i nijemo zurila u teško osakaćena čovjeka punog životne radosti, a onda najednom, ne izgovorivši ni riječ, nastavila žustro hodati kao maloprije, ali sada – u drugom smjeru, prema gradiću dvjestotinjak kilometara udaljenom. Tamo je i ostala. Rodila je sina i sama se brinula o njemu.
Život poprima smisao tek kada prihvatimo i zavolimo sebe sa svim svojim iskustvima i nesavršenostima. Tada postajemo cjeloviti, postajemo primjer i svjetlo onima koji u tami beznađa traže svoj put.
Ankica Brekalo,
holistička iscjeliteljica
i autorica knjige
“Otac, sin i ja”
