„Zemaljske stvari moraju se spoznati da bi se voljele. Božanske se stvari moraju voljeti da bi se razumjele.“— Blaise Pascal
U svijetu u kojem se širi strah i huškači huškaju na rat. U svijetu gdje je većina uspavana činima države i zanesena uvećanjem materijalnog bogatstva, u košmaru konzumerizma.
U svijetu gdje je važnije ono što je nevažno od onog što je zaista važno. Vrlo je lako upasti u ponor. Lako je ostati sa strane. Suviše se lako upada u stanje apatije i indiferentnosti. Suviše je lako ostati uspavan.
Ali postoji način da se perspektiva promijeni. Postoji način da se okrene situacija s apatijom. Postoji način da se transformira indiferentnost u proaktivnu maštu. Postoji način da se crv napetosti transformira u nešto lijepo i da mu se daju krila.
Postoji način da se prihvati sjena, da joj se pomogne da odbaci svoju kožu poput zmije, da se vrati u igru života, da se prihvati kao saveznik, kao naša desna ruka. Postoji način da se postane heroj u ovom svijetu, usprkos kukavičluku naše unutrašnje žrtve. Zapravo, postoji način da se bude heroj u našem svijetu, koristeći kukavičluk naše unutrašnje žrtve kao gorivo koje će nas lansirati na novu razinu heroizma: kozmički heroizam.
Ali prvo, moramo se suočiti sa sobom. Udahnuti duboko i shvatiti da smo vrlo mlada i zbunjena vrsta u inače drevnom univerzumu. Moramo se pomiriti s činjenicom da smo ljudska bića — krajnja, nestalna i smrtna — da bi shvatili činjenicu da smo duhovna bića — međusobno povezana, ovisna jedna o drugima i ponavljamo se u različitim oblicima.
Čovjek je uspavani bog
„Ne shvaćajte svoje misli previše ozbiljno.“— Eckhart Tolle
U redu je to što smo životinje. U redu je što smo nesavršeni. U redu je što griješimo i što smo skloni greškama. U redu je to što smo duhovna bića zarobljena u koži čovjeka. U redu je što smo većinu vremena uspavani duhovno. U redu je i to što se vratimo spavati i kad se duhovno probudimo. U redu je što pokušavamo biti individue. U redu je to što kao neovisni pokušavamo biti neovisna cjelina. U redu je i da ne uspijemo. Neuspjeh je samo jedna stepenica. Jedna od mnogih.
Postoji veo između čovjeka i Boga. I to je u redu. Mi smo veo koliko smo i ljudska bića koja pokušavaju vidjeti kroz njega i onoliko koliko smo Bog koji pokušava zaboraviti što je. Kao što je Rumi rekao: „Ego je veo između čovjeka i Boga.“ I to je u redu. Mora biti. Na putu prosvjetljenja, ego je važan alat, skoro važan kao duša. Moramo naći ravnotežu između oba da bi individualizirali ego i samoostvarili dušu.
Između snivanja i budnog stanja postoji treće stanje: metamorfoza. Ponekad je metamorfozi potreban poziv za buđenje. Ponekad je potreban poziv na avanturu. Ponekad zahtjeva kompletan preokret u načinu života. Ponekad je jednostavna kao osama i meditacija. Ponekad je sve navedeno. Ali uvijek zahtjeva maštu i razlog. Prije ili poslije, zahtjeva kreativnu misao i sposobnost da se raste i širi zona komfora.
Od žrtve ovog svijeta do toga da ste svijet, naša zona komfora se širi i hrabrost raste. Eventualno, naša zona komfora će podvesti ne samo naš svijet, već i realnost. Oslobađamo se. Kroz svemoguću hrabrost naše duhovne moći, od žrtve kozmosa pretvaramo se u kozmos.
Uzdižemo se. Postajemo rastrzani između materijalnog i duhovnog; koliko god volimo svoje korijene, volimo i beskrajnu maternicu kozmosa. Postajemo vječni, beskrajni, povezani sa svime i shvaćamo da smo oduvijek bili. Vidimo kroz veo. Čovjek kao uspavani Bog je postao Bog kao probuđeni Čovjek.
Bog je budan čovjek
Naša svijest je kozmos koji gleda kroz nas i koristi nas kao stvorenja koja daju svrhu univerzumu. Tako sam dolazi do značenja, za koje smo mi zaslužni. Kakva je to moć kojom raspolažemo… I kolika je to odgovornost…
Kada gledamo u univerzum iz naše jedinstvene perspektive, univerzum — inače beskonačan, često povezan, beznačajan — savija se i stvara konačne oblike i moćne pojmove suosjećanja, apatije i ljubavi.
Cvijeće postaje šarena skupina atoma koja ispušta poseban miris ovisno od vrste. Zalasci sunca postaju opčinjavajući slojevi kozmosa-preko-kozmosa suprotstavljeni slojevima našeg srca i uspomene-preko-uspomene, povezani u medij koji se naziva Vrijeme. Kada noć postaje dan, sunce postaje mjesec, rođenje postaje smrt, a ponovno rođenje je skriveno negdje između.
Bog je budan čovjek kada shvaćanje nekadašnjeg stavlja sve u pravu perspektivu. Kada se shvati da je značenje, misli, a čak i mašta, sve privremeno, sve podvrgnuto istini i promjeni i nestalno je, ali da je samim tim i ljepše.
Bog je budan čovjek kada religiozna „moć“ biva poražena od strane prave duhovne moći. Kada smrt postane učitelj života. Kada bol postane učitelj oproštaja. Kada nepovezanost postane učitelj ljubavi i hrabrosti. Kada apsurdnost postane učitelj humora.
Bog je probuđen i svjestan čovjek kada se beznađe pretvori u avanturu, očaj u razlog da se bude odličan. Kada se shvati, kao što je Picasso shvatio – „situacija je beznadna, moramo napraviti sljedeći korak.“ Sljedeći korak je uvijek postajanje. Sljedeći korak je uvijek nepopustljiva nježnost, meka tvrdoglavost, nježno nadilaženje i strogi samooproštaj. To je shvaćanje da je u redu da Bog bude uspavan kao što je u redu i da čovjek bude budan.
U redu je kao što je u redu biti crv koji se skriva (liječi) kao i biti Bog koji se uzdiže (prosvjetljuje). Uvijek je oba. To je udisanje i izdisanje. To je udisanje božanskog i izdisanje čovječanskog. To je traženje, vječna potraga, za tom stalnom prolaznošću, to oko kroz koje nas Bog vidi i kroz koje mi vidimo njega. To je i malo i veliko otkriće. To je konstantno i uporno samootkrivanje okrenuto samo-nadilaženjem.
Poslušajte mudre riječi Rumija: „Budite neumorni u svom traženju, jer ste vi ono što tražite.“
95 SADHGURU
