“Mi nismo ljudska bića koja proživljavaju duhovna iskustva. Mi smo duhovna bića s iskustvom ljudskog.” – Teilhard de Chardin
„Čemu sve to…?“ je jedno od pitanja za koje pretpostavljam da bi ga netko postavio regresoterapeutu, a tko nije već pobliže upoznat s materijom. Odgovor ne može biti jedan i univerzalan te ću stoga pokušati upravo kao regresoterapueut The Newton Instituta dati neka viđenja svrhe odlaska u prošle živote ili barem razumijevanja istih. Evo nekih činjenica zbog kojih je nužno da poznajemo zakon karme, odnosno uzročno-posljedične veze:
- Sama ideja da nismo jedino tjelesna bića i da s trenutkom smrti ne prestaje naše cjelokupno postojanje (meni i nekolicini znana desetljećima) vrijedna je, ako ništa drugo, da netko postane svjestan toga.
- Oni koji to znaju ili vjeruju u to od prije (bolje rečeno »jednostavno znaju«) kroz primjere koje navodim bolje će razumjeti »zakon karme«, tj. uzročno-posljedičnu vezu.
- Upoznavši načelo uzročno-posljedičnih odnosa i ponašanja, ljudi će biti barem oprezniji u vezi s onim što rade sebi i drugima, kao i općenito izborima koje donose u životu jer za svaku negativnu akciju znat će da moraju to otplatiti kad-tad ili oni ili njihovi potomci u trenutku kada bi to najmanje htjeli. Nema druge i točka.
- Mnogi ljudi imaju pogrešnu pretpostavku da se odlaskom u smrt konačno rješavaju »svih tegoba, strahova…«. Istina je da dio koji nismo odradili u danom nam životu, noseći ga sa sobom u grob, moramo odraditi u sljedećem (vjerojatno čak i u težem obliku, kulturi i tijelu). Nema preskakanja lekcija u školi, pa ni u životu. Sve nas to čeka sasvim sigurno. Poruka ljudima koji sami žele na ovaj način okončati svoj život i igrati se Boga: Ne činite to nikada, pa ni tad. Cijena je previsoka.
- S obzirom na to da se kroz inkarnacije rađamo u različitim tijelima, kulturama, rasama, nacijama, spolnim opredjeljenjima, nikad ne osuđujte bilo kakvu različitost jer ima onaj koji to sudi. »Netko to od gore vidi sve«, kako je to lijepo rekao jedan poznati kantautor. Postat ćete ono što najviše mrzite i to ćete morati odraditi baš u toj kulturi koju ste najviše mrzili, baš u toj rasi koju ste možda smatrali manje vrijednom, spolnoj orijentaciji koju ste možda prezirali i gnušali se…
- Procedura odlaska iz tijela u »duhovno carstvo« nešto je što nas sve čeka pa nije loše znati »put« barem da se manje bojimo kada nam je vrijeme za to. Toplo svima želim da to bude što kasnije, ali ako nekad dođe i prije, i tada se događa s razlogom.
Je li ovo pomalo postaje „mainstream“ materija?
Definitivno je i nauka o reinkarnaciji prešla iz sfere nekakve pseudo znanosti u znanost. Kako nam kaže i dr. Weiss da zahvaljujući neumornim naporima istraživača, danas možemo s punim pravom izjaviti kako je reinkarnaciju moguće prihvatiti na temelju kliničkih podataka, a ne pukog vjerovanja. Kod nas u Hrvatskoj i regiji to još vjerojatno neće biti slučaj, a u razvijenijim zemljama je to već odavno. Imamo primjer Nizozemske gdje većina zdravstvenih osiguranja pokriva trošak seanse prošloživotnih regresija kao i LBL (Life between lives) tj. Života između života. Ne možemo ignorirati činjenicu da se liječnici Medicinskog centra u sklopu Sveučilišta Virginije , u SAD-u bave istraživanjem djece koja se sjećaju prošlih života već četrdesetak godina na čelu sa dječjim psihijatrom Jimom B. Tuckerom koji je naslijedio Iana Stevensona i da je istraženo 2500 takvih slučajeva.
U vrijeme dok sam pisao svoju prvu knjigu „ Hipnoza za svakodnevnu primjenu“ od strane urednika sam bio zamoljen da u njoj ne pišem puno o prošlim životima (što mi tada i nije bila namjera) da ne ispadnu „kuća za čudake“. Nakon samo godinu dana sam od urednika zamoljen da što prije napišem knjigu o prošlim životima ako već nisam. Nedugo nakon je taj isti izdavač izdao i moju knjigu“ Život između smrti i ponovnog rođenja“. Mogli bi čak reći da je to čak i izdavačima postalo interesantno, a to samo znači da je dovoljno masovno da se i njima isplati izdavati.
Zašto se najčešće ne sjećamo svojih prošlih života?
Samo je djelomično točno da se ljudi ne sjećaju svojih prošlih života (naveo sam neke kulture u kojima to baš i nije tako, npr. Burma i područja gdje su ljudi budisti i hinduisti), ali ako uzmemo našu kulturu u kojoj bi se to moglo nazvati gotovo pa pravilom, Helena P. Blavatsky ponudila bi odgovor:
a) nesposobnost modernih psihologa da protumače prirodu uma
b) njihovo neznanje o mogućnostima uma u višim stanjima.
Osobnost je ta koja postavlja pitanje: „Zašto se ne sjećamo? Tijelo te osobnosti ima mozak u čijim stanicama nisu utisnuta sjećanja na prošle živote. Ta su sjećanja u Nebeskom čovjeku koji nije podložan vremenu, koji nema vjeru ni zemlju. Činjenica je da se ne sjećamo mnogo toga iz našeg sadašnjeg života. Mnogi se ljudi ne mogu sjetiti kako su naučili čitati. No činjenica da znaju čitati dokazuje to učenje. Događaji iz djetinjstva često su izblijedjeli iz našeg sjećanja, ali su ostavili trag u našem karakteru. Za sjećanja prošlih života duše mozak osobnosti mora biti ogledalo u kojem se mogu odraziti sjećanja duše. Za takva sjećanja moramo se dovesti u stanje kojem smo podložni sjećanju. Tko se od nas sjeća boravka u majčinoj utrobi? A da li to znači da nismo bili tamo? Samog čina rođenja? A ipak smo se rodili.
Za koga su uopće ova znanja?
“Čovjek mora učiti živjeti tijekom cijelog života , a ono što će vas začuditi još više jest da kroz život čovjek mora učiti umirati.” – Seneca
Iz ovih Senecinih riječi proizlazi da je to skoro pa obaveza svake duše na Zemlji. No mogli bi reći da kao što slijep čovjek ne može vidjeti fizički svijet, tako i astralno slijep čovjek ne može vidjeti astralni svijet premda ga uvijek okružuje. Onaj tko želi znanje mora sam učiniti početne napore da pronađe izvore znanja i da im priđe, koristeći pomoć i putokaze koji su svima dati, ali koje ljudi, u pravilu, na žele vidjeti ili prepoznati. Znanje nikome ne dolazi bez njegovog vlastitog napora. Dolazimo do zaključka da se moramo „sjećati sebe“. A jedino se možemo sjećati sebe ako imamo energiju za „samosjećanje“. Možemo nešto proučavati, razumjeti ili osjećati samo ako imamo energiju za razumijevanje, osjećanje ili proučavanje. Kao što sam napisao u prethodnoj knjizi čovjek mora biti slobodan u odnosu prema mnogim ograničenjima, mora prihvaćati svijet oko sebe i vidjeti ga u realnosti onakvim kakav on uistinu jest, a ne onakvim kakvim su ga vidjeli njegovi roditelji, djedovi, lokalne zajednice… Mora biti cijepljen od bilo kojeg oblika rasne, vjerske netrpeljivosti i nacionalizma. Također je predrasuda da se s prošlim životima samo mogu baviti ljudi koji prakticiraju jogu, neke duhovne tehnike i sl. Da se razumijemo, ukoliko se netko s tim stvarima bavi na način koji ima podlogu u duhovnosti (kad spominjem duhovnost, ne mislim na tehniku(e) već na principe morala i etike) onda je to svakako prednost.
Kako izgleda seansa ŽIŽ-a (života između života)?
U ŽIŽ seansi se rade, da tako kažem, dva razdoblja s »ove strane« i dva razdoblja s »one strane«. Ukratko, četiri razdoblja su (a prije njih hipnotska indukcija u trajanju od preko sat vremena):
- povratak u djetinjstvo
- boravak u majčinoj maternici
- prošli život (koji je najvažniji u odnosu na današnji) do trenutka smrti
- život između smrti u prošlom životu i ponovnog rođenja (kao što i sam naziv terapije kaže, u ovom se razdoblju zadržavamo najduže upravo zato što je najbitnije).
Dakle razdoblja i sadašnjeg života, povratak u djetinjstvo sa zadržavanjem na nekim sretnijim trenucima, kao i boravak u majčinoj utrobi s prolaskom u prošli život, smrt i prelazak. Moram napomenuti da nekakvog zadržavanja na traumama iz djetinjstva nema jer ovaj vid »terapije« ne obuhvaća taj dio i zadržavamo se samo na sretnim ili neutralnim trenucima. S obzirom na dužinu terapije (3–4 sata) i na činjenicu da je najveći naglasak na razdoblju između života, ponekad se dogodi da jednako tako moćan i bitan trenutak može biti i sam prošli život, a ponekad, kao u mom današnjem slučaju i razdoblje boravka u majčinoj utrobi.
Što nam seansa ŽIŽ-a nosi novo u psihoterapijskom smislu?
I C. G. Jung osvrće se na tu materiju kroz Tibetansku knjigu mrtvih iznoseći tezu da je za »zapadnjaka« riječ duša uvijek nešto maleno, puno sažaljenja, bezvrijedno, osobno… Zapadni čovjek više voli čuti »um« nego duša. To mu zvuči više psihološki i na neki način prihvatljivije i više »trendi«. On nadalje kaže da je od Bardo Thodola krajnje razborito što mrtvom čovjeku jasno daje do znanja primarni karakter duše, što je jedina stvar koju nas život ne uči. Usporedio bih ŽIŽ terapiju s ovim Jungovim tumačenjem Bardo Thodola jer je u oba slučaja naglasak isti, a to je upravo taj primarni besmrtni karakter duše. Zanimljiv mi se čini njegov osvrt na Freudovu psihoanalizu u usporedbi s ovim djelom gdje kaže da je Freudov opravdan strah od metafizičkog spriječio njega samog da prodre u sferu »okultnog« (meni je prihvatljiviji izraz »duhovnog«) svijeta. S obzirom na to da su njih dvojica bili suvremenici i neko vrijeme bliski suradnici, ne mogu potvrditi istinitost Jungovih tvrdnji, a svoje bih pretpostavke zadržao za sebe samim tim što su pretpostavke. Dodao bih da je ŽIŽ (već i sama prošloživotna regresija) nastavak Freuda, koračajući unatrag kroz faze (ove faze koristim u stanju hipnoze kao indukciju vraćajući ih »svjesno« kroz njih):
- genitalna faza – adolescencija, razdoblje od 12. do 18. godine
- faza latencije – školska dob, razdoblje od 6.do 12. godine
- falusna faza – predškolska dob, razdoblje od 3. do 6. godine
- analna faza – rano djetinjstvo, razdoblje od 1. do 3. godine
- oralna faza – dojenačka dob, 1. godina života
Poslije oralne faze slijedi rođenje, koje se smatra traumom »par excellence« (što ono za svaku dušu uistinu jest). Tu za klasičnu psihoanalizu istraživanje prestaje. To je trenutak gdje PLR (prošloživotna regresija) ili ŽIŽ (PLR + život između života) počinje. Ako bismo gledali unatrag prolazeći kroz svih pet faza + rođenje u jednoj od ove dvije terapije, ulazimo u razdoblje boravka u maternici, majčinoj utrobi, što već klasična psihoanaliza ili bilo koji oblik terapije ne obuhvaća. Nakon toga slijedi ulazak u prošli život… Teoretski nastavak ovih faza iza rođenja grafički bi ovako izgledao:
- boravak u maternici
- prošli život (s najbitnijim trenucima)
- trenutak smrti (jako je bitan karakter smrti, u smislu je li prirodni, nasilni, samoubojstvo…)
- susret s vodičem
- primarne skupine duša
- boravak u knjižnici, učionici, prostoriji za obnovu duše… (ovo nije obvezno kod svake duše)
- susret s Vijećem staraca
- ulazak u prostoriju za izbor života i priprema za polazak
Ova podjela ne mora biti tako striktna. Katkad je nepredvidljivo kamo će vodič voditi dušu nakon smrti i moguće su neke preinake u procesu. Puno ovisi o duši, karakteru osobnosti koja je bila u prošlom životu, trenutku smrti… Svatko je »priča za sebe«, no ipak ovo bi bila neka gruba podjela. Ovih osam faza mogli bismo shvatiti kao rad na dijelu sebe koji iz nekog razloga klasične psihoterapije dosad nisu rabile.
“Kad zasmrtni život postane stvaran, tjelesni život postaje san. Sve je u optici iz koje gledate.”
Autor teksta:
Univ.spec.act.soc. Dražen Radaković, certificirani terapeut TNI (The Newton Institut)
Sveučilišni specijalist psihosocijalnog pristupa u socijalnom radu
