Svaki put kada se odreknemo vlastitog osjećaja, stvaramo unutarnju udaljenost: od drugih, ali još više od sebe. Tada se pojavljuje pasivna agresija, povlačenje i tihi bijes, kao da nešto u nama protestira jer je ponovno zanemareno. Osjećaj usamljenosti raste čak i u odnosima koji na papiru izgledaju blisko.
Postoje trenuci u kojima izgovorimo „naravno“ dok nas iznutra nešto tiho steže. Prešutimo potrebu, preskočimo osjećaj, odgodimo sebe. Naizgled sitna popuštanja, ako se ponavljaju dovoljno dugo, pretvaraju se u duboko ukorijenjen obrazac u kojem postajemo suputnici vlastitog umora. Ta mala svakodnevna izdajstva često ne primijetimo odmah.
Tek u trenucima tišine, kada ostanemo sami sa sobom, shvatimo da nas nešto u prsima boli i da nismo sigurni koliko još možemo trpjeti vlastitu naviku pristajanja. Upravo tada počinje preispitivanje: kada smo i zašto počeli govoriti „da“ ondje gdje smo oduvijek mislili „ne“?
Zašto pristajemo i kad nas sve u nama upozorava da ne bismo trebali
Mnogi poznaju trenutak u kojem tijelo postane napeto, u prsima se pojavi težina, a misli jasno govore da nešto ne želimo – ali usne ipak izgovore „u redu je“. Taj raskorak između unutarnjeg osjećaja i vanjskog odgovora obično prati kratko olakšanje, kao da smo izbjegli neugodu, ali ubrzo stiže drugi val: frustracija, iscrpljenost i tihi bijes prema sebi. To nije znak slabosti, već duboko ukorijenjeni mehanizam koji smo učili godinama, najčešće nesvjesno.
Potreba da ugađamo drugima rijetko se stvori spontano. Najčešće se oblikuje u ranom okruženju u kojem su sigurnost, ljubav ili smirenost u obitelji bili premosnica preko našeg ponašanja. Djeca brzo nauče da je mir kuće lakše održati poslušnošću, da se napetost smanjuje kad ne zauzimaju previše prostora i da ih drugi više vole kad su „dobra“ i nenametljiva.
S vremenom se ta naučena strategija pretvori u identitet. U odrasloj dobi tada nosimo uvjerenje da je naša vrijednost povezana s tim koliko smo korisni, koliko smo fleksibilni i koliko malo problema stvaramo. Autentično „ne“ počinje zvučati opasno: kao prijetnja ljubavi, prihvaćanju ili stabilnosti odnosa.
Jedna od mojih klijentica, godinama pristajala na sve što se od nje tražilo, kako na poslu, tako i kod kuće. Kada bi joj kolege prebacili dodatne zadatke, nasmiješila bi se i rekla da može, iako je već bila na rubu kapaciteta. Kod kuće je preuzimala većinu obaveza, vjerujući da će ispasti sebična ako ih podijeli. Tijelo joj je, međutim, neprestano slalo signale: nesanica, stezanje u prsima, kronični umor i osjećaj da joj „mozak radi na rezervi“.
Emocionalno je osjećala kao da se polako gubi – sve rjeđe je znala što zapravo želi, a sve češće se javljala tupa razdražljivost i plač bez jasnog povoda. Kroz rad smo otkrile da je u djetinjstvu često govorila „da“ kako bi smirila situacije koje su joj izazivale strah. Kao odrasla žena, ponavljala je isti obrazac – ne zato što je htjela ugađati, već zato što joj je unutarnji sustav još uvijek vjerovao da je to jedini način da ostane sigurna i voljena.
Kada profesionalna odgovornost preraste u pretjeranu dostupnost
Na radnom mjestu, unutarnji pritisak da budemo savršeni i pouzdani lako briše granice između onoga što možemo i onoga što bismo željeli izbjeći. Prihvaćamo zadatke koje nitko drugi ne želi, javljamo se na poruke kada bismo trebali odmarati i nosimo tuđe terete kao svoje.
Na početku se čini da time dokazujemo profesionalnost, ali dugoročno, takva dostupnost postaje izvor kroničnog umora.
Kada neprestano dajemo više nego što imamo, energija ne može ostati stabilna, a motivacija počinje blijedjeti. Sagorijevanje se tada pojavljuje ne kao iznenađenje, nego kao neumitan ishod dugotrajnog zatomljivanja vlastitih granica.
Kada popuštanje u odnosima postaje gubitak sebe, a ne briga za druge
U privatnim odnosima često se bojimo da će naše „ne“ povrijediti drugu osobu ili ugroziti bliskost koja nam je važna. Tada pristajemo šutke, vjerujući da je to način očuvanja ljubavi. No ljubav koja se održava po cijenu gubitka autentičnosti postaje teret, a ne prostor sigurnosti.
Svaki put kada se odreknemo vlastitog osjećaja, stvaramo unutarnju udaljenost: od drugih, ali još više od sebe. Tada se pojavljuje pasivna agresija, povlačenje i tihi bijes, kao da nešto u nama protestira jer je ponovno zanemareno. Osjećaj usamljenosti raste čak i u odnosima koji na papiru izgledaju blisko.
Posljedice potiskivanja vlastitih granica
Kada god ponovimo pristajanje koje nije autentično, naš unutarnji svijet to osjeti. Pojavljuje se emocionalna iscrpljenost, gubitak jasnoće, teškoće u koncentraciji i osjećaj kao da živimo tuđi život. Granice koje ne postavimo prema drugima, tijelo postavlja umjesto nas,kroz napetost, umor, bol ili povlačenje.
Dugoročno, ovakav obrazac vodi prema otuđenju od sebe, nesigurnosti u vlastite odluke i dubokom umoru koji više ne nestaje preko noći. Najopasnije od svega, živimo život u kojem postoji sve manje unutarnjeg prostora za ono što zaista jesmo i što nam treba.
Emocionalna i tjelesna cijena tihog pristajanja
Neprestano ugađanje troši nas na način koji nije uvijek vidljiv, ali se uvijek osjeća. Umor se nakuplja ispod površine, javlja se razdražljivost, promjene raspoloženja i osjećaj kao da se udaljavamo od vlastite živosti. Misli postaju teže, kreativnost se smanjuje, a životni entuzijazam polako blijedi.
Tijelo uskoro nastavlja govoriti tamo gdje smo ga prestali slušati: javljaju se napetost, nesanica, glavobolje i kroničan umor. Ako i te signale zanemarimo, emocionalna praznina prerasta u potpunu iscrpljenost tj. stanje koje ne možemo prevladati samo odmorom, jer ne trošimo se fizički, već emocionalno.
Kako naučiti reći istinito „ne“
Prvi korak prema zdravijem odnosu sa sobom nije nagla promjena, nego iskreno prepoznavanje vlastitih osjećaja. Ponekad je dovoljno samo zastati i osjetiti što se u nama događa u trenutku kada nas netko nešto zamoli. Često već tada znamo želi li naš unutarnji glas pristati ili se opire.
Važno je početi s malim koracima, u sigurnim situacijama i s ljudima koji nas poštuju. Svako malo, autentično „ne“ vraća nas sebi i gradi osjećaj da naša unutarnja iskustva imaju pravo postojati. S vremenom, granice koje postavljamo ne djeluju kao zidovi koje dižemo protiv drugih, nego kao mostovi koji stvaraju jasnije, dublje i iskrenije odnose.
Zašto je stručna podrška važna na ovom putu
Naučiti reći „ne“ nakon godina ili desetljeća potiskivanja nije jednostavan proces. Ponekad je potrebno istražiti korijene vlastitog ugađanja, razumjeti obrasce koji su nastali još u ranim godinama i naučiti kako ponovno uspostaviti kontakt sa svojim osjećajima. Stručna podrška –pruža siguran prostor u kojem možemo razumjeti sebe bez straha od osude.
Uz pomoć stručnjaka na području mentalnog zdravlja, lakše je prepoznati obrasce koji nas iscrpljuju, razviti nove načine komunikacije i izgraditi granice koje nas štite, a ne odvlače od drugih. Stručna podrška nije znak slabosti, nego ulaganje u vlastito emocionalno zdravlje i u život u kojem je naše „da“ zaista izbor, a ne teret.
piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle
