“Stablo može procvjetati samo onda kada kroz njegovo korijenje i kroz njegovo deblo slobodno teku životni sokovi.”
Jedna od zamki Nižeg Ja u koju možete upasti, pogotovo kada se počnete zanimati za razne aspekte duhovnog razvoja, je silna potreba za akumulacijom znanja putem tečajeva, radionica, čitanja knjiga i slično.
I u početku je to u redu, pogotovo kada ne znate ništa. No s vremenom se to može pretvoriti u opsesiju.
Sjećam se sebe okruženom hrpom knjiga. Čitala sam do besvijesti, za svaku sam radionicu mislila kako je baš ona ta koja će me u tri koraka učiniti sretnim i prosvijetljenim čovjekom i dati mi uvide u neke skrivene mudrosti i tajne.
Nakon svake sam se radionice (na koje sam išla vrlo često) šepirila svojim novim znanjem, ne shvaćajući da sam samo zadovoljila svoj um i svoj Ego, no da pravi rad još uopće nije započeo.
Sve što je bilo van ove moje 3D realnosti silno me je zanimalo: astralna putovanja, alkemija, otvaranje trećeg oka, vantjelesna iskustva, komunikacija s bićima iz drugih svjetova itd. itd (jasno vam je kuda ide moja priča).
Mislila sam kako sam jako produhovljena i kako sam korak pred time da počnem levitirati iznad zemlje.
Moje me je Niže Ja uvjeravalo kako sam time bolja od drugih ljudi (meni s tada velikim manjkom samopouzdanja) no i da još uvijek nisam dovoljno dobra i da moram još čitati, još proučavati razno razne materijale. Ako to ne bih učinila zbog umora ili nedostatka vremena, imala bih osjećaj krivnje.
I to se tako nastavilo dok nisam došla u kontakt sa svojom učiteljicom Margaret. Kroz godine učenja s njom, shvatila sam da sve što sam do tada naučila uopće nije bilo važno za moj duhovni razvoj.
Moje Niže Ja jako se potrudilo da me odvuče od mojih svakodnevnih problema, od donošenja odluka, od savladavanja lekcija, suočavanja sa strahovima, konfrontacija, obaveza, odgovornosti i da dalje ne nabrajam. Pred nos mi je poturilo nešto egzotično, vanzemaljsko, nadljudsko i držalo me u toj energiji prilično dugo.
No duhovnost nisu astralna putovanja i vantjelesna iskustva (mada je i to iskustvo lijepo ali nas odvlači od nas samih) nego suočavanje sa, oprostite na izrazu, svakodnevnim sranjima. Pri tome ne mislim da morate odbaciti i zaboraviti vaše interese, nego ne dozvolite bijeg od stvarnosti.
Upravo problemi, ljudi, situacije, okolina, izazovi…oni su koji u sebi nose predivna duhovna iskustva, kada bismo ih samo takvima sagledali.
U sebi nose učenja koja nas mogu naučiti kako otvoriti srce, kako na odgovarajući način komunicirati, kako se izboriti za sebe, kako ideje pretvoriti u realnost, kako slušati svoju intuiciju, kako moliti, kako se predati Višem Ja, kako živjeti život dostojan čovjeka.
I kada to spoznaš, nema više Ega, ne osjećaš se bolji od drugih. Znaš da si i ti kao i svi drugi samo duša na putu i proputovanju i da učenje nikad ne prestaje.
I ono što je najljepše- počinješ slušati sebe. Odjednom utrka za akumulacijom znanja prestane. Okrećeš se sebi i ulaziš unutar sebe, jer tamo te čekaju svi odgovori ako si spreman slušati. Postaješ svjestan da jedina osoba koja je kompetentna da ti da odgovore na tvoja pitanja si TI.
Preispituješ sve što ti se izvana prezentira, no ne na ružan Ego način, nego slušaš što ti tvoje srce govori.
I sve ono za čime si na početku toliko silno žudio, dolazi samo po sebi. Tvoja osjetila se bude, tvoja percepcija je snažnija, vidiš ono nevidljivo, osjećaš duboko i snažno i tvoje su meditacije ekstaze.
I sretan si i zahvalan za svaki dan svoga života i za sve izazove kojeg nosi.
Natalija Pavlaković / sretniljudi.com
