Dovoljno je napraviti samo jedan malen korak naprijed i nikad se više na stare principe ne vratiti. Da bi nastali novi u većem sjaju, mora sagorjeti sve ono što nam više ne služi, sve ono što smo smatrali nužnim za definiciju onoga što jesmo.
Da bismo živjeli život kakav želimo živjeti, najprije se moramo odreći svega što nas sputava i predstavlja nepotrebno breme na leđima. Moramo dopustiti sebi da odbacimo sve ono što nam više ne predstavlja priliku za rast. Moramo odlučno raniti sebe, tako što se odričemo svega što smo nekoć bili i voljeli biti, kako bismo nastali novi, u većem sjaju.
Trebamo odbaciti ustaljene obrasce ponašanja, koji nas nisu doveli do napretka i onoga sutra. Odbaciti sve zablude, skinuti okorjele laži koje si svakodnevno poslužujemo uz jutarnju šalicu kave. Odbaciti sloj po sloj mrtve kože, kako bismo pronašli nježnost i ranjivost ondje iza iluzije.
Kako izgubiti sebe da bi se vratili k sebi? Tako što ćemo vrlo često potonuti u vlastite iluzije ili očekivanja drugih. Odabrat ćemo nerijetko teži put jer to je ono što nam je potrebno kako bismo naučili tko smo. Patit ćemo, to je neminovno, ali ćemo naknadno vidjeti poantu u svakoj patnji koju smo prošli.
Mnogo puta ćemo se oglušiti o vlastitu intuiciju i krenuti stranputicom, utišati svoj glas i pustiti drugima da nas vode. I lutat ćemo, danima i noćima, već sigurnim i utabanim ulicama, dopuštajući drugima da nam kroje ime i snove. Lutat ćemo, prividno sretni, misleći da smo nadomak zvijezda i svemira, da smo shvatili poantu.
Shvatit ćemo s vremenom, poante nema. Imamo prazno platno, na koje smo mogli ispisati što god smo htjeli, ili smo odlučili ne napisati ništa. Poanta je, s nama ili bez nas, svijet se i dalje okreće. A mi, mi ćemo svojim postupcima dokazati jesmo li kandidati za daljnji napredak i rast, ili ćemo iznova i iznova ponavljati iste lekcije, dok odlučimo sami sebi reći – dosta je.
Morat ćemo već s vremenom naučiti reći ne svim svojim iluzijama, skinuti prašinu sa svih kofera nesigurnosti, otvoriti ih da se rasprše i obaviju nas velom straha. Uroniti u kompletno nepoznat teren, s ljudima koji će biti zrcalo svega onoga što nismo htjeli da nas okružuje, tek toliko da život ispred nas postavi zagonetku i svojevrstan izazov, da nas postavi na mjesto i odredi jesmo li dobri kandidati ili padamo test. Izazov koji smo željno čekali, da nas iz gusjenice preobrazi u najljepšeg leptira.
Kad shvatimo koliko shvaćali nismo, koliko smo daleko bili od istine, prestat ćemo forsirati traženje sreće i istine. Postat ćemo istina. Odlučit ćemo ponosno koračati, koračati svjesno i svjesno dijeliti sebe s ostatkom svijeta. Znat ćemo, da iako svijet može i bez nas, on je ljepše mjesto uz najbolju verziju nas.. Shvatit ćemo da imamo mogućnost kako rušiti, tako i graditi stvari i odnose. Da imamo moć dovoljnu da sebe i druge motiviramo i potaknemo na promjenu.
I dovoljno je napraviti samo jedan malen korak naprijed i nikad se više na stare principe ne vratiti. Da bi nastali novi u većem sjaju, mora sagorjeti sve ono što nam više ne služi, sve ono što smo smatrali nužnim za definiciju onoga što jesmo. Kako bismo shvatili da se ne možemo mjeriti, ne možemo se definirati. Energija smo, moćna i razorna, ovisno kako ju upotrebljavamo. I kad prestanemo postojati u ovom obliku, postojat ćemo u novom, svjesni ili nesvjesni, kako poželimo i kako stvari postavimo.
Istinske promjene u svijesti i samom ponašanju čovjeka, ne događaju se u već ustaljenoj sredini, ondje gdje je sve nešto između, na granici.. One se događaju tek kad prekoračimo granicu, kad izađemo van svih granica poimanja i osjećanja, te odlučno stupimo taj korak dalje. Tek kad izgubimo tlo pod nogama, mi se konačno vraćamo k pravom sebi. Tek u tim sitnim a bitnim koracima, mi rastemo i padamo, kako bismo iznova ustali još jači i još bolji.
I nosimo djelić uspomene na ono što smo nekoć bili, ali ne dopuštamo da nam stari obrasci ponašanja diktiraju iduće putovanje. Niti ne mogu, jer mi smo postali netko sasvim drukčiji. Otkrili smo nova krila, drukčije gledamo na svijet i blagoslovljeni smo novim iskustvima, u novom ruhu od glave do pete, od srca do duše.
Zato odbacite sve ono što više ne možete biti, radi sebe. Ono što vam ne može pomoći da postanete najbolja verzija sebe. Odbacite strahove, stare iluzije, očekivanja drugih, naposljetku, pretjerana očekivanja od samoga sebe. Shvatite da imate priliku svakodnevno rasti i mijenjati se, jer za to ste stvoreni.
Shvatite, sami krojite svoje istine i birate kojim putem ćete koračati i koliko hrabro ćete živjeti te istine. Nastanite novi, u većem sjaju, nosite svoje padove jednako dobro kao i svoje pobjede. I nikad, ali nikad se ne vraćajte starome sebi. Gradite novo ja, kao što se svako jutro koje se rađa, rađa sasvim drukčije i unikatno pred našim očima.
Marija Lombarović
