Puno se u zadnje vrijeme priča i piše o pozitivnoj energiji, a ljudi nikada nisu bili negativniji i otuđeniji. Obično se najviše misli o onome čega nema, siromah misli o novcu, bolesnik o zdravlju, i najviše smo fokusirani na ono što nemamo u svojoj stvarnosti. Dok razmišljamo o onome što nemamo, a želimo, mi to stavljamo na točku najveće udaljenosti kao nešto nedokučivo. Zapravo, riječ „imamo“ nije prikladna, mi ustvari ništa nemamo, mi samo svjedočimo da je nešto prisutno u našoj realnosti, ali to ne posjedujemo. Sve što nam može biti oduzeto, to ne možemo ni posjedovati. Uglavnom, smisao pozitivne energije (kao nečega poželjnog) smo vezali za posjedovanje i privlačenje nečega izvan nas, čije bi prisustvo u našoj realnosti, po našem vjerovanju, učinilo nas sretnim.
Widget not in any sidebars
Međutim, mi smo opasno upali u agresivni konzumerizam i čini se da većina ljudi vjeruje da se pozitivna energija može konzumirati kao i sve ostalo, jer smo u knjigama našli da se ona može izvući, dovući, povući odnekud iz univerzuma. Mi bismo samo isisavali odnekud energiju, poput energtskih vampira, ali zaboravljamo da moramo naučiti kako regulirati tok energije, kako biti provodnik koji ništa ne zadržava, ne zaustavlja. Pozitivna energija se ne kupuje u trgovačkom centru, ne dobiva se na seminarima motivacijskih govornika, ne dobiva se nigdje, jer ona nije „za ponijeti“.
Jedna Rumijeva misao kaže:
„Dok razum pronađe kamilu da na hadž (hodočašće) krene, ljubav se već oko Kabe (svetog mjesta) okrene!“
Jasno je da ljubav, emocija, osjećaj ide puno ispred, prije fizičke manifestacije, prije nego što razum pronađe načina. Vrlo je važna sposobnost da srcem, osjećajem, emocijom dođemo na odgovarajuće mjesto ili u određenu situaciju. E sad je pitanje može li naše srce dobaciti tako daleko, koji nam je krajnji domet. Velika je istina da je mnogima od nas krajnji domet da dobace do prvog trgovačkog centra, do kompjutera, mobitela, da se uštekamo u krug umjetne inteligencije, i kupujemo sve što nam ne treba, kako bismo stvorili privid ugodnog života. Apsurd današnjeg života je u tome da ne uočavamo destrukciju kojoj nesvjesno doprinosimo. Mada je teško isplivati iz globalnog režima života, veliki je izazov ako radimo u sredini i s ljudima koji vibracijski odstupaju od nas, i stalno smo izloženi izazovima i otežavajućim okolnostima, i onda se uhvatimo u razmišljanju o tome kako je teško ostati pozitivan. Takve stvari, nazovimo ih “negativna energija”, su motor našeg napretka. Da nije negativne energije, mi ne bismo znali da trebamo nešto činiti sa sobom. Činjenica je da naše tijelo, psiha, emotivni sklop stalno javljaju u kakvom smo stanju. Nervoza, bijes, nezadovoljstvo, bolest, neraspoloženje, kao manifestacije negativne energije su naš unutrašnji kompas, pokazatelj našeg puta gdje smo stigli. Sukob između naših želja i realnosti se dešava iz razloga što nismo podesili svoja krila za let.
Jedna izreka kaže: “Anđeli mogu letjeti jer ne nose sa sobom nikakav teret”. Mi ipak od tačke A do tačke B nosimo sa sobom svu težinu ovog svijeta, tako da prelazak vrlo male udaljenosti za nas predstavlja napor. Postoje mnogi uzroci negativne energije u nama, ali je vjerovatno najveći uzrok taj što smo stalno pod pritiskom tereta koji ne znamo otpustiti. Jedini način da osjetimo lakoću postojanja je da pustimo teret, ali nam je to ujedno i najteža lekcija života. Pozitivno razmišljanje je donekle ok, ali nosi sa sobom veliku opasnost potiskivanja. U suštini negativnost i pozitivnost su naša prividna mjerila ispravnosti, mada ni negativnost ni pozitivnost nisu poželjna stanja. Princip lakoće postojanja je vezan za otpuštanje bilo kakve ovisnosti o pozitivizmu. Nama je možda pozitivno da imamo skupocjeni automobil, ali je to i dalje teret i vezanost, koji umanjuje sposobnost letenja. Prije ili kasnije ispostavit će se da nas to nije učinilo sretnim, nego samo pojačalo ovisnost o nekim prividnim vrijednostima. Težnja da privučemo neke materijalne i opipljive stvari u pozadini ima potrebu za osjećajem sreće i sigurnosti. Međutim, razočarenje nastaje onda kada shvatimo da sreću ne možemo trajno deponovati u nekoj ostavi. Jer sve je podložno promjeni u vremenu.
Svaka osoba ima svoj fizički, emocionalni i intelektualni bioritam, koji se mijenja i oscilira u vremenu, isto kao što mjesec ima svoje faze u zavisnosti od pozicije prema suncu. Ovo su neke univerzalne zakonitosti na koje mi ne možemo uticati, ali se možemo uskladiti s njima. Usklađivanje je puno bolji izbor od prisilnog nametanja pozitivne energije, jer se tako učimo nositi sa prirodnim energijama, koje su i pozitivne i negativne, i konstruktivne i destruktivne, rušilačke. Nama je povremeno neophodno da stavimo u pogon rušilačke energije, kako bismo porušili nešto staro i gradili novo. Na gnjojivu starog i raspalog rastu lijepe i mirisne ruže. Da, zaista da bi narastao jedan mirisan i lijep cvijet, potrebno je da nešto umre, stari procvali cvijet izbaci novo sjeme života i umre. Umiranje nije kraj, nije negativnost. Naše navike se temelje na gomilanju, ali je suština u tome da prepoznamo trenutak kada se trebamo osloboditi nagomilanog. Priroda ima savršen ritam rušenja i čišćenja. Najljepše sunce sija poslije oluje i kiše, kada je priroda pročišćena. Oluja bi prema našim mjerilima bila (nepoželjna) negativna energija, ali ona je itekako neophodna kako bi se cjelokupan sistem života na zemlji održao. Naše lične životne oluje služe istoj svrsi. Ne postoji osoba na ovoj planeti koja nema svoju svrhu postojanja.
U pronalasku te svrhe stalno osciliramo između negativnih i pozitivnih vibracija, konstantno nastojeći da se jednom zauvijek usidrimo u jednom stanju sreće i zadovoljstva.
Osoba koja radi na sebi i razvije stanje više svijesti, postaje hiperosjetljiva na isprazne priče ili negativne stvari u okruženju, i počinje da razvija mehanizam „isključenja“, koji ide do te krajnosti da se potpuno izoluje od ljudi i okoline.
Sad se postavlja pitanje koliko je to ispravno i koje su zdrave granice te izolacije. Lakše je ostati pozitivan i napunjen energijom ako se ne izlažemo njenom trošenju kroz kontakte sa svijetom, ali šta onda kad smo primorani da se izložimo negativnostima?
Odgovor leži u sljedećem – bez redovne duhovne prakse, meditacije, molitve i traženja Božije ili anđeoske zaštite, svaki oblik “pozitivizma” će u vrlo kratkom vremenu privući dosta negativnih duhova koji će nas progutati. Bježanje u izolaciju je znak da smo nezaštićeni, ali poenta je u tome da nakon prvih koraka, kada osjetimo da smo započeli svoj razvoj, da naučimo kako se zaštititi od negativnih uticaja. Treba znati da pozitivna energija, pozitivno razmišljanje ne privlači automatski i zaštićenost od negativne energije. Moramo biti svjesni postojanja negativne energije i istu ne možemo izbrisati gumicom, ali se možemo zaštititi od nje. Zamislimo situaciju da vozimo automobil kroz neki stjenoviti kanjon, i odjednom se otkine ogromna stijena i krene da pada na put i zaustavi se tačno ispred našeg automobila, a mi prođemo bez ijedne ogrebotine. To nam je siguran znak da nas je zaštitio sam Bog ili anđeo čuvar.
Možemo sagledati i na drugačiji način, pozitivna energija je svijetla, anđeoska, negativna energija je tamna, demonska. Svjetlo i tama su suprotstavljeni, ali jedno bez drugog ne bi postojali. Tamo gdje ima svjetla, tu mora postojati tama. Negativna energija itekako može biti mračna i destruktivna, međutim duhovna praksa doprinosi tome da dobivamo dodatnu duhovnu energiju koja sprečava ili umanjuje ometanja koja dolaze od negativnih sila. Ono što je jako važno jeste da se moramo čuvati od prekomjernog razvijanja ega oko naše duše, jer time umanjujemo sposobnost primanja zaštite.
Pozitivnom energijom i pozitivnim razmišljanjem kontroliramo svoj dio univerzuma, svoje misli i postupke. Međutim, spoljne okolnosti se često nameću mimo naše volje i kontrole i tu dolazi do izražaja naša konekcija sa višim sferama, odnosno nadogradnja nas kao osobe koja postoji kao sastavni dio univerzuma a ne kao izolirana jedinka. Takođe, smisao pozitivne energije se ogleda više u tome da smo zaštićeni i ogrnuti plaštom Božije milosti, nego u tome da smo možda manifestirali i privukli određenu materijalnu stvar. Za ovaj svijet se kaže da je “maya” ili iluzija, jer ga promatramo obrnutim očima od onoga što on zaista jeste. U tom smislu, kada je riječ o pozitivnoj energiji i pozitivnom mišljenju, mi idemo obrnuto, jer očekujemo vidljive manifestacije kao okidač za osjećaj sreće. Sva suština leži u tome da naučimo, da programiramo sebe na obrnuto, da prvo osjetimo radost koju pronalazimo u toj božanskoj prisutnosti, tada nema potrebe za odvajanjem pozitivnog od negativnog. Najvažnije stvari su često maskirane u beznačajnost. Kao što udah zraka zanemarujemo kao beznačajnost, a bez njega ne bismo mogli živjeti. Tek kada razotkrijemo takve stvari i kada svakoj “beznačajnosti” dodijelimo značaj, uvidjet ćemo u kakvoj smo iluziji živjeli i zašto smo tu gdje jesmo.
67 STVORITE NOVO JA
