Shvatila sam da najbolje razumijemo neki tekst kroz primjere. U komentarima ste mi najviše govorili da su primjeri odlični. Hvala Vam za to. Tako da ću se danas usuditi dati primjere za nešto što zovemo BRIGA i postalo je pravi, bogati izvor stresa a samim time i bolesti, ali i za nešto što zovemo OTPUŠTANJE – ono nas vodi automatski na visoku vibraciju koja je izuzetno važna da nam život bude kao pjesma.
Widget not in any sidebars
Evo jednog malog primjera BRIGE iz mog života koji će se Vama možda činiti smiješnim ali, vjerujte mi- meni nije bio nimalo!
2005. godine suprug i ja smo dobili jedne vrlo, vrlo neplanirane trojke. U tom trenutku smo imali stariju kćer od 10 godina i živjeli smo na zagrebačkom kvatriću. Kupiti kolica za trojke u to vrijeme je bila skoro nemoguća misija. Jednostavno ih nije bilo na tržištu. Kišobran-kolica za sjedenje za trojke – da, takvih je bilo. Ali kolica u koja možeš staviti tri male bebice u ležećem položaju – ne. I tada mi se javila jedna divna gospođa iz Samobora, koja je isto rodila trojke, i poklonila nam je predivna kolica od svoje djece, sa tri velike košare. Izazov je bio u tome da smo živjeli na petom katu u zgradi bez lifta, a ta ista kolica su bila jako, jako teška. Toliko teška da je i moj suprug Siniša odustao od nošenja gore-dolje. A i u stanu su bila nezgodna jer su zauzimala cijeli hodnik pa nismo mogli hodati od njih. I sada, kolica stoje u stubištu, odmah do širom otvorenih vrata, susjedi se jedva provlače pored njih (hvala im ovim putem na toleranciji i strpljenju), a ja živim u BRIZI da će netko ukrasti ta naša divna kolica! Ne mogu se opustiti, stalno mi se misli vraćaju na naša divna kolica. Kako ću ja bez tih divnih kolica? Pa bit ću zarobljena u stanu! Jednu bebu uzmeš u ruke i ideš na kraj svijeta. Pa i dvije! Ali tri??? Ne, moja kolica moraju preživjeti! Dan mi se sveo na to da sam se mogla opustiti samo kad bih stavila djecu u ta divna kolica i krenula u šetnju. Ah, koji osjećaj mira. A onda bih opet morala uparkirati ta divna kolica u stubište i bez njih nastaviti dalje. Toliko silno ih volim i umirem od straha da će ih netko ukrasti.
I u tim trenucima moje BRIGE mi jedna moja divna, mudra prijateljica Dea Kralj, čiju knjigu o putu samospoznaje “Ljubav u meni prepoznaje ljubav u tebi” toplo preporučam, kaže – Da li možeš nositi kolica svaki dan gore? Ne. Da li možeš u ovom trenutku kupiti neku garažu u blizini? Ne. Da li na bilo koji način možeš promijeniti trenutnu situaciju s kolicima? Paaaa, ne. Onda bi ti bilo najbolje da OTPUSTIŠ tu brigu o kolicima, jer u ovim trenucima ionako nemaš apsolutno nikakvu kontrolu nad njima. A i nastaviš li se brinuti tako bespotrebno – sigurna budi da ćeš ostati bez njih.
Koja rečenica!!!!
Otpusti brigu jer u ovom trenutku ionako nemaš nikakvu kontrolu!!!!
I u tom trenutku ja NE ZNAM KAKO OTPUSTITI BRIGU. Znam samo da mi to odlično zvuči i da zaista želim MIR, dosta mi je BRIGE.
I taj dan, nakon šetnje, opet ostavim kolica u tom istom stubištu, pored širom otvorenih vrata i kažem: – Evo, otpušam te s ljubavlju, vjerujem da ćeš ostati sa mnom ako je potrebno, a isto tako vjerujem da, ako trebaš otići – otići ćeš na najbolje mjesto na kojem te netko treba još više.
Widget not in any sidebars
Koji osjećaj olakšanja. Koji divan osjećaj olakšanja. Onaj trenutak kad sam ih mentalno otpustila – postala sam slobodna! Shvatila sam da ja uopće NISAM imala ta kolica – ona su imala mene!!! Ta kolica i BRIGA o tim kolicima su upravljali mojim životom 24 sata dnevno!!!
A onda sam shvatila da nije riječ samo o kolicima – ona su bila tu samo da posluže da shvatim sve ostale BRIGE koje imam, a nad kojima NEMAM APSOLUTNO NIKAKVU KONTROLU!
Da li Vam je poznat osjećaj BRIGE oko toga da ti dijete izađe van na igru, a ti si na poslu i znojiš se od straha da će mu se nešto dogoditi? Ili – Vaš odrastao sin je našao ženu koja, po Vašem mišljenju, njemu nije dobra? Ili – voziš se autom na posao i BRINEŠ što će ti donijeti današnji dan? Ili – posadio si rajčice u vrtu i BRINEŠ da ih ne uništi suša ili tuča??? Ili – voziš se s posla prema kući i cijeli put do kuće BRINEŠ o tome da li su djeca napisala zadaću, da li će Vas dočekati nered, da li su odradili svoje obaveze. Ili – napisao si test iz matematike i nakon toga tri dana živiš u BRIZI da li si prošao i koju ocjenu si dobio…… Pa mi u većini stvari oko kojih BRINEMO nemamo apsolutno nikakvu kontrolu!
Bit je shvatiti da u svim ovim primjerima mi možemo kontrolirati samo jednu jedinu stvar – naše misli! Ne zaboravite da zakon privlačenja radi svom silinom i da svemir nesebično dijeli ono u što vjerujemo, ono što proživljavamo u našim glavama. Pa ako smo odlučili brinuti se – onda smo na vibraciji brige i svemir će se potruditi da nam u život donese još i još i još iskustava u kojima se možemo brinuti.
Stoga – osvijesti misli koje te spuštaju na vibraciju brige! U svakom trenutku u životu napravi ono što možeš, najbolje što možeš u skladu sa svojim trenutnim mogućnostima i – otpusti! Otpustiti brigu ne znači da ćeš sa djetetom neplivačem otići u duboki bazen pa odlučiti biti na visokoj vibraciji otpuštanja i ne paziti malog neplivača. Ne. Bit je u tome da u svakom trenutku sa ljubavlju napraviš sve što možeš, najbolje što možeš i sve ono što je u skladu sa tvojim mogućnostima i – otpustiš!!! Vjeruj da će se sve riješiti dalje bez tvog aktivnog sudjelovanja. I tada, dok si na toj visokoj vibraciji otpuštanja, koja u svojoj biti predstavlja VJERU- vjeru u energiju koja nas pokreće, doživljavamo životna iskustva koja nam svaki dan dokazuju da se smijemo opustiti, da smijemo biti u miru, da je sve upravo onako kako treba biti, da smijemo biti sretni. Ne samo da smijemo biti sretni- nego nam je bit života pronaći sreću što češće.
Obratite pažnju na svoje OSJEĆAJE. Zašto smo uopće prestali pratiti svoje osjećaje? Zašto smo isključili taj najvažniji prirodni kompas za život? Zato jer nas je netko, negdje duboko povrijedio. I više sigurno neće opet jer ćemo logikom i umom preživjeti. Ali u logici nema ljubavi. A ako nema ljubavi ima svega ostalog- brige, depresije, anksioznosti, ljutnje, agresije, ljubomore, zavisti….
A to baš i ne želimo. Ispod svih tih slojeva ljutnje i depresije i ravnodušnosti skriva se ono najvažnije- naša prirodna potreba za srećom.
I sve dok je ne osvijestimo borit ćemo se sa životom – nećemo ga živjeti.
Manuela Štakić, putbudenja.blogspot.hr
