Cijeli život ste ulagali u djecu, kažete da ste bili požrtvovana i brižna mama posvećena djeci. Dajući se njima, zapostavili ste sebe. Sada kada su vam djeca već uvelike punoljetna i žive svoje živote, osjećate se usamljeno i iskorišteno.
Smatrate da je život nepravedan, a djeca nezahvalna i sebična. Umjesto zahvalnosti, dobivate kritike. Govore vam da imate previše kilograma, da ste se zapustili, da ste ostarjeli prije vremena, nemaju vremena za vas, svi su zauzeti kada vam treba netko donijeti lijekove i slično.
Gledate susjedu koja je deset godina starija od vas, a i dalje je vitka, uspravna i ima obojanu kosu. Njena djeca su ponosna na nju i s velikim poštovanjem pričaju o njoj, njen rođendan nikad ne zaboravljaju, a dotrče svih troje čim dobije i običnu prehladu.
Često ste znali reći za nju: ”Vrijedna je žena, ali nije baš požrtvovana mama… Kod nje nije uvijek trebao biti skuhan ručak, ali ta je uvijek znala za sebe…”.
Pitate se je li vaša susjeda jednostavno imala sreće s djecom ili je znala nešto što vi niste? Nije vam jasno gdje ste vi to pogriješili, a sve ste im dali – pa dajući njima sebe ste zapostavili?
Razloga je uvijek više, ali to sad nije tema teksta. Uglavnom, ono gdje ste sigurno pogriješili je upravo to što ste sebe zapostavili.
Vaša djeca su zaključila: “Mama sama ne brine o sebi pa ne trebamo ni mi brinuti … Da, ona se često žali da je bole noge, da joj nije dobro, ali kad joj kažemo da ide kod liječnika, ona neće da ode…“
Kad se ponašate kao da ste nebitni i rukovodite parolom „ja nisam bitna, sve za djecu“, djeca vas tako i tretiraju. Ništa nije odjednom i slučajno, vaša djeca su godinama navikla da sebe dajete njima.
Briga o deci podrazumijeva da ponekad nešto morate i žrtvovati, ali to nikako ne znači da trebate potpuno zapostaviti sebe, postati nebitni sami sebi.
Pogrešno je svaku brigu za sebe izjednačavati sa sebičnošću. Kod nas je jako ukorijenjeno razmišljanje kako biti mama znači biti žrtva, da je mama koja brine o sebi sebična, a zapravo mama koja brine o sebi nije sebična već odgovorna.
Sve je uredu, dok god brinući o svojim potrebama ne zanemarujete djecu, njihove osjećaje i potrebe. Sebična mama nije ona koja brine o sebi, već ona koja brine samo o sebi, a ne brine i o djeci. Suština je u tome da treba balansirati između brige o sebi i brige o djeci.
Ne treba zaboraviti da nije sve u količini hrane koju pripremamo za djecu i novcu koji trošimo na njih, nešto je i u ritualima koje njegujemo i u vrijednostima koje im prenosimo.
Vaša susjeda je djecu učila da se mama čuva i voli, da djeca pored prava imaju i obaveze prema roditeljima, bila je više mama, a manje kuharica i sobarica.
Ona možda nije bila mama koja pravi najbolje kolače, koja ustaje nedjeljom u sedam da bi djecu dočekale tople palačinke, ali je izgleda bila mama koja gradi sjajan odnos s djecom. Odnos s djecom je ono što je najviše njegovala, to i je ono što je najvažnije.
Branka Vasilev
mojpsiholog/detinjarije
