Najčešće je upravo roditeljima teško priznati da im je dijete psihički bolesno i da treba pomoć. To je najviše uočljivo kod roditelja s poremećenom strukturom ličnosti (najčešće narcisoidnom), jer to za majku ili oca narcisa predstavlja jednu od najvećih povreda. Narcisoidni roditelji su ”savršeni” kao i njihova djeca, a krivi su drugi ljudi, društvo, sistem, itd.
Nesretna djeca bježe u svoj paralelni svijet u kojemu je sve moguće
Danas u Beogradu, sutra možda u Zagrebu ili nekom drugom hrvatskom gradu. Koliko čitam, već su počele prijetnje. Bila sam u društvu par zagrebačkih tinejdžera između 12 i 14 godina i malo smo razgovarali o tom nemilom događaju i što oni misle. Ostala sam doista zabezeknuta čuvši njihove odgovore tipa: ”Mali je lud, ali ga razumijem”, ”To je zbog lošeg utjecaja interneta i društvenih mreža”, ”Mogao ih je prestrašiti lažnim pištoljem i pucati a ne iz doista pobiti!”, itd.
Nitko od njih nije rekao spontano da je to strašno što je učinio nego su tražili neka opravdanja, a cure su bile očarane njegovim super izgledom i pokazivali mi slike s društvenih mreža.
Nadalje, ja sam ih pitala što misle njihove kolege i vršnjaci u školi o tom aktu – tj. ima li nekih koji podržavaju Kostu? I opet šok i nevjerica. Rekli su mi da su u njihovom društvu djeca podijeljena oko toga, odnosno da pola njih podržava i razumije Koste, a druga polovica ne podržava. Što dalje komentirati?
Neuravnoteženi roditelji = Nesretna djeca
Čini se da je nasilje postalo svakodnevica u domovima, na ulicama, u našim školama. Ljudi nemaju pojma kakvi se strašni događaji dešavaju iza zatvorenih vrata – po školskim dvorištima, parkovima, naseljima, učionicama. Živimo u kontaminiranom i društvu licemjerja i moralnog relativizma, lažnog i toksičnog virtualnog svijeta, osjećaja otuđenosti i besmisla u kojem je sve što je nekad bilo nenormalno i nedopušteno, danas OK.
U društvu u kojem su psihičke smetnje i mentalne bolesti još uvijek tema o kojima se ne govori. A onim najmlađima koji su najčešće prepušteni sami sebi, virtualnom svijetu i ulici jer roditelji nemaju vremena, ne stiže potrebna pomoć, prije svega zbog toga što njihov najuži obiteljski krug jednostavno ne prepoznaje da su njihova djeca u problemu.
Ne prepoznaju ili ne žele vidjeti, da je djetetu teško, da pati i posustaju, na ovaj ili onaj način. Bitno da su odlični đaci i imaju ”5.0” i ispunjavaju sve obveze, najčešće roditeljske želje kao plod njihovih neostvarenih i bolesnih ambicija.
Sve počinje od dugotrajnog stresa
Nadam se da će tragični događaji u susjednoj Srbiji potaknuti ne samo sustav, nego prije svega roditelje da se zamisle je li njihovo dijete pod kroničnim stresom i anksiozno ili depresivno i o mogućim posljedicama. Upravo je osvještavanje toga stanja, prvi i neophodan korak da biste svome djetetu mogli pomoći.
Anksioznost pa posljedično i dugotrajni stres, najčešći je psihički poremećaj. Oni nisu dugoročni poremećaji, ali jednako kao i klinička depresija spada u tzv. internalizacijske poremećaje. Problem kod prepoznavanja tih stanja tim je kompleksniji jer su djeca i mladi ljudi koji pate, uglavnom okrenuti prema unutra, prema sebi. Kao i Kosta K. iz Beograda za koje su njegove školske kolege svjedočili da je bio dobar, miran, povučen, uzoran učenik… i da ne mogu vjerovati da je počinio takav strašan zločin. Pored toga još je iz ”dobre” obitelji intelektualaca, odličan učenik, itd.
Događa se paradoks da školski sustav i roditelji šalju psiholozima ili psihijatrima hiperaktivno dijete problematičnog ponašanja koje se manifestira “prema vani”. Za takvu djecu koja krše norme i pravila škole najčešće se dijagnosticira poremećaj pažnje.
Roditelji ne prepoznaju ili ne žele prepoznati da njihovo dijete ima psihičkih problema
S druge strane, mislim da je više one djece koja iznutra pate u tišini i pritom ostaju nevidljiva, jer ih se ne čuje, ne shvaća dovoljno ozbiljno iako ona traže pomoć! Roditelji, kada vaša dijete ne komunicira, on ili ona i na taj način šalju signale svog unutarnjeg stanja (patnje). Međutim uzalud, jer mnogi roditelji to ne prepoznaju ili ne žele prepoznati, jer sve dok je u školi i s ocjenama OK, nema problema.
Iako mnogi to ne žele čuti, ostaje činjenica da sve, a tu mislim prije svega na razvoj i formiranje ličnosti počinje u obitelji. Najčešće je upravo roditeljima teško priznati da im je dijete psihički bolesno i da treba pomoć. To je najviše uočljivo kod roditelja s poremećenom strukturom ličnosti (najčešće narcisoidnom), jer to za majku ili oca narcisa predstavlja jednu od najvećih povreda. Narcisoidni roditelji su ”savršeni” kao i njihova djeca, a krivi su drugi ljudi, društvo, sistem, itd.
Uloga mentalnog zdravlja
Većina ljudi misli i automatski povezuje probleme s mentalnim zdravljem (anksioznost, depresija) s djetetom ubojicom. Naravno da je mentalno zdravlje veliki faktor rizika, jer može smanjiti sposobnost suočavanja sa životnim stresorima oboljelog. Studije su pokazale da je većina djece ubojica imala posebno stresan život.
S druge strane, istraživanja su pokazala da zapravo samo mali, mali postotak djece sa psihološkim problemima tipa anksioznosti i depresije postanu ubojice. Znači, krije se nešto drugo. O tome sam pisala u prethodnom članku pod nazivom ”Jesu li sva djeca ubojice psihopati i sociopati”.
Mnogi, iako ne svi počinitelji, doživjeli su traume iz djetinjstva kao što su fizičko ili emocionalno zlostavljanje, život u disfunkcionalnoj obitelji, s nasilnim ili odsutnim roditeljima, roditeljima alkoholičarima ili narkomanima.
Utjecaj više čimbenika
Istraživanja su pokazala da je u pitanju uvijek više čimbenika koji utječu na potencijalnog dijete ubojicu. Ipak, ono što je zajedničko toj djeci je da su vodila teške živote, da su se borili s mnogim izazovima i da je bilo više nekih negativnih prijelomnih događaja koji su destruktivno utjecali na razvoj njihove psihe i zapravo bili okidač za poremećenu strukturu ličnosti.
Istraživanja su također pokazala da se mnogi od njih bore i s vidljivim psihičkim problemima kao što su anksioznost, depresija sve do psihotičnih stanja kada osoba gubi doticaj s realnošću i postaje paranoična. Znanstvene studije su također otkrile da su se mnoga djeca ubojice osjećala očajno prije nemilog događaja.
Sve u svemu, kod većine djece ubojica, nikad i nije bila postavljena dijagnoza nekog poremećaja ili duševne bolesti, jer su roditelji mislili da je s njihovim sinom ili kćeri sve ok. Dakle, mogli su dobiti pomoć nekom vrstom liječenja, a nisu jer oni koji su to trebali odraditi nisu. Najlakše je prebacivati odgovornost (projicirati krivnju) na neke druge, društvo, sistem, itd.
Što i kako dalje?
Roditelji – Stalno naglašavam da je ključna uloga roditelja i preuzimanje njihove odgovornosti u odgoju i razvijanju zdravih ”temelja” (sustava vrijednosti) od malih nogu.
Društvene mreže – Slažem se u potpunosti o lošem utjecaju društvenih mreža i atmosfere u kojoj se sloboda govora zloupotrebljava do te mjere da je promocija nasilja na mrežama postala nešto ”normalno” i uobičajeno. Sa svim tim treba suočiti i educirati djecu na vrijeme da se znaju nositi s lošim i pogubnim sadržajima koji konzumiraju, i prije svega zaobilaziti ih i ne sudjelovati u njima niti aktivno niti pasivno samo kao ”konzument” nekog sadržaja. I opet i tu su roditelji na prvoj crti obrane.
Obrazovne institucije – Naravno da su bitne i škole i u tom kontekstu rad s djecom i na djeci kroz različite specijalizirane edukacije, radionice, i sl.
Također, držim da su pod hitno potrebne kompetentne školske službe za mentalno zdravlje kao što su savjetnici, socijalni radnici i naravno psihoterapeuti. Koliko znam u hrvatskim školama je pojam ako uopće postoji pedagog, a kamoli psiholog ili psihoterapeut.
Učenje novih vještina – Trebalo bi razmisliti da se uvrsti u školski kurikulum predmet i učenje emocionalnih vještina (EQ). Taj bi predmet (”Životne vještine”) između ostalog, bio usmjeren na poučavanje pozitivnih vještina suočavanja, otpornosti i socijalno-emocionalnog učenja, posebno za mlade dječake. Statistika kaže da je 98 % počinitelja zločina među djecom muškog spola.
I naravno, paralelno sa svim tim treba raditi na rješavanju problema dostupnosti oružja. Statistika također kaže da 80% počinitelja zločina među djecom oružje ”posudila” od članova obitelji, najčešće roditelja i baka i djedova, jer su premladi da bi ga sami kupili.
Po meni su upravo ove mjere puno važnije i učinkovitije u smislu prevencije od poboljšanja sigurnosti (policijske snage) i nekih pokaznih vježbi učenika kako da se ponašaju u slučaju napada. Ili kao što su vlasti u Srbiji najavile uvođenje preko tisuću policajaca u školama u borbi protiv vršnjačkog nasilja.
Nije li učinkovitije i sigurnije raditi na prevenciji kroz edukaciju? Zar treba prvo dopustiti da se dogodi nasilje i zločin?
piše: Mirella RASIC PAOLINI, holistički psihoterapeut/focusin-holisticlifestyle
