I dok svi streme tome da narastu i da postanu zreli i uspješni po standardima ovoga društva, ja stremim tome da ponovno postanem dijete, jer uistinu, najveći i najprisutniji u životu sam bio kada sam bio malen. Djeca žive život, a odrasli žive priče o životu, koje sa životom veze nemaju …
Svijet odraslih je svijet riječi, svijet uloga i maski iza kojih ljudi skrivaju ono što im je rečeno da predstavlja slabosti. Gledati svijet dječjim očima je jedna od tih ‘slabosti’ koje sakrivamo iza vješto izrađenih maski lažne zrelosti.
Dijete je najveći buntovnik u društvu, jedino biće koje svojom energijom može donijeti bezbolnu revoluciju na ovaj svijet, a umjesto da mi učimo od njih, mi činimo sve da oni što je prije moguće postanu slični nama.
Sjećam se najranijih dana svog djetinjstva, kada u meni još nisu postojale riječi ili misli koje bi opisivale svijet kojeg promatram. Tada ja sam svuda okolo sebe vidio radost, ljepotu i čaroliju života i nije bilo ničega ružnoga za promatrača koji je promatrao postojanje kroz oči tog malog djeteta.
Zbog te sposobnosti da uronim tako duboko u ono što zovemo prošlost, a što je zapravo sadašnji trenutak koji nikada ne prolazi, danas shvaćam zašto se kaže: ‘ljepota je u oku promatrača’… Život je lijep onoliko koliko smo čisti i nevini iznutra!
U jednom trenutku dali su mi riječi koje su opisivale ono što promatram, a u tom opisu se izgubila ona čarolija života kojom sam bio opijen.
Ono što sam osjećao kao dio sebe odjednom je postalo mama, tata, brat, seka, djed, baka, susjed, ptica, drvo, nebo, sunce… I tako se moja stvarnost pokidala na bezbroj fragmenata.
Pojavila se odvojenost između promatrača i promatranog i u toj odvojenosti su se pojavile razlike, a unutar tih razlika se pojavilo ono što mi se sviđa i ono što mi se ne sviđa. Iz svega toga su nastala uvjerenja i očekivanja koja su me sve više udaljavala od suštine života, od onoga što uistinu Jesam.
Uvjerenja i očekivanja su ono što u velikoj mjeri donosi sve bolesti ovog takozvanog modernog društva, jer ona dolaze iz uloga koje su najzaslužnije za nestanak ljudskoga bića.
Kada čovjek izgubi sebe u svojim ulogama i kada zatim očekuje da se netko prilagodi uvjerenjima iz kojih su te uloge nastale, to dovodi do svega lošeg što možemo vidjeti u ovome svijetu.
I zato, dok svi streme tome da narastu i da postanu zreli i uspješni po standardima ovoga društva, ja stremim tome da ponovno postanem dijete, jer uistinu, najveći i najprisutniji u životu sam bio kada sam bio malen. Djeca žive život, a odrasli žive priče o životu, koje sa životom veze nemaju …
