Najveća neizgovorena kriza naših odnosa danas izgleda ovako: odraslo muško tijelo, a iznutra zbunjeni tinejdžer koji se boji odgovornosti i majčinog razočaranja. U pozadini se stvara figura muškarca-djeteta – produžena adolescencija koja se razvlači do tridesete i četrdesete, privremeni život, bijeg u ekrane, fantazije i udobnost roditeljskog doma. Žene uz takve muškarce često nose ulogu i partnerice i majke, dok se oni ne mogu do kraja odvojiti od prve majčinske orbite, rastrgani između čežnje za slobodom i unutarnje vezanosti koja ih vuče natrag.
Zamislite muškarca u kasnim dvadesetima ili tridesetima koji još živi s roditeljima. Noću igra videoigrice, gleda serije ili pornografiju, danju radi nešto „privremeno“ ili povremeno, a na svako pitanje o budućnosti odgovara s „vidjet ću“, „nije još vrijeme“, „smislit ću nešto“. Ili ženu koja kraj sebe ima partnera koji je fizički odrastao, ali emocionalno reagira kao tinejdžer: bježi od razgovora, izbjegava odgovornost, planira „jednog dana“, a stvarne odluke prepušta drugima.
U pozadini takvih priča često stoji ono što je švicarska analitičarka Marie-Louise von Franz još 1959. godine nazvala psihologijom muškog djeteta. U svojim predavanjima primijetila je da velik broj muškaraca predugo ostaje u psihologiji adolescencije: obrasci ponašanja koji su normalni kod sedamnaestogodišnjaka nastavljaju se u kasnijoj dobi i često su povezani s prevelikom ovisnošću o majci.
Danas je taj obrazac moguće vidjeti gotovo posvuda. Mnogi muškarci bore se s financijama, odnosima, smislom, seksualnošću. Ne uspijevaju se odvojiti od roditeljskog doma ili se odvoje samo formalno, ali ostaju psihološki vezani. Dio njih tone u virtualne svjetove, tražeći kratkotrajno olakšanje od osjećaja praznine: društvene mreže, pornografija, videoigre, beskrajno skrolanje.
Na površini to izgleda kao lijenost, nezrelost ili nedostatak ambicije. U dubini se radi o složenoj psihološkoj dinamici u kojoj se isprepliću majčinski kompleks, odsutni otac, proždiruća majka, nepostojanje obreda prijelaza i izbjegavanje stvarne odgovornosti. Autori poput Marie-Louise von Franz, C. G. Junga, Jamesa Hollisa, Anthonyja Stevensa, Davida Gilmorea, Ericha Fromma i mnogih drugih detaljno su opisali tu unutarnju konfiguraciju.
Muškarac-dijete danas: produžena adolescencija i bijeg u virtualno
Velik broj muškaraca danas odrasta u svijetu koji objektivno traži sve više samostalnosti, odgovornosti i unutarnje snage, a istovremeno nudi bezbroj načina za bijeg u fantaziju.
Umjesto preuzimanja rizika u stvarnom životu – pokretanja posla, učenja vještina, ulaska u zahtjevne odnose, suočavanja s neuspjesima – dio muškaraca pronalazi utočište u virtualnom prostoru. Ondje mogu biti „uspješni“, „snažni“, „poželjni“ ili „posebni“ bez stvarne borbe, bez frustracije i bez suočavanja s vlastitim granicama.
Takvi muškarci često izgledaju kao pasivni lutalice: nemaju jasnu svrhu, stalno traže trenutni užitak i kratkotrajno olakšanje, a izbjegavaju situacije u kojima bi morali donijeti ozbiljne odluke. Kad se pojavi pritisak, povuku se u ono što im je poznato: u roditeljsku kuću, u ekran, u unutarnji svijet fantazija.
Iza toga ne stoji samo „karakterna slabost“. Kroz oči analitičke psihologije to je znak da prijelaz iz dječaštva u muškost nije odrađen na dubokoj razini. Nešto je ostalo nedovršeno.
Muškost kao postignuće, daleko od pukog biološkog sazrijevanja
Ženska zrelost barem djelomično ima jasne biološke prekretnice: prva menstruacija, trudnoća, porod, dojenje. Te faze same po sebi ne garantiraju psihološku zrelost, ali stvaraju okvir u kojem se ženstvenost često lakše prepoznaje i utjelovljuje.
Kod muškaraca takvih prirodnih markera gotovo da nema. Muško tijelo može narasti, glas se produbi, brada naraste – to još ništa ne govori o unutarnjem identitetu. Antropološka istraživanja pokazuju da su mnoge kulture jasno razlikovale anatomsko muško tijelo od psihološke muškosti. Biti biološki muškarac jedna je stvar, a postati zreo muškarac druga.
Muškost se doživljava kao stanje koje se osvaja. To je postignuće, a ne prava koja dolaze rođenjem. U opisima američkih domorodačkih plemena, ali i brojnih drugih društava, naglašava se da je muškost nešto što se zaslužuje hrabrošću, odgovornošću, sposobnošću da se izdrži bol, gubitak i nesigurnost.
To je ključno: dječak spontano traži zaštitu, sigurnost, nekoga tko će nositi teret umjesto njega. Zreo muškarac uči prihvatiti da je teret njegov, da rizik ne može izbjeći i da nitko drugi ne može živjeti njegov život. Između te dvije pozicije nalazi se jaz koji ne premošćuje samo vrijeme. Potreban je proces – ono što su drevne kulture jasno strukturirale kroz obrede prijelaza.
Regresivna privlačnost majke i težnja povratku sigurnosti
Majka je prvi svijet koji dijete poznaje. U trudnoći dijete dijeli njezinu krv, hormone, otkucaje srca i ritam disanja. Nakon rođenja nastavlja se doživljaj potpune ovisnosti: za hranu, toplinu, regulaciju emocija, zaštitu.
Taj prvi doživljaj jedinstva duboko se upisuje. Kasnije, kad dječak krene u svijet, dio njega i dalje žudi za onim primarnim osjećajem da je netko drugi odgovoran, da je netko uvijek tu, da ne treba sam nositi težinu realnosti.
Antropolozi i analitičari govore o univerzalnoj muškoj težnji prema povratku u stanje infantilne sigurnosti. Na svjesnoj razini muškarac možda govori o slobodi i neovisnosti, ali u podsvijesti može ostati snažna čežnja za ponovnim spajanjem s majkom, bilo doslovno, bilo kroz različite „zamjenske majke“ – partnerice, institucije, ovisnosti.
Jung je ovdje upozoravao na opasnost regresije. Kada ta težnja postane dominantna, muškarac gubi volju da izgradi vlastiti život. Povuče se u svijet fantazije, ovisnosti, pasivnosti. Na simboličkoj razini to je povratak u „podzemlje Majke“, u nesvjesno, gdje se pojedinačna osobnost rastvara umjesto da se izgrađuje.
Iz te dinamike nastaje ono što zovemo majčinski kompleks: unutarnji obrazac vezanosti i otpora, želje da se ostane dijete i istovremene pobune protiv svega što podsjeća na majčinu kontrolu.
Zašto su obredi prijelaza bili ključni za dječake
Budući da dječaci nose jaku regresivnu želju da ostanu povezani s majkom i izbjegnu zahtjeve stvarnog života, tradicionalna društva razvila su snažne obrede prijelaza.
Ti obredi nisu bili romantične ceremonije, nego životno ozbiljni procesi u kojima je mladić prolazio kroz bol, strah, izolaciju i iskušenja. Obred su vodili stariji muškarci – ratnici, duhovni autoriteti – i on je imao jasnu svrhu: prekinuti infantilnu vezanost i uvesti mladića u svijet odraslih.
Jedan od ključnih elemenata bio je ritualni oblik ranjavanja. U nekim plemenima dječaku bi bio izbijen jedan zub. U drugima je morao sjediti na vatrenim mravima ili trpjeti ubode otrovnih biljaka. U pojedinim zajednicama Nove Gvineje mladić je prolazio kroz izuzetno bolne postupke u kojima se krv morala proliti.
Nama danas to može izgledati okrutno, ali stariji su razumjeli nešto važno: dječak treba iskustvo koje će mu pokazati da je život ozbiljan, da bol postoji i da je moguće preživjeti kušnju. Bez toga, ostaje u iluziji zaštićenog djeteta.
Drugi element bila je prisilna samoća. Mladića bi odveli iz sela, duboko u divljinu, i ondje bi tjednima ili mjesecima živio s minimalnom podrškom. Tamo je morao naučiti osloniti se na vlastitu snagu, hrabrost, sposobnost improvizacije i unutarnji oslonac. Poruka je bila jasna: zajednica je važna, ali nitko ne može proći život umjesto vas.
Treći element bila je javna potvrda novog statusa. Nakon obreda, dječak više nije bio promatran kao „nečiji sin“ u smislu potpunog oslanjanja na majku. Postajao je muškarac među muškarcima, s pravima i odgovornostima. Simbolički je „umro“ kao dječak i „rodio se“ kao odrasli član zajednice.
Na taj način društvo je aktivno pomagalo dječacima da se odvoje od majčinskog polja i da izgrade vlastitu os.
Svijet bez obreda: izbrisani most prema muškosti
U suvremenim društvima većina tih obreda nestala je ili je svedena na formalne rituale koji nemaju psihološku snagu. Punoljetnost na papiru, maturalne zabave, diplome ili vozački ispit mogu biti važni događaji, ali rijetko djeluju kao stvarni prijelom u doživljaju sebe.
James Hollis opisuje našu situaciju kao vrijeme u kojem je most od dječaštva prema muškosti izbrisan. Dječaci se više ne odvode simbolički od majke u svijet muškaraca, nego se od njih očekuje da sami „shvate“ što znači biti muškarac.
Rezultat su generacije muškaraca koji izgledaju odraslo, ali u sebi nose nedovršene dječje procese. Često izbjegavaju obvezu, teško podnose frustraciju, bježe od rutine i radije biraju kratkotrajnu ugodu nego dugoročni rad.
Bez jasnog obreda prijelaza stvaraju se unutarnje „rupe“ u identitetu. Muškarac zna da bi trebao biti zreliji, ali ne osjeća se takvim. To stvara tjeskobu, sram i osjećaj da ga drugi „prestižu“. Umjesto da dublje radi na sebi, lako posegne za najbržim lijekovima: zabavom, ovisnostima, površnim vezama, samopomoć porukama koje obećavaju promjenu bez napora.
Doba odsutnog oca i posljedice za sinove
Na sve to se nadovezuje fenomen odsutnog oca. Mnogi dječaci odrastaju s ocem koji je fizički odsutan zbog razvoda, posla ili drugih okolnosti. Drugi su uz oca koji je doduše prisutan u kući, ali emocionalno isključen, iscrpljen, pasivan ili nejasan u svojoj ulozi.
Anthony Stevens i drugi autori naglašavaju da dječak za razvoj vlastite muškosti treba trajan i živ odnos s muškom figurom koja zrači prisutnošću i integritetom. To ne znači savršenog oca, nego dovoljno prisutnog oca koji pokazuje kako izgleda nositi odgovornost, priznati grešku, suočiti se sa strahom i nastaviti dalje.
Kada toga nema, dječak ostaje psihološki „u majci“. U nedostatku muškog modela on ne dobiva jasnu sliku što znači stajati kao muškarac u svijetu. Kad se i pojave slike muškosti, često dolaze iz medija, pornografije, reklama ili površnih kulturnih stereotipa: ili „tvrdi frajer bez emocija“ ili potpuno pasivan „dobri dečko“ koji nikada ne kaže „ne“.
Odsutni otac stvara prazninu. Tu prazninu majka često pokušava, sasvim nesvjesno, popuniti. U želji da dijete „ne pati“, da ima nekoga uz sebe, ona se veže za sina više nego što je zdravo za njegov razvoj. Otuda kreće dinamika proždiruće majke.
Proždiruća majka i prikriveni emocionalni incest
Kada žena ne dobiva emocionalnu i partnersku podršku u odnosu s muškarcem, sasvim razumljivo počinje tražiti način da smanji vlastitu usamljenost. Ako nema odraslu osobu kojoj može povjeriti svoje strahove, frustracije i tugu, može se početi oslanjati na dijete, posebno na sina, kao na emocionalnog partnera.
Psiholog Kenneth Adams taj obrazac naziva prikrivenim emocionalnim incestom. Dijete postaje nositelj usamljenosti, bijesa, praznine roditeljske figure. Sin sluša priče, vidi suze, preuzima ulogu tješitelja, onoga koji „spašava mamu“. Vanjski svijet to često hvali: „Kako je pažljiv, kako brine za majku.“ Iza toga se skriva težak teret.
Majka u takvoj dinamici teško podnosi njegovo odvajanje. Svaki pokušaj da sin ode, da se osamostali, da živi svoj život, budi u njoj strah, tugu pa i ljutnju. Njezina poruka, izrečena ili samo sugerirana, glasi: „Trebaš mi. Ne možeš me ostaviti.“
Sin tada razvija duboku krivnju. Kada razmišlja o selidbi, braku, putovanju ili bilo čemu što ga odvaja od majke, u njemu se javlja osjećaj da čini nešto „strašno“. Emocionalno, kao da žrtvuje majku da bi živio svoj život. Mnogi muškarci to ne izdrže, nego ostanu „dobri sinovi“ koji nikada zaista ne odlaze.
Slične obrasce istraživači su primijetili u japanskom društvu, gdje su majke često snažno vezane za sinove, a brak im ne donosi dovoljno emocionalnog ispunjenja. Dio mladića tada reagira radikalnim povlačenjem u sobu i prekidom kontakata sa svijetom, što poznajemo kao fenomen hikikomori.
Važno je naglasiti: većina majki tako djeluje nesvjesno. I same nose vlastite povrede, odrastanje uz odsutne očeve, kulturne pritiske, osjećaj da su ostavljene. Tek kada se te dinamike osvijeste, otvara se mogućnost promjene i za njih i za sinove.
Majčinski kompleks kao unutarnja dinamika
Kada se regresivna težnja povratka sigurnosti spoji s odsutnim ocem i proždirućom majkom, nastaje majčinski kompleks. To je skup unutarnjih sila koje muškarca povlače natrag, prema ovisnosti, pasivnosti i fantaziji.
Jung je ovdje govorio o „smrtonosnoj čežnji za ponorom“, unutarnjoj želji da se utopi u vlastitom izvoru, da prestane biti odvojeno biće sa svojom odgovornošću. Muškarac koji nosi snažan majčinski kompleks često doživljava svijet kao prezahtjevan, a sebe kao nedovoljno sposobnog.
Zato traži utočište. Ponekad u majci, ponekad u partnerici koja preuzima ulogu majke, ponekad u pornografiji, alkoholu, kocki, videoigrama, beskrajnom gledanju serija. Svaka od tih strategija smanjuje tjeskobu kratkoročno, ali dugoročno produbljuje osjećaj nemoći.
U tom stanju muškarac često nosi i snažnu ambivalenciju. Jedan dio njega želi slobodu, samostalnost i poštovanje. Drugi dio se boji svakog koraka koji bi mogao uznemiriti majku ili promijeniti poznatu dinamiku. Rezultat je unutarnja paraliza: puno razmišljanja, malo djelovanja.
Kako se muškarac-dijete vidi u svakodnevnom životu
Kada ovu psihodinamiku prevedemo u konkretne situacije, dobivamo obrasce koji su mnogima poznati iz vlastitog iskustva ili iskustva bližnjih.
Jedna slika je muškarac u tridesetima koji još živi s roditeljima, ima malo stvarnih obveza, stalno govori da traži „pravi posao“ ili „pravu priliku“, ali ne poduzima dosljedne korake. Večeri i noći provodi uz ekran, dani prolaze u improvizaciji, a svako suočavanje s realnošću završava povlačenjem.
Druga slika je muškarac koji ulazi u veze s velikim entuzijazmom, idealizira partnericu, zamišlja zajedničku budućnost, ali čim veza postane stvarna – sa sukobima, kompromisima i odgovornošću – počinje se povlačiti. Može nestajati, sabotirati odnos ili naglo zaključiti da „to nije to“ i krenuti u potragu za sljedećom „srodnom dušom“.
Treća slika je muškarac koji formalno ima obitelj, ali se u kući ponaša kao još jedno dijete. Partnerica organizira život, donosi ključne odluke, brine o svemu, dok se on povlači u posao, hobi, društvo ili virtualni svijet. Kada se spomene odgovornost ili promjena, reagira otporom, ljutnjom ili pasivnom agresijom.
U svim tim situacijama zajednička je nit izbjegavanje unutarnjeg prijelaza iz dječaštva u muškost. Muškarac nije dobio, ili nije usvojio, iskustvo da život nosi težinu i da ju može izdržati. Umjesto toga, nesvjesno traži nov oblik majčinske zaštite ili povratak u stanje gdje drugi odlučuju, a on samo reagira.
Privremeni život i vječno prebacivanje
Psiholog H. G. Baynes ovakvo postojanje nazvao je „privremenim životom“. Privremen život znači da je gotovo sve „samo za sada“: posao, stan, veza, projekt, plan.
Muškarac koji tako živi rijetko se do kraja obvezuje. Čim se pojavi rutina, dosada, zahtjev za ustrajnošću, u njemu se aktivira želja za bijegom. Obično se uvjeri da to „ionako nije bilo ono pravo“ i brzo pronalazi novu ideju, novu osobu, novi grad, novi početak.
Marie-Louise von Franz opisuje ga kao osobu koja nikada potpuno ne dodiruje zemlju. Uvijek lebdi malo iznad, voli početke, voli vizije, ali teško podnosi dugotrajni rad. Svaki put kada realnost traži stabilnost i disciplinu, on se vraća u poznati obrazac prebacivanja.
Izvana to može izgledati kao kreativnost, sloboda ili „traženje sebe“. Iza kulisa, često se krije strah od konačne odluke: kada se čovjek u potpunosti posveti nečemu, više nema iluzije da ga čeka savršena opcija bez boli i napora.
Put prema zreloj muškosti: unutarnji rad i preuzimanje odgovornosti
Iz ovakvih dinamika nema brzog, laganog izlaza. Ne postoji jednostavan savjet koji bi zamijenio proces. Put prema zreloj muškosti traži svjesno suočavanje: s vlastitom ovisnošću o majci, s boli odsutnog oca, s vlastitim bijesom, tugom i strahom od odgovornosti.
Analitičari često govore o „junaku koji se suočava sa zmajem“. U kontekstu majčinskog kompleksa, zmaj simbolizira sve ono što u majci i u muškarčevoj psihi traži da ostane mali, poslušan, prilagođen, bez vlastite volje. Borba sa zmajem znači spremnost da se postave granice, da se izdrži majčino nezadovoljstvo, da se preuzme rizik vlastitog puta i onda kada to izaziva sukob.
Za mnoge muškarce to uključuje terapijski rad, dubinsku psihološku analizu, sudjelovanje u muškim grupama ili odnosima u kojima mogu od starijih muškaraca vidjeti drugačiji model muškosti. To često znači i suočavanje s vlastitom agresijom – ne u smislu nasilja, nego kao prirodne energije koja pokreće granice, štiti integritet i omogućuje ostvarenje ciljeva.
Zrela muškost ne znači da čovjek nikada ne osjeća strah ili sumnju. Radi se o spremnosti da ostane prisutan i kada mu je teško, da ne bježi u fantaziju ili ovisnost čim se pojave bol i nesigurnost. Radi se o tome da preuzme odgovornost za svoj život umjesto da traži krivca u majci, ocu, društvu ili partnerici.
Od vječnog dječaka do odgovornog muškarca
Psihologija muškarca-djeteta ne služi da bi se majke proglasile krivima, a muškarci vječitim žrtvama. Većina uključenih osoba radi najbolje što zna, polazeći iz vlastitih rana i ograničenja. Majke često preuzimaju preveliki teret zato što same nisu imale podršku. Očevi često izostanu jer se i sami bore s nerazriješenim konfliktima i nesigurnostima.
Ipak, u nekom trenutku odgovornost prelazi na pojedinca. Muškarac može nastaviti živjeti privremeni život, ostajati u poziciji dječaka koji se skriva iza majke, partnerice ili ekrana. Može i odlučiti prekinuti taj obrazac, koliko god to bilo neugodno i bolno.
Prvi korak je prepoznavanje. Prepoznati u vlastitim reakcijama tragove muškarca-djeteta, vidjeti gdje se održava privremeni život, gdje se bježi u fantaziju, a gdje se stvarna odgovornost prebacuje na druge.
Drugi korak je traženje podrške. To može biti psihoterapija, dubinski rad na sebi, grupa muškaraca, pouzdan mentor ili stariji prijatelj koji je već prošao sličan put. Muškarac ne postaje zreo u izolaciji. Potreban je odnos u kojem može isprobati novu ulogu – ne kao sin, ne kao „dobar dečko“, nego kao osoba koja stoji iza svojih odluka.
Treći korak je djelovanje: konkretne, možda male, ali dosljedne odluke koje idu u smjeru preuzimanja života u vlastite ruke. Prihvaćanje posla koji traži upornost, iako nije idealan. Razgovor s majkom u kojem se postavljaju granice. Preuzimanje brige za vlastite financije, tijelo i emocionalno zdravlje.
Zrela muškost nije stanje koje se odjednom pojavi. To je put u kojem se opetovano bira odgovornost umjesto bijega, svjesnost umjesto automatskog reagiranja, stvarni život umjesto fantazije.
Za muškarca koji vidi u sebi „vječnog dječaka“ ovo suočavanje može biti bolno, ali i oslobađajuće. Za žene koje žive s muškarcem-djetetom, razumijevanje ove dinamike pomaže da iza ponašanja vide dublji obrazac i da pametnije biraju gdje prestaje briga, a počinje omogućavanje nezrelosti.
U toj zoni, između razumijevanja i granice, počinje mogućnost da se iz priče o muškarcu-djetetu postupno rodi priča o odraslom muškarcu koji život nosi na vlastitim leđima i ne bježi od onoga što mu pripada.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
