Strah. Najneugodnija emocija koja nas je spašavala toliko puta kroz milenije Evolucije, taj mehanizam samoobrane koji se doima sljepljenim s našim bićem i koji može dosezati neviđene visove patnje i biti strašan i konstantan pratilac našeg života, s dolaženjem učenja budućnosti mora umrijeti. Ne na rukama psihoterapeuta ili farmaceutskih proizvoda nego kroz potpunu integraciju svih osjeta.
Piše: Drago Plečko
Prvi moj susret s neobičnom idejom da “Boga (istinu o vlastitu biću) možemo spoznati samo ako imamo doživljaj NJEGA istovremeno sa svim osjetima” dogodio se blizu jednog od “sedam svetih gradova Indije”, Vrindabana. Tamo je na obalama rijeke Jamuna živio veliki jogi i najstariji Indijac, svetac koga su obilazile stotine ljudi, Devraha Baba. K njemu me vodio mladi monah Hare Krishne koji mi je prvi protumačio ono što je stvarno podučavao Srila Bhaktivedanta Prabhupada. Kada monah ponavlja mantru, time angažira svoju pažnju na Krishni putem jezika i osjeta sluha, pa i u dijelu mozga. Ispred sebe gleda sliku Krishne i tako ga doživljava vizualnim putem. Konačno, ovdje su i posebni mirisi iz gorućih štapića koji u procesu angažiraju osjet mirisa, a prstima se vrti brojanica tako da i taktilni osjet bude na istom objektu. Upornim vježbanjem kroz desetljeća, dolazi do “velike sinestezije”, kada svim osjetima ISTOVREMENO spoznajemo Krishnu i to je jedini način da “vidimo” metafizičku dimenziju Stvoritelja.
Zapanjuje da je proces u kršćanstvu zapravo – identičan. Krunica služi za taktilni doživljaj Boga, svjetlost u Crkvi koja dolazi kroz vitraje za vizualni, zapaljeni tamjan mirisni, ubrzano ponavljanje molitve za slušni i doživljaj u dijelu mozga (po nekima orgulje zapravo podražavaju slušni aparat) te je potpuno nemoguće nestajanje straha za “Leap of Faith” (“skok vjere”) bez ovakove transformacije, koja podrazumijeva napuštanje Velike Iluzije koja nas je vezala za Prostorno-vremenski svemir. Strah, ma kako strašan bio, umire tek onda kada nestane njegova najdubljeg korijena – čvrste identifikacije s ovim varljivim svijetom, a koju nam donose razdvojeni osjeti.
Ma koliko molili za Milost, zdravlje, oslobođenje od straha, depresije i beznađa i ma koliko prosjedili riječima veličajući Stvoritelja, bez izlaska iz kaveza podijeljenih osjeta nećete napraviti ni minimalan korak prema ispunjenju svojih želja! Stotine rituala, zaklinjanja, suza, svijeća i nadanja ne može zamijeniti jednu minutu ispravne molitve. Upravo smo zato svjedoci tolikog licemjerja i nepoštivanja moralnih pravila kod pripadnika velikih religija, ispraznog zaklinjanja u nešto sveto da bismo tek koju minutu kasnije izašli na ulicu i bili spremni opravdati vlastita najnepoštenija djela.
Na obzoru se ukazala i početna, sekularna, verzija ovog učenja koje će obznanjivanjem novih puteva tek početi kročiti ovim svijetom. Riječ je o Echhartu Tolleu, genijalnom, duhovnom savjetniku koji prebacivanjem emocije straha na tjelesni osjećaj pokušava obuzdati tu najtežu tegobu. No, Novo Vrijeme donosi i stoljećima prikrivene metode koje trebaju olakšati put do cilja svih molitvi u svim vjerama – smrti Straha.
Ignacije Loyola – jedan od svetaca koji su bili u svom vremenu najbliže cilju svih molitvi. Njegove uvide kao i one Ruđera Boškovića malo je ljudi moglo shvatiti.
https://www.facebook.com/dragopleckoofficial?fref=ts
