Ponekad si mislim kako svi mlatimo praznu slamu. Toliko stavova rasipamo hodajući po raznim društvima, da se pitam, koliko smo uopće autentični. Natječemo se u romantičnim vezama, u majčinstvu, na poslu. Puni jala, ogovora, bez postavljanja pitanja samome sebi.
Očekujemo i očekujemo kako će drugi točno i decidirano znati što je nama potrebno kako bismo, eto, bili prividno sretni. Ne znam koliko nam sjeda ono što u teoriji znamo, a to je da sve kreće od nas.
Ja sam ta koja moram sjesti sa sobom. Ja sam ta koja moram samu sebe sebi otračati. Ja sam ta koja mora sjesti pred ogledalo i vidjeti svoje mane, koje s pol snage uočim u drugome. Ja sam ta koja sebi moram udijeliti kritiku.
Ja sam također ta koja nakon svih tih silnih psiholoških testova, moram početi gledati sebe drugim očima. Više vjere, više ljubavi, više nježnosti. Manje očekivanja, potpuni nestanak bespotrebnog kritiziranja, te više njege prema sebi, svom umu, tijelu, duši. Očekivati kako će drugi biti tvorci moje sreće, je suludo. Uplaćivati ogroman novac na svakodnevno nastale gurue, je ravno primitivizmu.
Drugi nemaju odgovor za ono što je nama potrebno. Imaju savjete, mogu podijeliti zrnca mudrosti, ali i dalje ne znaju kako je biti odjeven u kožu koju sami nosimo.
Najlakše je osuđivati, usmjeravati, kao da smo božanstva koja imaju odgovor na ljudsku glupost ili ljudsku patnju. Pretakati iz šupljeg u prazno jest čisto gubljenje vremena.
Nama smo potrebni mi sami. Naše misli, povratak k sebi, izražavanje vlastitih emocija, iskreni prijatelji.
Sve do nedavno, mislila sam kako imam prijatelje koji će tu biti do samog kraja. No, shvatiš, tužno, ali istinito, da su uz tebe dok je i njima nešto potrebno. Ljudski rod naviknuo je uzimati, davati si za pravo da su neki superiorniji od drugih. Sve je to djelovalo na samopoštovanje i mentalno zdravlje društva u kojem živimo.
Dok god se budemo oslanjali na ono što drugi imaju reći, te time gušili glas koji pripada nama, mi ćemo ostati gluhi na sve ono dobro što nam se nudi.
Pustimo što će društvo misliti. Ono će uvijek imati mišljenje, bili vi moralna vertikala ili pak osoba slabijeg karaktera. Društvo uvijek ima nešto za reći, jer ga pokreće ta kolektivna psihologija, te preuzimanje odgovornosti je manje.
Vremena koja su već započela i koja nas tek još čekaju, ne izgledaju najbolja. Alijenacija je sve veća, osude su ogromne, individualac skoro pa i ne postoji. Pa, hajde, dok još imamo nekog vremena, porazgovarajmo sa sobom, priznajmo si grješke, preuzmimo odgovornost i pokušajmo živjeti onako kako mi smatramo da je najbolje za nas.
Biti autentičan uvelike znači i odsutnost straha, jer nema pretvorbe. Ono smo što jesmo, prihvatili to drugi ili ne. Mogu biti najbolji prijatelj i samim sobom. Ali, uvijek postoji i onaj koji prepozna našu vrijednost i ostane s nama do samog kraja.
Vrijedi. Pokušajmo.
Ana-Marija/Izvan kaveza
