Bez duše, nema kooperacije s duhom i tijelom. Ono tvori čovjekovo sveto trojstvo. Sveto je, ukoliko se koristi na sveti način. Nježan prema sebi, nježan prema drugima. Nikakvi ekstremi koji se u popularnoj kulturi nalaze na granici neke čudne perverzije.
“Nakazno tijelo ne unakazuje duh, ali ljepota duše krasi tijelo.” – Seneka
U vrijeme kada sam bila dijete, informacije se nisu širile takvom nevjerojatnom brzinom, kao sada. Danas svaka šuša može imati svoju platformu, izgovarajući sve i svašta, pod izgovorom kako ima pravo na slobodu govora. Za početak, mnogi ne razumiju što sloboda govora uopće znači.
Takva brzina, montiranje priča, mogu uzrokovati velike traume. Naime, u tom virutalnom svijetu, sve je tako savršeno, a ako i nije ljudi igraju na poene sažaljenja. Mora se biti u centru, mora se dobiti lajkić, jer prema tome mnogi mjere svoju vrijednost.
Ono izvanjsko im je najbitnije, ma kakvo ono bilo. Bilo to tijelo “savršenih” proporcija ili pak pretilo tijelo koje je također dobilo svoju platformu. Standardi su totalno iskrivljeni. Vitko je zdravo – i pretilo je zdravo. No, nije. Sve se nekako pomiješalo, kako bi se ljudi osjećali bolje šetajući ulicama.
Ne želim ovdje govoriti o tijelima na pogrdan način, ali ta tzv. sloboda svega i svačega ne znači ujedno i zdravlje. Ono što nosimo u sebi, uvelike djeluje kakvi ćemo biti izvana. Povrijeđeni, nesigurni, istraumatrizirani krijemo se iza raznih stavova kako je sve ok. No, sve nije ok. Nije sve u redu.
Ne bismo trebali ići svijetom, te govoriti ili podupirati nezdravi život. Postoje ljudi koji se uistinu bore, teško izlaze iz svojih kukuljica, uplašenih umova, dok je netko od svega toga nezdravoga izgradio platformu na kojoj još i debelo zarađuje.
Što je s čovjekovim duhom? Seneka govoreći kako nakazno tijelo ne unakazuje duh, nije mislio na ovo što se danas događa. Postoje ljudi čija je mobilnost tijela smanjena, ili pak oni koji su slabijih mentalnih sposobnosti. Oni čija lica izgledaju izobličeno. Nekoć su za takve ljude govorili da su nakaze. Ne pitajući se što je s onim što nose u sebi.
Koliko ljepote krije ta “nakaza” koju je društvo odbacilo. Ne, tijelo koje od samog početka nije dobilo mogućnost iskoristiti potencijal kao što bi ono koje je pokretno u svoj svojoj veličini, nije nakazno niti je duh nakazan. Duh čak može biti puno ljepši od svih onih današnjih maškara (uništeni plastičnim operacijama).
Duh koji krije ono božansko, ono što te dotakne pri samom susretu s takvom osobom. Takve ljude treba osluškivati, čuti ono što poručuju, jer su naučili kako je živjeti u surovom svijetu, gdje se njihovi glasovi ne čuju poput svih onih koji imaju toliko toga za reći, da na kraju nisu rekli ništa.
Bez duše, nema kooperacije s duhom i tijelom. Ono tvori čovjekovo sveto trojstvo. Sveto je, ukoliko se koristi na sveti način. Nježan prema sebi, nježan prema drugima. Nikakvi ekstremi koji u popularnoj kulturi se nalaze na granici neke čudne perverzije. Nježan prema sebi i drugima, jest prikazivanje svoje ljepote.
Ljepota, koja ukrašava čovjeka, koji pak svojom pojavom ukrašava ovaj svijet. No, ne kao nekakva dekoracija, koja je izložena da bi mu se divilo. Nego, ukrašava ovaj svijet svojom strukturom ličnosti od koje se može mnogo toga naučiti.
To je ono biće koje će bez oklijevanja reći svoje mane, na nadimajući se svojim vrlinama. To je ono biće kojemu smo pomalo i zavidni, jer se sveto odnosi prema životu. Ali, hej, tko nama brani da i mi ne postanemo takvo prekrasno biće?
Ana-Marija/izvankaveza
