Zašto se ne oslobodimo loših utjecaja? Bismo li jeli za ručak ucrvanu i smrdljivu hranu staru osam dana? Sigurna sam da ne bismo to pojeli. Zašto onda jedemo tuđe psihičke otrove i toksine? Vjerojatno zato što nismo svadljivi, a ljudi niže inteligencije pretežno poznaju agresivniju komunikaciju, psovanje u dijalogu.
Želudac, psiha i međuljudski odnosi
O da, itekako je to sve povezano. Naše tijelo je kao savršen stroj. Unutrašnje stanje se ogleda na fizičkoj razini. Kad imamo zadovoljstvo i kad nosimo ugodu iznutra u sebi, naše tijelo savršeno radi, mirno je, nema tegoba. Kad se naša psiha uznemiri, počnu i tjelesne tegobe. Najčešće prvo krene sa želucem ili lupanjem srca. Ako uznemirenost duže traje, tegoba postaje očitija. Zašto je to tako? Odgovore nam nudi duhovno-energetska anatomija.
Mi imamo biološku struju koja pokreće naše tijelo. Živi smo, životna sila u našim tijelima se kreće i radi istovremeno na svim razinama naše egzistencije – psihička, duhovna, fizička razina – sve u istom trenutku surađuje u razmjeni informacija.
Naše tijelo je jako inteligentna biološka struktura. Ako se pojavi neka smetnja, neko izvanjsko ili unutrašnje ometanje u procesu izmjene tvari i informacija, to se može očitovati na fizičkoj razini u toj mjeri da nam se “pokvari” normalno funkcioniranje.
Primijetila sam u zadnje vrijeme da nemali broj dobronamjernih ljudi ima probleme sa želucem iako su inače potpuno zdravi! Kako to da dobri ljudi koji gledaju svoja posla, koji nikog ne diraju, koji se trude živjeti po visokim kvalitetnim načelima Postojanja, imaju želučane ili srčane tegobe? Evo kako! Na čestom su udaru niskokvalitetnih vibracija iz okoline koje je teže psihički procesuirati, “probaviti”.
Mi jedemo krutu hranu za opstanak tijela koje nosi živu dušu. A živa duša treba svoju vrstu hrane kako bi življenje bilo iskustveno blagodarno, bogato, ispunjeno zadovoljstvom, kreativnošću, radošću, svjetlošću duha… Naša duša se hrani raznim poticajima koje dobiva iz informacija. Nekome duša ima prostora koliko god hoće, nesputano i radosno egzistira.
Nekom je pak duša iz nekog razloga “ukliještena”, zablokirana u izražaju i zračenju, zarobljena u težim stanjima duha koja proizlaze iz stvarnosti niske kvalitete.
Primjer: inteligentnije osobe koje su združene s osobama niže inteligencije imaju velik izazov u smislu tolerancije i najčešće – prilagođavanja osobama koje su krute, ograničenog raspona uvida, ili egocentričnim osobama koje su puno glasnije, žilavije od ovih dobronamjernih i miroljubivih osoba koje imaju pojavu želučanih tegoba jer potiskuju svoju istinu.
Jednog dana, inteligentnija osoba se zapita: što ja tražim ovdje, tu, s tom osobom koja svojom surovošću, neuviđavnošću, obezvređivanjem tako narušava moje harmonično životno ozračje? To pitanje često ostane u “oblaku” iznad glave čak i godinama i neslaganje s ponašanjem druge osobe proizvodi otpor iznutra i želudac se stiska zbog nelagode.
Često su iz nekog razloga osobe životno povezane i izgleda kao da se taj odnos mora trpjeti radi nekog zajedničkog interesa. No, kad se prijeđe prag izdržljivosti, te veze pucaju, često i na ružni način te miroljubivi i dobronamjerni ljudi to pucanje odnosa dožive kao ponižavajuće. Ništa čudno, a što se može očekivati od niže inteligencije koja ne vidi šire, te ne shvaća da ne vidi?
Međuljudski odnosi niže kvalitete čine veliku štetu dobronamjernim i miroljubivim osobama koji se psihički “najedu” tuđe nekvalitetne psihičke i karakterne energije.
Kad kvalitetna i zdrava osoba koja ima povremene želučane i probavne tegobe, napusti nisko-kvalitetne odnose često prestaju i te želučane tegobe, jer osoba više nije izložena vibracijama iz okruženja koje su narušavale psihičku ravnotežu. Zdravoseljačkim rječnikom: kad prestanemo jesti tuđa govna, neće nas više mučiti želudac!
Sad da se zapitamo: zašto se ne oslobodimo loših utjecaja? Bismo li jeli za ručak ucrvanu i smrdljivu hranu staru osam dana? Sigurna sam da ne bismo to pojeli. Zašto onda jedemo tuđe psihičke otrove i toksine? Vjerojatno zato što nismo svadljivi, a ljudi niže inteligencije pretežno poznaju agresivniju komunikaciju, psovanje u dijalogu.
Miroljubivi ljudi izbjegavaju žestoke rasprave. No, jednom se mora “lupiti šakom o stol”. Treba se zauzeti za sebe, razmisliti i o podizanju samopoštovanja, samopouzdanja i odgovornosti prema vlastitom životu!
Ovaj Život nam je darovan kako bismo iskusili sebe i sjedinili se s Izvorom Života u zadovoljnom životnom kretanju. Onog trenutka kad to spoznamo, mi više nećemo sebe uvoditi u nisko kvalitetne odnose ni pod koju cijenu ni zbog kojeg interesa niti tolerirati ono što šteti našoj duši i tijelu.
Poznajem dosta njih koji su zaboravili na želučane tegobe nakon životnog zaokreta. Kako rekoše – više ni minutu nisam htio ostati u toksičnom odnosu zbog kojeg mi je lupalo srce, kvrčio se želudac i vrištao tlak!
Svatko sebi bira u čemu će živjeti! ŽIVJELI RADOSNO!
