Stoljećima su nas učili da su naši slavenski/ilrski preci bili gomila nepismenih divljaka i da naša povijest počinje od prihvaćanja kršćanstva. Vrijeme je da se sjetimo istine, a istina je da smo potomci jedne visoko razvijene civilizacije, koja je, iz određenih razloga, pretrpjela svoj sunovrat, da je dosadašnja političko-religijska propaganda samo jedan ružan san iz koga se polako budimo.
Povijest naroda na Balkanu se stoljećima iskrivljavala i skrivala zbog nečijih pretenzija na slavenske zemlje, i da bi se slavene držalo non stop u mržnji i ratu. Kome već nije na vr’ glave ona mantra “od stoljeća sedmog”?!
Po Hvaraninu Vinku Pribojeviću Slaveni su autohtoni na Balkanu, pa su stoga slavenske narodnosti ne samo ilirski vladari Agron, Teuta i dr., nego i Aleksandar Veliki, pa i Aristotel. Ista misao o autohtonosti Slavena nalazi se i u poznatom djelu Dubrovćanina Mavra Orbina »II Regno degli Slavi« (1601), a Bartol Kašić piše gramatiku ilirskog, a zapravo hrvatskog jezika »Institutiones Linguae I!lyricae«, (1604). Filipu Grabovcu, kao i mnogim drugim piscima, hrvatski je isto što i ilirski, pa stoga i daje naslov svome djelu »Cvit razgovora naroda ilirićkoga aliti rvackoga« (1747).
To je i poznati ruski akademik i matematičar, dr. Anatoly Fomenko uklopio u svoju priču o alternativnoj svjetskoj kronologiji u kojoj tvrdi da je zapravo cijela svjetska povijest počela s Rusima te ukazuje na laži i podmetanja germansko-romanske elite i njihove podanike Romanove, koji su nakon nasilnog zbacivanja dinastije Rurika lažirali cijelu povijest.
Jedno od staroslavenskih imena za božanstvo vatre je Ogon, što nosi jasnu lingvističku vezu s „Agni“. Još jedno slavensko ime za boga vatre je Svarožić. Na sanskritu riječ sva-roci (čitati „sva roči“) znači „samoobasjani“, i također je jedno od poznatih imena boga vatre, Agni-ja.
Jedno od najstarijih slavenskih božanskih imena je Svarog. Odnosi se na stvoritelja svijeta i prvog boga sunca. Staroslavenski korijen „svar“ označava bistrinu, jasnoću, te ukazuje i na danje nebo. Na sanskritu se riječ svar ili svarga odnosi na rajsko, tj nebesko carstvo.
U slavena, kao i u vedama, vladar raja je ujedno i nosilac groma, iako su imena za njega uočljivo različita (Perun i Indra). Ipak, Indrino osobno ime je Purandara (termin „Indra“ je službeni termin za vladara raja).
Boga voda slaveni zovu Vodan, a Vede ga zovu Varuna.
Božicu proljeća, mladosti i bujnosti slaveni zovu Vesna. Na sanskritu, proljeće se kaže vasanta.
Slavenska riječ Bog ukazuje na bogatstvo, ili preciznije – na osobu koja posjeduje sva bogatstva svijeta. Sanskritska riječ za obilje ili bogatstvo je bhaga (a je dugo „a“), a za Boga bhagavän.[1]
Jeste li znali da je bugarski rječnik pun sanskritskih riječi?
Kad je indijska ambasada bugarskoj vladi to dala na znanje, Bugarska je spremno uspostavila tečajeve sanskrita u brojnim školama, pa tako sveučilište u Sofiji ima zasebni odsjek za sanskritske studije.
Jedno od staroslavenskih imena za božanstvo vatre je Ogon, što nosi jasnu lingvističku vezu s „Agni“. Još jedno slavensko ime za boga vatre je Svarožić. Na sanskritu riječ sva-roci (čitati „sva roči“) znači „samoobasjani“, i također je jedno od poznatih imena boga vatre, Agni-ja.
Jedno od najstarijih slavenskih božanskih imena je Svarog. Odnosi se na stvoritelja svijeta i prvog boga sunca. Staroslavenski korijen „svar“ označava bistrinu, jasnoću, te ukazuje i na danje nebo. Na sanskritu se riječ svar ili svarga odnosi na rajsko, tj nebesko carstvo.
U slavena, kao i u Vedama, vladar raja je ujedno i nosilac groma, iako su imena za njega uočljivo različita (Perun i Indra). Ipak, Indrino osobno ime je Purandara (termin „Indra“ je službeni termin za vladara raja).
Boga voda slaveni zovu Vodan, a Vede ga zovu Varuna.
Božicu proljeća, mladosti i bujnosti slaveni zovu Vesna. Na sanskritu, proljeće se kaže Vasanta.
Slavenska riječ Bog ukazuje na bogatstvo, ili preciznije – na osobu koja posjeduje sva bogatstva svijeta. Sanskritska riječ za obilje ili bogatstvo je Bhaga (a je dugo „a“), a za Boga – Bhagavän.
Pročitajte neke od pjesama iz Slavenskih Veda (bugarskih narodnih, prethistorijskih i pretkršćanskih pjesama) koje slave Višnua, Šivu i Krišnu te su radi toga stvorile veliku zbrku u krugovima današnjih povjesničara i filozofa.
Slavenske Vede su izdane 1874. u Beogradu i 1881. u St. Petersburgu u dva toma pod nazivom „Bugarske narodne pjesme iz prethistorijskog i pretkršćansog vremena“.
Autor Stefan I. Verković je prikupljao pjesme više od deset godina iz dvije regije:
– Rodopa, najveće planine u Trakiji, gdje Bugari govore pomaškim dijalektom
– Istočne Makedonije, gdje se govori marvaškim dijalektom
Tamošnji stanovnici (nekadašnja plemena) žive u najizoliranijim krajevima i tijekom vremena su uspjeli sačuvati svoje najstarije običaje.
U gore navedenoj zbirci su pjesme o Krišni, Višnuu, Šivi, Orfeju itd. Jedna od njih je iz sela Elešnica u Istočnoj Makedoniji (današnja Grčka):
„Rođenje Orfeja“
“Brava krale… si se moli:
Oi ti Boje, Višnu Boje!
Ja dai si mi Boje,
na staro vreme edno čedo
Lu da si gu vide pa da si um
Toi da si mi zeme nasledi…”
“Dete junak…ša si furka na nebetu,
sus svirka Višnu Boga da si fail.
Sova dete moštne nišanlie ša si bode,
ša zaptisa sita zeme i planini,
da si bode purva krale na zemeta.”
Reče staru dedu ne otreče,
pa si furkna gore na nebetu,
du si fail Višnu Boga,
što si pravi čuda na zemeta.
“Jedan stari kralj je molio:
Oh, Veliki Bože, Višnu
Daj mi, molim Te, oh Bože
Dijete u mojim starim godinama.
Da ga barem vidim pa da umrem,
Nek on naseli moju zemlju.“
(Kasnije se s neba spušta sveta osoba i kaže predviđajući:)
Ti ćeš imati nebeskog sina,
On će slaviti Gospodina Višnua svojom frulom (flautom).
To dijete ima sve dobre osobine,
On će pomiriti sve zemlje i planine,
On će biti kralj Zemlje.“
Svetac je sve to rekao
I vratio se natrag na nebo
Da slavi Gospodina Višnua.
Koji je izvodio Svoja čuda na zemlji.
Verkovič je prikupio 56 pjesama, a izdao ih je samo 15. Kasnije je od neizdanih pjesama odabirao poneke i slao ih francuskom veleposlaniku u Plovdivu Augustu Dozonu. Potonji ih je izdao kao “Neizdane bugarske narodne pjesme“ (“Chanson popilaires Bulgares inedites“) u Parizu 1875.g. Sada su pronađene u arhivu Bugarske akademije znanosti.
Slijedi još jedna pjesma o Orfeju slomljenog srca nakon smrti voljene žene. Ovo je samo dio od 462 stiha:
„Orfej traži svoju ženu Danu“
“Ni ta klel Šiva boga
ja ta klel Višnu boga”…
“Višnum Dana Defina
Defina mi trisuletna”…
Nije kriv Gospodin Šiva
Već Gospodin Višnu
Dana je postala Višnuov sluga,
Sluga na tri godine.
Iako Orfej to razumije, ima snažnu želju vidjeti Danu i počinje moliti:
“Višnu le Boje
tebe sa Boje mole
če na tebe dumilevam!”
Orfei sa molba moli
Višnu mu molba čue…
“Oh dragi moj Gospodine Višnu
Molim se Tebi
Ti si moje jedino utočište!“
Orfej je ponizno molio
I Gospodin Višnu ga je čuo…
Višnu je milostivo ispunio njegove želje i uzeo ga u palače na nebu.
Ime Višnua spominje se u pjesmama stotinu puta i uvijek je opisano kao Svevišnji Gospodin (Gulema Boga). Postoje i druge pjesme koje slave Šivu, Durgu, Surju, Agnia itd.
Ateisti i komunisti pjesme nazivaju mitologijom ili mistikom. Kršćani ih proglašavaju poganstvom. Bugarsko ministarstvo prosvjete ih, također, nije htjelo objaviti sve do 1997.g., ali znanstvenici su se složili da su autentične i pretkršćanske.
Krišna se ne spominje u pjesmama o Orfeju, ali na stranicama Slavenske vede se pojavljuje pod imenom Kolada, što znači mladi ili mali Krišna zvan Krusni, čuvar krava, koji je postao kralj Zemlje.
Slijede stihovi o Krišni (Drugi dio Slavenske vede):
Bre li mi Krusnju,
bre mi na pole tsare
mene sa ljutum kani,
či da si rodi mujku dete,
zlatna si sabe vie,
ta mi dete seče.
Oh dragi moj Krišna
Pogledaj, ovaj zao kralj
Koji me želi umoriti
Zbog sina kojeg ću donijeti.
Zlatnim mačem maše
Želi mi ubiti dijete.
F sarae mu star bilarin,
blirna mu kniga pee,
blirna mu kniga kitape,
či ša rode mujku dete.
Mudrac u njegovoj maštovitoj palači
Sastavlja drevnu knjigu za njega.
I ta drevna knjiga kaže,
Da ću dobiti muško dijete.
Carju sa dosta naljuti,
naljuti sa, razedi sa,
ta ma metna u zandana
da ma seče zaluk pu zaluk.
Kralj je zaista ljut
Ljut, vrlo bijesan!
Bacio me u zatvor
I odsjeca mi dio po dio.
“Stara mi maika u gora,
u gora u Vida
mujku si dete rodila,
mujku hi dete Krusna.
Či hi sa care kani
da hi dete seče.”
“Moja je stara mati u šumi,
U šumi Vida,
Rodila sjajnog sina,
I Njegovo ime je Krišna.
I kralj želi,
Želi isjeći njenog sina.“
Malu mi mlogu devet godini
sivu mi stadu pase…
Oko devet godina
Krišna čuva Svoje nebrojene krave…
Krusna mi mlada pastuha
sivu mi stado pase,
Veda si kniga pee,
ta si mi juda mae.
Krišna, moj dječak pastir,
Čuva sive krave, oh,
I pjeva Vedske stihove,
Šarmira sve božice u šumi.
Pa mi na pole sleva
care mu na urdie,
ta mi sa borba bori,
ja gu s karlika nadbori.
Tada je ušao u borbenu arenu,
Na izazov kralja.
Nakon strašne borbe,
Pokazao je moć samo sa Svojim štapom.
Ta mu sarae pleni.
Krusna mi mlada care.
I osvojio je prijestolje.
„Krišna – mladi kralj svijeta“
Pusta zeme zaselil,
pusta mi zeme Zain,
det mu čuvek ni fodil,
det mi pile ni furkanalu.
Naseljene pustinjske zemlje,
Zemlje prije samog kraja,
Gdje nitko do sada nije bio,
Gdje ptice ne lete niti pjevaju.
Pa mi sa Krusna ni jeni,
či e na nebe Vedju,
Vedju mi diven.
Krusna mi kniga pee.
Od tada Krišna se nije ženio,
On je sveznajući i božanski.
On je Poznavaoc veda,
Krišna ih stalno recitira.
Ta si care nadbori
ta mu pleni saraete,
Krusna mi mlada care.
Pobjedio je zlog kralja,
I preuzeo njegovo prijestolje.
Krišna, moj mladi Gospodar!
Ja mi sedi malu-mlogu,
malu-mlogu tri godini,
zakara si mladi junatsi,
mladi junatsi, malki momi,
ta mi utide na pole,
det’ mi e pole pustu,
pustu mi zapustenu,
Zaina mi zeme zaseli.
Godine su prošle,
Vladao je tri godine.
Tada se pridružio Svojim hrabrim prijateljima,
Svojim hrabrim prijateljima i mladim ženama,
Otišao je gdje nitko nikada nije bio,
Pustinjske zemlje nitko nije vidio.
Da nastani te izgubljene zemlje
Koje su na samom kraju.
Krusna mi veke stara,
ja mu duša ni izleze,
lu si furkna na nebetu,
ta mi na nebe Vedju.
Krišna je živio jako dugo,
Ali Njegov Duh nije nikad otišao,
On ustade na nebu – kakav jest,
Iznad neba je Njegovo prebivalište.
Vedju mi diven.
Subrali sa malki momi,
subrali sa av sarae,
ta mu pesna,
ta mu pesna ustanala.
Oh, moj Gospodine sveznajući i božanski!
Okupile se mlade djevojke,
Okupile u palači,
I pjevale su pjesmu,
Pjesmu koja se zauvijek čuje.
Duhovni majstor Beinsa Douno
Također znan i pod duhovnim imenom Beinsa Douno, bugarski teolog i duhovni majstor Peter Deunov, školovan u SAD (1864 – 1944) bio je čovjek vrlo visoke razine svijesti (a istovremeno i nenadmašan glazbenik) koji je tijekom cijelog života davao primjer čistoće, mudrosti, inteligencije i kreativnosti.
U duhovnoj zajednici Velikog bijelog bratstva nedaleko od Sofije, živio je okružen brojnim sljedbenicima, a zračenjem svoje osobnosti probudio je duhovnost tisuća duša u Bugarskoj kao i u ostalim dijelovima Europe. Učenja Velikog bijelog bratstva danas slijede ljudi iz svih dijelova Europe, a redovno se okupljaju u Bugarskoj i u drugim zemljama, gdje plešu (paneuritmija), mole se za mir u svijetu i slave ljubav prema svim stvorenjima i Majci Zemlji.
Prema Pavelu Birjukovu, biografu Lava Nikolajeviča Tolstoja, taj veliki ruski mislilac i pisac otišao je iz Jasne Poljane nedugo prije svoje smrti (1910) s namjerom da otputuje u Bugarsku i upozna se s duhovnim učiteljem Peterom Deunovim.
Kardinal Giuseppe Roncalli, vatikanski ambasador u Bugarskoj prije Drugog svjetskog rata, a kasnije izabran za papu Ivana XXIII, rekao je sljedeće: „U sadašnjoj epohi najveći živi filozof na Zemlji je Peter Deunov.”
U razgovoru s Bojanom Boevim u Munchenu 1910. Rudolf Steiner, osnivač antropozofije, izjavio je: „Slavenski narodi predodređeni su za velike misije. Oni, a posebno Bugarska, uvelike će doprinijeti uzdizanju čovječanstva. Vratite se u Bugarsku, tamo je jedan snažan duhovni pokret, pod vodstvom velikog duhovnog Majstora.” Nakon tog razgovora Bojan Boev je postao jedan od najbližih učenika duhovnog majstora Beinse Douna.
Dok se nalazio u posjeti Grčkoj, Paramahansu Yoganandu upitali su o njegovim namjerama da podigne ašram u Bugarskoj, a on je odgovorio: „Odlazim čak onamo jer je Duh Istine tamo je vrlo aktivan.”
Jiddu Krishnamurti, vođa teozofskog pokreta, odbio je biti proglašen avatarom, a učesnicima Svjetskog teozofskog kongresa u Nizozemskoj, rekao je da se svjetski duhovni majstor nalazi u Bugarskoj.
“Sprema se nešto izvanredno! U prirodi će se uskoro manifestirati revolucija koja je grandiozna i posve nezamisliva. Bog je odlučio obnoviti Zemlju i On će to i učiniti! Svršetak je jednog doba, na Zemlji će zavladati Ljubav.” – Predviđanje bugarskog duhovnog majstora iz reda Velikog bijelog bratstva izrečeno 1944. godine zapanjujuće se podudara s bujicom današnjih objava iz raznih izvora o nadolazećem prelasku Zemlje u višu dimenziju.
Atma
