Zanimljivo je da “mirno lice” znanstvenici vide kao zanemarivanje i zlostavljanje, budući da su djeca, posebno vrlo mala djeca, apsolutno ovisna o izrazima lica i gestama te im je potrebno emocionalno i empatično ponašanje kako bi se mogli povezati. Ako dijete doživljava tako česte prekide u kontaktu, to može dovesti do kontaktnih poremećaja i dubljih psihičkih poremećaja.
“Eksperiment mirnog lica”
“Eksperiment mirnog lica” (eng. Still Face Experiment) je bihevioralni eksperiment kojeg je američki razvojni psiholog dr. Edwarda Tronick iz UMass Bostonskog programa mentalnog zdravlja dojenčadi i roditelja, 1970-ih proveo u cilju istraživanja o tome kako depresija majki i druga stresna ponašanja utječu na emocionalni razvoj i zdravlje dojenčadi i djece.
Provedeni eksperiment pokazao je koliko je za zdrav razvoj dojenčadi i djece važno da njihovi roditelji ili odgajatelji pokazuju emocionalno i empatično ponašanje.
Tijekom eksperimenta, između bebe/djeteta i roditelja u početku se pokreće kontaktna situacija puna ljubavi, koja se potom na neko vrijeme prekida tako što roditelj pokazuje “mirno lice”, tj. bezizražajno lice bez emocija. Djeca reagiraju pokušavajući na bilo koji način da povrate pažnju roditelja. Kad to ne uspije, povlače se fizički i emocionalno.
Zanimljivo je da “mirno lice” znanstvenici vide kao zanemarivanje i zlostavljanje, budući da su djeca, posebno vrlo mala djeca, apsolutno ovisna o izrazima lica i gestama te im je potrebno emocionalno i empatično ponašanje kako bi se mogli povezati. Ako dijete doživljava tako česte prekide u kontaktu, to može dovesti do kontaktnih poremećaja i dubljih psihičkih poremećaja.
Istraživanje provedeno na 2,5-godišnjoj djeci dolazi do zaključka da i djeca ove dobi pokazuju slične reakcije na “Still Face Experiment” kao i mlađa djeca. Čak i odrasli reagiraju slično na osobe koje se doimaju potpuno neemocionalno, pogotovo ako su s njima u vezi.
Ako djeca učestalo viđaju svoje roditelje i odgajatelje koji nose maske, baš kao što je to bio slučaj za vrijeme plandemije, rezultirajući nedostatak izraza lica i emocija dovodi do situacije slične “Eksperimentu mirnog lica“.
Iako gotovo da nema studija na ovu temu, razumno je pretpostaviti da ova situacija također može dovesti do poremećaja privrženosti i psihičkih problema, osobito kod male djece.
Također, tu je još jedna druga, možda i još veća negativnost koja proizlazi iz nemogućnosti djetetovog „očitavanja“ emocija s lica bližnjih. Kao što je prikazano i u videu ispod, na bebinom licu može se doslovno osjetiti bol u trenutku kada pokušava komunicirati sa svojim roditeljem i ne uspijeva.
Ovo ne ostavlja samo trag na djetetovo emocionalno stanje, već i na njegovu sposobnost. Zamislite ovo jednogodišnje dijete kao osnovca koje se iz dana u dan vraća iz škole pun frustracija i stresa zbog nemogućnosti uspostave prirodne verbalne i emocionalne komunikacije sa svojim učiteljima i drugom djecom.
Ovakvo dijete prisiljeno je na odbojnost prema takvom načinu života, čime se automatski smanjuje njegova sposobnost empatije, ali i napredovanja u intelektualnom smislu.
Svakom djetetu je potrebno razumijevanje vlastitih emocija i emocija kojeg odašilju ljudi u njegovoj okolini. Prema dr. Gottmanu, postoji pet osnovnih koraka koje će pomoći vašem djetetu da uspije u životu:
- Budite svjesni emocija vašeg djeteta
- Prepoznajte djetetov izraz emocija kao priliku za intimnost i učenje
- Slušajte s empatijom i potvrdite djetetove osjećaje
- Pomozite svom djetetu da nauči svoje emocije izraziti riječima
- Postavite granice u pomaganju svom djetetu u rješavanju problema ili nošenju s određenim situacijama.
