Kada se nađemo u situaciji da odmahnemo rukom i kažemo da “nije ništa” u trenucima kada nas je određena situacija na bilo koji način pogodila, potiskujemo svoje prave osjećaje i dajemo nekom drugom prvenstvo u odnosu na sebe. Drugim riječima, negiramo sebe i svoje potrebe. Gdje odlazi energija tog osjećaja koji smo potisnuli? Sigurno ne u vjetar, ostaje u našem tijelu. Zarobljena i zgrčena. To je osnovni razlog zašto se osjećamo blokirani.
Što je više takvih situacija, protok životne energije je slabiji. Ljudi vole vjerovati da će kontrolom svojih misli ovladati svojim emocijama, što je potpuno krivo, jer, emocija je tjelesna senzacija, a ne misao. Naravno, može nastati kao posljedica određenog tijeka misli, ali nije moguće osloboditi se određene emocije snagom misli baš iz razloga što ona ne živi u glavi, već se manifestira kroz tijelo i jedino kroz tijelo je i možemo propustiti da bi se negdje uzemljila. Kad kažem uzemljila, mislim da se manifestira u ovoj fizičkoj realnosti, da bude prepoznata i prihvaćena kao dio našeg sustava, što ona i jest, a ne kao neko strano tijelo koje ne želimo u sebi i koje odbacujemo. Jer, to je upravo što se dogodilo u trenutku kada smo je potisnuli da bismo potrebu nekog drugog stavili ispred sebe.
Kada živimo samo iz glave, znači da nismo u dodiru sa svojim emocijama i samo mislimo da osjećamo.
Ljudi stvaraju cijele koncepte idealnog života koji zapravo ide samo iz mentala, a nema veze sa stvarnošću. Poslože si život da mogu funkcionirati unutar tog balona od sapunice i ništa ih ne može dodirnuti. Skoro pa savršeno. Možda ćete se zapitati pa u čemu je onda problem?
Problem je u tome što se stvarnost percipira samo iz jednog ugla; naših htjenja i želja i sve je zapravo prilagođeno toj idealiziranoj slici, a ne stvarnosti. Ostajemo ščućureni u okvirima koji su nam poznati i zatvaramo se za bilo što izvan tih okvira. Stvarnost zahtjeva interakciju sa svim osjećajima, a ne samo pozitivnima, tj. onima koji nam donose ugodu.
To je često bolno i ljudi će napraviti sve da bi izbjegli taj bol. No, u izbjegavanju boli, vođeni tom nesvjesnom odlukom, mi zapravo stagniramo. Kada se otvorimo izazovu da budemo stvarni, a ne nužno ljubazni, balon je probušen. Činjenica je da onda postajemo ranjivi, ali i cjeloviti. Hrabriji u zauzimanju za sebe i odvažniji u donošenju odluka koje su za nas ispravne. Bez puno mozganja.
S ljubavlju,
Patricija Simov, trenerica životnih vještina
www.zivotnizaokret.com
