Foto: Mysticsartdesign-k/pixabay.com

I dok ovo pišem, nedostatak vremena uvjetuje nastanak svega. Jer Saturn je to, a prečesto za sve što volimo, imamo najmanje vremena. Jer obaveze, očekivanja drugih, život koji je nametnut, ne dozvoljava da uživamo potpuno. I tu smo. Sa svim svojim strahovima i blokadama, borimo se. Jer kvadrat je to. Ta borba u kojoj uvijek izlazimo izudarani, ali svaki taj proboj otkriva novo disanje naše kože.

Znam da poznaješ te rane koje dodiruju tvoju dubinu. Znam da tvoje jutarnje gledanje u ogledalo, užasava tvoje biće. Najmanje si si lijepa, od svega što bi trebala biti. Plašt nesigurnosti krhko oblačiš na sebe. Postoje štitovi koji te drže. Okovana u zidinama svega što nisi i jesi. Kao zadnji zarobljenik slobode.

Voljela bi. Volio bi. Ali…Tu uvijek postoji neko ali…Kao da nam naše prepreke nisu dovoljne. Kao da nas strah ne udaljava od svega. Kao da nismo najbolji u svojim bjegovima od onoga što najviše želimo. Pa se zatvorimo u sebe. Kao kule. I tko bi mogao probiti taj prostor nas samih? Samo oni koji su nam isti.

Prepreke se ponekad nižu u ljubavi. Bilo da je riječ o godinama, razlikama u društvenom staležu, daljini, vjeri, nacionalnosti. Kažem prepreke. Ali one to nisu. To su samo iskušenja da vidite tko je vrijedan te borbe.

Ovaj ring u koji ulazimo čini nas beskrajno velikima. Jedno nasuprot drugoga. Oči u oči. Dostižemo prepoznavanja koja su naša. Jer duboko u sebi znamo zašto smo ovdje. Oboje. Taj dio Sebe kada pronađeš u nekome, tvoj je. Te bliskosti kojima smo namijenjeni, a bježimo od njih, naše su. I ta opiranja u tebi, tvoja su. I moja. I Njegova. Strah duše.

Jer bojim se. Ponekad. Prečesto. Tih odlazaka. Ostavljanja. Napuštanja. Bojim se, otići ćeš. I uzeti sa sobom prevelik dio Mene. Sve te šutnje i strahove. Sav svijet kaosa. Sve nedosuđene prilike. I zato, prečesto bježimo, umjesto da ostanemo. Suočimo se sa time. Sa svime. Pa bilo to i veće od nas samih.

Razderana koža boli. Priznajem. Ali to je i jedino što umijem voljeti. Tu dubinu postojanja koja nas čini različitima. Jer ako to ne volim, što drugo mogu voljeti? Pa se okrznemo o titraje nečijeg tijela i bude lakše. Iako, kad odlaze iz tvoje kože, paraju tvoje nebo, barem znaš: bili su ovdje…

I zato je vrijedno. Pokušati. Dati priliku. Zato je lakše s potpunim neznancima. Jer za otvoriti sebe, potreban je Netko. Dovoljno jak da izdrži. Da sačuva. Da razumije. Jer razumijeti, to je najteže. Čak i nama. Samima. Kojima smo u svemu. Koji dišemo. Ponekad ispod ruševina svega. Tko bi nam znao i umio pronaći vrijednost.




Reci mi zabrane li ikad stvari u tvojim čekanjima? Da li posustajanja koja nosiš povlače uvijek posljednju granicu? Guraš li unatoč, usprkos, zato? Poližeš li posljednju stepenicu svog pada? Zagaziš li u svoje slutnje da ih probudiš? Okreneš li se ponekad unutar sebe u stranu kojoj ne pripadaš pa vučeš svoje konce satkane od mesa, konopce neuspjeha, sve ono čega se stidiš? Zapinješ li o svoje nikad prospavane oči kada te zabode bol? Širiš li se ponekad u sebi tako jako kao da utapaš ludila u svoja htjenja? Miriše li ti miris kože na svježe izagranje? Voliš li otiske svojih ožiljaka zataknuti među zube? Vrišti li ponekad to tvoje Otimanje?




Za dodir još jedne rane, postao si brži. Dodiruješ li nedodirljivo? Onako, bez milijun otisaka kada ostaviš sebe. I trošiš se na tisuću načina koji nisu tvoji. I slamaš se. Lomiš se.

Reci mi tada: tko to čuva Čuvare?

Sanja Paraminski – AstroAisha

Prethodna objavaMandelin efekt: Vrata u paralelne realnosti
Slijedeća objavaLjubav, bogatstvo i uspjeh
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.