Probudio sam se usred mrkline, da, baš tako, probudio, nije me probudila ona, razlog je bio moj, čak ni okovi nisu bili njeni, ovog smo trena tekli jedno uz drugo, bez diranja, bez svadljivosti, ona je pomirljivo shvatila da mi se u krvi ispuhala; bar jedna noć u životu ti se tako pokloni; uspinjem li se ponovno? Bože, otkloni ove moje nepotrebne rasprave; ako si me sve do sada prepuštao, ne otklanjaj ovu struju.
Ne može, ne smije ta ljepota biti prašnjava; ne smije, ne može biti bezrazložna, zapriječena; smije li mi se to ona smijehom ili nečim što je tajni znak vrleti njene duše, jer red u kojem ona stoji, red je kamenih lica; ako je ovo prvo, ostat će tako zagonetno da će se muk desetljeća odazivati predjutarnjim svjetlima i manje zapitanih soba od ove moje noćas; ni ovo drugo nije ništa manje tajanstveno; poludjet ću, izludjet ću, napisat ću joj pjesmu, što napisati, iskrvarit ću joj stihove; piljim u tu žensku posadu ispred čamca za spašavanje; ona pliva, o Bože, ona stoji u drugom redu; Isuse, kako su se ove ženske nezgrapno namjestile; prva niti stoji niti čuči, druga niti sjedi niti čuči, treća… a treća je ona, prekrasna, smije se kao Liza; tri biča plave kose prebačena preko lijevog uha; kunem se da sam joj dlan desne ruke, divno zgrčen i nemarno prebačen preko ramena gospođe koja je čučala ispod nje, zapazio tek koju godinu poslije ove noći, toliko me u toj gluhoći zaslijepila, zašto tek sada, zašto baš sada? Poslije sam primijetio i nepotreban nabor njene majice, zgrčenost prstiju lijeve ruke; sad je sve prelijepo, pregraciozno, preizluđujuće. Koga je pogodilo isto razumjet će nesuvislo pričanje; ne, ovo se još nikome nije dogodilo, da se s nekim sretne, gotovo ga ne primijeti, a onda se, nakon dva desetljeća naprosto sludi njime; dobro, uhvatio sam dah, sad ću suvislo.
Kažem, probudio sam se usred noći, ništa posebno; prema takvim buđenjima sam zauzeo jedan opći, obrambeni stav da ću uvijek znati da neću znati zašto se budim; ovaj put tog predznanja nije bilo, znači da sam znao. Zašto bih inače u mrklini sve jasno vidio, u gluhoći bučio; za tren sam pronašao prašnjave fotografije s dna ladice, za pola trena našao njenu; ljubav je progovorila upravo s tog dna: ja ne smijem biti bezrazložna, makar se između vas desetljeća prepriječila; ne smijem biti bezimena, nazovi me ovog trena divna opuštenost ili divna zgrčenost lijeve strane njenog tijela; u svemiru jednog vremena, u trunku jednog trajanja, dopuštam vam i ovako komunicirati; oprostit ćeš joj dlan desne ruke k’o racionalan pristup, oprostit će ti zakašnjeli ushit k’o sumanuti nastup.
Moja se ljubav, kidajući sponu između zgrčenosti i opuštenosti, nakon toliko vremena potvrdila, ali ta spona je jednaka rijekama krvi, oceanima trudova, a sad sam je raskinuo; negdje smo živjeli sretni; netočno je da se ljubav zapliće u duhu, a raspliće u tijelu, da postaje trovačica misli poslije negoli je bila bezumna igračica nagona, to su samo učinci nepotrebne borbe onih dviju luda u nazovi pustinji, pustinja je ono što sam stvoriš; da su poslušale onog veseljaka-siromaška-bogataša koji se zvao misao o ljubavi, voljele bi ovako kao i ja; e, moj svijete, svijete ljubavi, sebični su te nazvali nadom, nesrećom, neispunjenjem, zastarom, mržnjom; ja te nazivam samo ljubavlju jer čim se pojaviš, već si ispunjen, već si sretan, nezastariv i neranjiv.
Sad sam zaljubljen, ponovno se dižem, ljubim svoje uspinjanje jer se penjem prema ljubavi; bez nje nemojte ni prvu stubu pogledati; led ima dvojaku funkciju – da zaleđuje i da smiruje; odsad ću ga uzimati samo kad budem pritiskao svoju vrelinu, bili su i vulkani i ledeno doba pa je opet došao mir, moj mir.
Držimo se za ruke i penjemo okomitom, utabanom stazom prema svijetloj čistini, svi su već tamo jer svi dolaze, orkestar je već zauzeo svoja mjesta, u stankama opet glazba, glazba vjetra i šume, eno, i moj razbarušeni prijatelj je nasmiješen, prvi put ga vidim takvog, smije se kad mu kažem da glazba razodijeva čudesno obnažene ljude.
Smrtni ljudi i male vreline, zaboravljene štete od iznuđenih riječi i iznuđenih kiša, sve je iza nas, ispred nas u trenu koji je vječnost, samo šume, glazba i ljubav, sve isprepleteno, nezapleteno, dišemo mi, dišu stoljeća, dišu tek propupale grudi; rekao bih da me ranjavaju, ali mir i riječima izbačenima iz rječnika naše ljubavi; ushićuju četiri nabora majice, miluje plava kosa, četiri savijena prsta, u našem rječniku više ne postoji ni riječ grč; evo, sad primjećujem i cvijeće na slici, od njega je mirišljavija noć, ona, ne ova, jer iz ove sam katapultiran u onu; plavičasta i golicava zrnatost svjetla se iz one preseljava u ovu; dvije noći spojene u jednu – veličanstvenu, nezaboravnu, bezvremenu.
Glazbe su se odvajale, ruke su se spajale. Prije samog dodira i na povratku stiska u njega dva su različita umišljaja glazbe: prije dodirivanja ruke su u traženju, sumnjičave, smiješne i u ozbiljnom otklonu od komičnog; nesigurnost je pokretač svega; glazba se, divljenjem toj nesigurnosti, već predstavila Ljepoti; kad se svjetovi dotaknu, kad se prsti pronađu, kad dodir počne sličiti stisku, nestaje i te nesigurnosti, na njeno mjesto dolazi želja da se usužnje ti zvuci pred kojima smo se skanjivali, želja presmiona, preambiciozna, prepupava. I tad se glazba što se ljepoti već nametnula, počinje njoj povjeravati, iznosi joj razočarenje tim rukama, razočarenje što se stisak uvijek povrati tek kad u svoju nemogućnost uroni; razočarenje što nelagodu ne primamo jednako na svim razinama: bojim se onoga što će drugi o meni reći, a ne i onoga što ću o sebi sebi reći.
A Ljepota joj odgovara:
–Sad ćeš pokazati svoje najljepše lice da posramiš, da učiniš smiješnim ako treba, jer ništa nije smješnije od čovjeka što je napustio svoju nesigurnost, a sigurnošću još nije ovladao, no, pričekaj tren, stisak je još prejak.
I zaista, kad on ponovno prelazi u dodir, počinju najljepše melodije, nesvjesno se odvajamo, pokolebani u sebe, ljubit ćemo drukčije, disati u ovoj šumi bogatije, približiti se, možda, malo više prvoj violini jer smo dobro shvatili nauk što su nam ga izgovorile glazbe instrumenata, šuma, tijela.
Noć. Najduža noć mog života. Noć u kojoj je vladala ljepota, ne mladosti, ni starosti, ni ljubavi, ni mržnje, ni tjelesnosti ni bestjelesnosti, jednostavno ona, od sviju, bez sviju. Ali, netko ju je dao. Ako mi taj ima još nešto reći, čekat ću, ako sam dočekao, već time mi je isplatio sve to vrijeme čekanja što je bilo ispred mene. Počeo sam ljubiti svoju nesigurnost, svoje čekanje, jer samo takvog se i mene moglo ljubiti.
(Odlomak iz romana NOĆ I JUTRO)
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
