A gdje si ti?
Gdje si ti u cijeloj toj priči?
Gdje si ti u svom danu nakon što ispuniš sva “moranja”?
Ima li tebe u tebi kad se u svoj odraz pogledaš?
Ili se više ni ne prepoznaješ?
Gdje si ti u svemu tome? Ima li tebe u tvom danu? Ili samo more tuđih zahtjeva i očekivanja?
Gdje je nestalo ono što ti želiš? Ono što ti voliš i tebe raduje?
Ima li toga ili se potpuno zanemaruješ?
A tko ti je rekao da ne smiješ? Da nije fer da misliš na sebe? Proglasio te sebičnom, a pritom zanemarujući da je sebično to što od tebe traži za sebe. Bez da te pita kako se ti osjećaš…
Da, sve znam.
Imaš još gomilu obaveza. Pa još ovo i ono i doći će vrijeme kada ćeš se malo više posvetiti sebi.
Ali da ti kažem nešto: Neće doći ni onda. Jer ćeš već po navici sebe ostavljati opet za kasnije.
I tako prođe život. Prođu godine, a to vrijeme nikada ne dođe.
I samo se pomirimo sa nekim poluživotom i nekako ga osrednje proživimo. Uvjeravajući sebe da je ok.
A znamo da nije.
Znamo da smo se toliko odmakli od sebe da se ni ne prepoznajemo. Ni ne znamo više šta želimo i volimo.
I jesmo li uopće istinski prisutni u tome što živimo…
Toliko sebe potisnemo i na to se naviknemo, da nam to postane normalno.
Jer kao svi tako žive.
A to je nenormalno.
Život nije zamišljen da bude osrednjost i sivilo. Put od posla do kuće, plaćanje režija i nešto malo opuštanja… Kolotečina bez kraja.
Već bi trebao biti spektar predivnih boja i emocija. Pun topline, radosti i doživljaja! Bez forme i prepun sadržaja.
Da na kraju predivnog dana zaspeš sa osmjehom i punim srcem. A jutro dočekaš radostan i vedro uđeš u novi dan.
Da se podsjetiš da ne možeš gladan nahraniti svijet.
Ali punim srcem možeš oplemeniti sve što dotakneš. ❤️
Iva Bradarić
WEB – Sunčana strana života
Facebook – Sunčana strana
