Čovjek je čovjeku postao vuk, a ljudi su društvena bića. Kako onda ne shvaćamo da trošimo vrijeme i da na pogrešan način pokušavamo doći do onog za čim u biti istinski svi žudimo, čega smo svi gladni – a to je ljudska pažnja, pohvala, podrška. I kao da je postao neki životni moto da uporno ponavljamo da nas baš briga tko što kaže, što tko misli. Ali briga nas je. I u nekoj mjeri nas i treba biti briga. Nikako da priznamo da ništa ne može zamijeniti čovjeku čovjeka!
Gdje je nestala ljudskost u ovom 21. stoljeću, gdje je nestala ljudska dobrota i ljubav čovjeka ka čovjeku? Gdje je nestalo “čojstvo i junaštvo”, gdje je nestao, što bi moj djed rekao, obraz?
Znaju li nove generacije što to znači kada kažete „dajem riječ“? Gdje smo se mi to izgubili u ovoj modernoj tehnologiji i u ovom dobu u kojem će uskoro roboti zamijeniti ljude. I da zlo bude veće, time se čovječanstvo diči.
Svaki dan u raznim novinama čitamo o sve većem broju novih ljudskih dostignuća u svim sferama koja će nam učiniti život lakšim, ugodnijim, praktičnijim. Tehnologija toliko napreduje da mi se čini da ću biti gora od svojih roditelja u neshvaćanju iste u narednim godinama.
U tom kaosu ljudske pohlepe da živi što bolje zaboravlja taj isti čovjek koliko je on mali i prolazan. I on i svi mi zaboravljamo svakodnevno nešto jako bitno, a to je da smo mi svi na ovoj planeti prvenstveno tu da produžimo vrstu! Sve ostale životne lagodnosti su samo gratis u jednom djeliću vremena koje se zove naš životni vijek.
A mi sve više idemo pogrešnim putem. Udaljavamo se jedni o drugih. Uzimamo sve zdravo za gotovo, sebični smo u svojim ciljevima. Ne dijelimo osmjehe slučajnim prolaznicima. Namrgođeno lice i opak stav je postao modni trend.
Ne ustajemo starijima u javnom prevozu i feminističke opaske koristimo kao izgovor da za 08. 03. ne poklanjamo bakama, tetama, prijateljicama.
Sve manje imamo goste i rijetko idemo u goste iako sada imamo mogućnost da kupimo gotovu večeru, da namjestimo klimu na idealnu temperaturu i umjesto pranja – posuđe samo poredamo u perilicu za pranje posuđa. Ne zovemo mi njih, ne zovu oni nas, a i ne moramo jer preko fejsbuka pratimo objave, slike, tko je gdje, što, pa eto kao da se viđamo. Mrzovoljno pozdravljamo susjede.
Na društvenim mrežama stavljamo samo nasmijane slike i mjesta koja smo posjetili kako bi se eto vidjelo, nek’ se zna, kao da prkosimo jedni drugima tko živi sretnije, ispunjenije. A toliko praznine u svima nama. Zaboravili smo što je to red.
Mjerilo za suosjećajnost tuđih (tužnih i sretnih) životnih događaja postao nam je lajk kojim te događaje ispratimo. Rokovnik s datumima rođendana ljudi koji nam znače zamijenili smo fejsbuk podsjetnikom.
Stikerima smo zamijenili pažljivo krivudavo napisane riječi u rođendanskoj čestitci koju smo znali birati po pet minuta tražeći baš čestitku čiji će izgled odgovarati i oslikavati ličnost drage osobe kojoj je poklanjamo.
Prestali smo pisati ljubavna pisma i praviti ručno rađene poklone, a i što bismo kad su tu sada poklon bonovi, lakše je. Manjak financija i manjak vremena nam je postao izgovor za previše toga.
A isto vremena i možda još manje financija su imale i generacije prije nas, naše bake i djedovi, ali su se znale neke stvari. Znalo se da bez obzira na obiteljske nesuglasice, obitelj je svetinja i nema tog izgovora koji je dovoljno dobar da bi se propustio obiteljski ručak u tjednu.
Znalo se kada se, iz poštovanja prema nečijim godinama, nešto mora i prešutjeti. Znalo se da se riječ ne daje tako lako, ali ako se da, ona je svetinja. Vjerovalo se u ljude. Radovalo se ljudima. Znalo se da se pred gosta, slučajnog putnika dobronamjernika i majstora mora iznijeti piće i “meza”, taman kasnije ništa u kući ne ostalo. To je red i pitanje obraza.
Ljudi su sve više otuđeniji jedni od drugih, ali više to nije ona nesvjesna faza. Sada smo svi mi već svjesni svega toga.
Svjesni smo da prebrzo živimo, da nam se neke stvari koje su blagoslov podrazumijevaju, da ne provodimo previše vremena s dragim ljudima, da vrijeme samo ide naprijed i da se ne može vratiti, da djetetu ne treba davati mobitel da se igra, ali eto to je jedini način da „šuti“ …. Svjesni smo ali ništa ne radimo po pitaju toga!
Čovjek je čovjeku postao vuk, a ljudi su društvena bića. Kako onda ne shvaćamo da trošimo vrijeme i da na pogrešan način pokušavamo doći do onog za čim u biti istinski svi žudimo, čega smo svi gladni – a to je ljudska pažnja, pohvala, podrška.
I kao da je postao neki životni moto da uporno ponavljamo da nas baš briga tko što kaže, što tko misli. Ali briga nas je. I u nekoj mjeri nas i treba biti briga.
Nikako da priznamo da ništa ne može zamijeniti čovjeku čovjeka!
Autor: Maja Despot (Džejzerka)
