Generacija ‘uvijek sam dobro’!?

Da se vratiš na ‘kolotečinu’ pozitivnosti, izbaci negativnosti iz sebe, bez da ih naučiš taložiti godinama u umu, duhu i tijelu, kao i energiji koja se nalazi oko tebe.

Jučer, danas, sutra, nekako oduvijek su nam plasirane stvari da uvijek trebamo biti dobro. No nekada svakome od nas i nije baš neki dan (bez obzira što se nalazimo na trenutno ‘mirnijem podneblju’). Svakog koga sretneš i pitaš kako si odgovori su dobro sam, ok sam, super sam, sve 5. No to u stvarnosti nije tako. Danas je nekako najviše izražena ‘inicijativa’ u kojoj uvijek moraš biti dobro, super, mega_extra_super. No život zaista ne funkcionira tako jednostavno. Svi mi imamo svoje ‘uspone’ i ‘padove’ energije, duha i svašta nas može poljuljati.

Mnogi trpe ‘zlostavljanja’ na poslu, obitelji, maltretiranja u školi koja gotovo svaka na ulazu ima natpis ‘stopa nulte tolerancije’ itd. Uglavnom danas ne biti dobro dan ili dva je slabost, slabost koju nitko ne smije pokazivati ili se mnogi ne usude pokazivati jedni pred drugima. Tako da svo to taloženje žalosti, gnjeva, možda čak i ‘nametnute krivnje’, kao i svakodnevni stres, pogotovo ako živimo život koji nam se ne sviđa uzima ‘maha’ u našem umu, duhu, tijelu. Uzima i našu energiju koja nam je prijekopotrebna za funkcioniranje i stvaranje života koji nam je po volji.

Zbog toga zaista ne treba sebe ostavljati po strani i uvijek odgovarati da dobro sam, onda kada nisi. Znam da mnogi nas ne pitaju jer ih zaista zanima kako smo, nego su to neki razgovori, sa poznanicima na cesti. No pred svojim bližnjima, prijateljima i sl. ne trebaš stalno biti ‘super snažan’. Smiješ pokazati da si ranjiv, smiješ pokazati stvari koje voliš, koje ti želiš, koje tebe usrećuju. Cijeli sistem ‘uvijek pozitivan’, zaista ne funkcionira. Pitaj svakog čovjeka, čak i one koji se bavi psihologijom, lifecoachingom, iscjeljenjima, da i oni katkada nisu ok. Svima nam se događaju stvari nad kojima katkada nemamo kontrolu, no kontrolu nad stvarima stječemo kada prestanemo ‘glumiti’ da smo ok kada to nismo.

Mnogi gutaju osjećaje, teško im se izraziti, boje se u današnje vrijeme reći; baš me raživcirao šef na poslu koji se derao na mene, a ja smatram da sam ga super obavio. Da, nije mi po volji što me u školi vrijeđaju, jer imam 6 kg viška, ili nemam najnovije adidaske. Ne nije mi po volji što me magistar na faxu srušio ispit usmeni, a ja ne mogu to dokazati. Ne nije mi po volji da me partner/ica ignorira, a vani se ponaša kao da smo naj_naj par na svijetu. (samo primjeri). No svo to ‘učenje’  taloženja nemogućnosti izražavanja može uzeti ‘velikog maha’ na naše fizičko i psihičko zdravlje.

Ljudi koji nisu naučeni izražavati se, te se kvalitetno rješavati i/ili nositi sa emocijama oko sebe, (to bi inače trebala biti roditeljska zadaća, da dijete nauči se nositi sa životom oko sebe, ali eto nekada se ta stvar ne dogodi), mogu zatvoriti energetske ‘prolaze’, ‘kotače’ ‘chakre’ u sebi i početi fizički patiti, samo zato jer je hit uvijek biti pozitivan. Imaš pravo reći što u svom životu želiš, što ne želiš. U nekim situacijama može se dogoditi da budeš ignoriran/a, ali ipak dugogodišnje glumljenje sreće ne donosi štetu nikome, doli onome tko glumi.

Zato zaista kada se osjećaš loše, podijeli to sa nekim, pogotovo ako te netko upita. Ne budi strog/a prema sebi jer biti ‘ranjiv’ i imati hrabrosti to reći je zapravo velika snaga. Snaga koje su se mnoge generacije odrekle. Sreća zaista jest stanje uma i ona jest dugoročan voditelj kroz život, no uz svakodnevan život, ljude i stvari koje nas okružuju možemo imati stresan dan, dva. Samo probaj na vrijeme reagirati i pokazati i razriješiti svoje emocije, a ne ih taložiti u sebi, potkopavati u svoju podvijest i poslije ne znati kako i kamo sa njima.

Čak je i poznata autorica mnogih knjiga o ‘samopomoći’, Louisa L. Hay potvrdila i opisala načine kako se ona rješava stresa ili teških emocija sa kojima se susrela iako je bilo jako dobro upućena i u ljudsku psihu i u ‘metafičku realnost’, a također je bila vrsna motivatorica, coacherica i iscjeliteljica (jedino nije bila upućena u politička zbivanja, time se zaista najmanje bavila). Tako da svatko se susretne sa situacijama, koje mu nisu po volji ili mu nisu trenutno potrebne, no ‘caka’ je u tome da znamo kako se osloboditi ‘negativnosti’, koja nam se nekako potkrala u život, prije nego to postane ultimativni hit kojim ćemo se povoditi. Biti pozitivan zaista možeš biti i u najtežim trenucima, ukoliko si naučio kako se postaviti prema stvarima oko sebe i bez zadrške pokazati svoje pravo lice u bilo kojem trenutku.

Nema veze ako si imao loš dan, stresan dan, lošu misao ili čuo uvredu koja se tebe uopće nije ticala, nego bila odraz nečije tuđe ‘loše volje’ toga dana. Smisao jest da unutarnji mir i sreća nastupaju onda kada si spreman/na, prihvatiti sebe, svoje emocije, svoje stanje duha, uma. Pozitivan možeš postati kada se riješiš gorljivosti duha kojeg u sebi taložiš godinama, jer je hit bit ok i kada nisi ok. Sreća počne obasjavati tvoj um i duh kada si je u stanju prihvatiti. A pozitivnost, sreća i unutarnji mir nikako ne podnose ‘laži prema sebi’ i ‘glumljenje pozitive’ kada si malo manje pozitivan od uobičajenog.

Iskrenost prema sebi je snaga. Iskrenost prema svojim emocijama, koje nosimo je snaga, a sad da nam je svaka emocija i situacija baš po volji, to zaista više nikome se ne može prodati. Stoga da se vratiš na ‘kolotečinu’ pozitivnosti, izbaci negativnosti iz sebe, bez da ih naučiš taložiti godinama u umu, duhu i tijelu, kao i energiji koja se nalazi oko tebe.

Nera Crnčić