Nakon što je snimio dokumentarac o grupi The Band (“The Last Waltz”), pa o Bobu Dylanu (“No Direction Home”) i o Rolling Stonesima (“Shine A Light”), glasoviti redatelj Martin Scorsese prihvatio se rada na filmu o najtišem članu The Beatlesa, Georgeu Harrisonu.
Scorsese si je dao oduška, tako da film traje tri i pol sata, što nije bez razloga, jer “Living in the Material World” daje vrlo dubok psihološki uvid u ličnost pokojnog Harrisona. Osim većini poznate karijere kao člana The Beatlesa i poslije 1970. godina soliranja, manje je poznato da su Harrisonovi interesi dugo vremena bili usmjereni prema filmskoj produkciji, indijskoj glazbi, spiritualnosti, auto-trkama i vrtlarenju.
Prema filmu, Harrisonov osobni polaritet bio je sukob na liniji macho ličnost (ljubav prema ženama, autima, skupim dvorcima) – traženje duhovnog iskupljenja (meditacije, financiranje i promocija vjerskih pjesama, humanitaran rad). Harrisonove pjesme redom su vrlo spiritualni radovi refleksivnog, stoičkog i introspektivnog čovjeka kojem je cilj dosizanje univerzalne harmonije i one su kao takve, u vrijeme Beatlesa, često pomirivale McCartneyevu melodičnost s Lennonovim idealizmom. Od svih članova The Beatlesa, Harrison je najviše bio svjestan prolaznosti vremena i vlastite smrtnosti.
Bitna stavka Harrisonove osobnosti jest da je veći dio života bio zanesen idejom benda – često je govorio da je ekipni duh The Beatlesa prešao na komičarsku skupinu Monty Python, a također je osnovao i supergrupu Traveling Wilburys. Također, uz njegov blagoslov je snimljena komedija “The Rutles”, koja je parodija na The Beatlese.
Sam naziv filma “Living in the Material World” naslov je istoimenog Harrisonovog albuma iz 1973. u kojem je uglavnom propitkivao teme kao što su duhovnost i univerzalna ljubav. U filmu se pojavljuju ‘svi živi’, s izuzetkom Boba Dylana, koji je prisutan preko arhivskih snimaka.
Dirljivo je vidjeti Paula McCartneya i Ringa Starra s koliko emocionalne uključenosti govore o svom bivšem kolegi i preko toga gledatelj može gotovo fizički napipati kolika je bila povezanost članova The Beatlesa. Drugi vrlo emocionalni momenti tiču se udovice Olivije Harrison (ujedno i koproducentice filma) i sina Dhanija koji koriste nimalo kurtoazne riječi da dočaraju kompleksnu osobnost svoga muža i oca. Također, film bilježi rijetko pojavljivanje ludog genija Phila Spectora (trenutno u zatvoru zbog ubojstva).
Neki se dijelovi Harrisonove biografije u filmu nedopustivo preskaču, kao što je Georgeovo istraživanje zvuka električnih gitara tijekom šezdesetih (Harrisonov zvuk 12-žičnog Rickenbackera preuzet će Roger McGuinn i time proslaviti grupu The Byrds, zatim upotreba feedbacka u “I Feel Fine” npr.), suradnja s grupom Badfinger (bio im je mentor i producent, a oni su mu svirali na albumu “All Things Must Pass”), pravosudna trakavica oko “My Sweet Lord”, kao i objavljivanje kontroverzne autobiografije “I Me Mine” koju je svojevremeno, nekoliko tjedana prije smrti, napao John Lennon (nezadovoljan time što se u cijeloj knjizi tek ‘par puta’ spominje). Vjerujem da bi se uz bolju suradnju s Yoko Ono moglo dobiti malo više arhivskih ili barem prepričanih Lennonovih razmišljanja o Harrisonovom životu i djelu. S druge strane lako je razumjeti motivaciju Yoko Ono kad je pokojni Harrison uvjetovao nastup Johna Lennona na koncertu za Bangladeš time da Lennon ne nastupi s Yoko Ono.
Nadalje, u filmu se previše daje indijske muzike – iako ju je Harrison volio, iako je njegova suradnja s Ravi Shankarom bitna za spomenuti – Harrisonovi indijski muzički eksperimenti nisu ono po čemu će se Georgeovo kvalitetno stvaralaštvo pamtiti.
Za film je ipak najbitnije to što je pogodio zlatni rez, što Harrisona iscrpno i detaljno prikazuje, što dozvoljava gledatelju da sam kreira stav na temelju viđenog. Od četiri gore spomenuta filma Martina Scorsesea, ovo je možda njegov najdublji rad što se tiče psihološkog portreta rock zvijezde.
Izvor: muzika.hr
