Georgij Ivanovič Gurdijeff bio je armensko-grčki mistik, metafizičar i filozof koji je obilježio početak nove duhovne ere Zapada. Školovan u manastirima Istoka, odlučio je prenijeti učenje ezoterijske prakse na Zapad. Gurdjieff je stvorio “sustav četvrtog puta”, duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih “triju puteva” jogija, fakira i monaha. Njegov rad su preuzeli Bennet i Ouspensky. “Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo. Osobnost u čovjeku je ono što ‘nije njegovo’. Suština je istina u čovjeku; osobnost je laž. Suština ima više šanse da se razvije kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uvjetima i koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.  Međutim, po pravilu, osobnost kod takvih osoba je vrlo malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo osobno od onoga što ‘nije njihovo’, što je rezultat obrazovanje i kulture.”

atma.hr – 78




Tko je bio Gurdjieff?

Georgij Ivanovič Gurdjieff (1877. – 1949.), proputovao je Istok naširoko i poprijeko u potrazi za tajnim ezoterijskim znanjem. Među njegovim najvećim postignućima su bili tajni sufijski manastiri te manastir Sarmong na dalekim obroncima Tibeta, o čijem unutarnjem radu je Gurdjieff nerado govorio. Jedino što je ispričao je koliko mu se bilo teško popeti na goru na kojoj su ulazna vrata bila i ostala na vrhu ledene mrcine.

Sva svoja putovanja Gurdjieff je iznio u svojoj knjizi “Susreti sa izuzetnim ljudima” prema kojoj je snimljen čak i film u kojem igra i Fabijan Šovagović. Gurdjieff je bio neprocjenjiv egiptolozima u proučavanju Egipta jer su njegova dostignuća i tajni uvidi rasvijetlili mnoge tajne, među njima i o “objektivnoj umjetnosti”, a Gurdjieff je bio i jedan od malobrojnih koji je vidio i skicirao slike pretpotopnog Egipta, Egipta prije potopa, kada je Egipat bio zimzelena meka ezoterijskih učenja.

Gurdjieff je sva svoja znanja i uvide raspravio u nekoliko svojih literarnih djela, među kojima se većina može pronaći u našim knjižarama. “Život je stvaran samo kad jesam”, “Susreti sa izuzetnim ljudima”, “Belzebubove priče”, “Glasnik nadolazećeg dobra”, “Borba Magičara”.

Gurdjieff je stvorio “sustav četvrtog puta” duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih “triju puteva” jogija, fakira i monaha. Njegov rad je preuzeo Ouspensky te proširio učenje. Ouspensky je inzistirao na komercijalnoj upotrebi ezoterijskog znanja no Gurdjieff ga je upozorio i nakon toga su se razišli. Za života, Ouspensky je napisao jednu uspješnu knjigu u kojoj se pojavljuje i Gurdjieff kao glavni lik – “U potrazi za čudesnim”, iz koje smo izvukli neke zanimljive dijelove u nastavku teksta.

S druge strane, Gurdjieffov učenik Bennet je također nastavio s njegovim radom i to prilično uspješno, ali bez literarne ostavštine.

Nisu poznati njegovi današnji nasljednici.

atma.hr – 52




Bilješke s predavanja Gurdjieffa

“Mora se razumjeti da se čovjek sastoji iz dva dijela: suštine i osobnosti. Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo. Osobnost u čovjeku je ono što ‘nije njegovo’.

‘Nije njegovo’ znači da je to došlo izvana, što je on naučio, ili što on odražava, svi tragovi vanjskih impresija ostavljeni u njegovoj memoriji u njegovoj osjetilnosti, sve riječi i pokreti koji su naučeni, svi osjećaji stvoreni uz pomoć oponašanja- sve to ‘nije njegovo’, sve je to osobnost.

S točke gledišta obične psihologije, podjela čovjeka na osobnost i suštinu je teško pojmljiva. Bolje rečeno, ovakva jedna podjela uopće ni ne postoji u psihologiji.

Jedno malo dijete još uvijek nema osobnost. Ono je ono što ono stvarno jest. Ono je suština. Njegove želje, ukusi, ono što ono voli ili ne voli, sve to izražava njegovo biće onakvim kakvo ono jest.

Međutim, čim se počne sa njegovim tzv. ‘obrazovanjem’, osobnost počinje rasti. Osobnost se obrazuje dijelom namjernim utjecajima drugih ljudi, odnosno, ‘obrazovanjem,’ a dijelom i spontanim oponašanjem njih od strane samog djeteta. U obrazovanju osobnosti veliku ulogu igra i ‘pružanje otpora’ ljudima iz svoje okoline u pokušaju da se očuva ono što je stvarno ‘svoje’ i što je ‘istinsko’.

Suština je istina u čovjeku; osobnost je laž. Proporcionalno s razvojem osobnosti, čovjekova suština se manifestira sve rjeđe i rjeđe i često se događa da ta njegova suština zaustavi svoj razvoj u vrlo ranom dobu tako da više ne raste.

Vrlo često se događa da suština jednog odraslog čovjeka, čak i onog koji je vrlo inteligentan u onom smislu koji se pod tim danas podrazumijeva, vrlo obrazovanog čovjeka, prestane sa svojim rastom na razini djeteta starosti od 5 do 6 godina. To znači da sve što mi u tom čovjeku vidimo, nije njegovo osobno.

Ono što je stvarno njegovo osobno svojstvo, tj. njegova suština, ona se obično manifestira samo u obliku njegovih instinkata i najjednostavnijih emocija. Međutim, postoje slučajevi kada se čovjekova suština razvija paralelno s njegovom osobnošću. Ovi slučajevi predstavljaju vrlo rijetke izuzetke, pogotovo u okolnostima civiliziranog života.

atma.hr – 78




Suština ima više šanse da se razvije kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uvjetima i koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.

Međutim, po pravilu, osobnost kod takvih osoba je vrlo malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo osobno od onoga što ‘nije njihovo’, tj. fali im obrazovanje i kultura.

Kultura stvara osobnost i istovremeno je produkt i rezultat osobnosti. Mi ne možemo pojmiti da je cijeli naš život, sve ono što nazivamo ‘civilizacijom’, sve ono što smatramo pod znanošću, filozofijom, umjetnošću i politikom, stvoreno od strane ljudskih osobnosti, tj. od strane onoga u njima, što u suštini ‘nije njihovo’.

Taj element tj. ono što ‘nije suštinski njihovo’, razlikuje se od onoga što ‘jest njihovo’ po samoj činjenici da se ono može izgubiti, izmijeniti ili oduzeti od njih, na umjetan način.

Postoje načini da se eksperimentalno verificira veza između osobnosti i suštine. U istočnjačkim školama postoje metode uz pomoć kojih je moguće odvojiti čovjekovu suštinu od njegove osobnosti. Za te svrhe oni ponekad koriste hipnozu, nekad specijalne narkotike ili određene vrste vježbi. Ukoliko se osobnost i suština čovjeka razdvoje neko vrijeme, na ovaj ili onaj način, u njemu se onda formiraju dva bića, koji pričaju različitim glasom, imaju potpuno različite ukuse, ciljeve i interese, a za jedno od ta dva bića često se ispostavlja da se nalazi na razini malog djeteta.

Nastavljajući dalje s ovim eksperimentom, moguće je također uspavati jedno od ova dva bića, ili sam eksperiment može započeti tako što se uspava čovjekova osobnost ili se uspava njegova suština. Određeni narkotici imaju ta svojstva da uspavaju čovjekovu osobnost, a da njegova suština istovremeno ostane budna. Tako nakon određenog vremena poslije uzimanja takvog narkotika, čovjekova osobnost nestaje, dok ostaje samo njegova suština.

Onda se događa da čovjek koji je bio pun najraznovrsnijih i najuzvišenijih ideja, pun simpatija i antipatija, ljubavi, mržnje, strasti, patriotizma, stremljenja, želja, uvjerenja, odjednom ostane potpuno prazan, bez misli, bez osjećanja, bez uvjerenja i stavova. Prema svemu onome što ga je prije uzbuđivalo, on sada postaje potpuno indiferentan. “Ponekad je on u stanju i vidjeti svu izvještačenost i imaginativni karakter svog uobičajenog raspoloženja svojih uzvišenih riječi; a ponekad ih i zaboravi kao da nikada nisu postojale.

atma.hr – 52




Stvari za koje je svojevremeno bio spreman žrtvovati svoj život sada mu se čine besmislene i beznačajne, nevrijedne da im se posveti bilo kakva pažnja. Sve ono što on sada može naći u sebi to je samo par instinktivnih težnji i ukusa. Voli slatkiše, uživa kad mu je toplo, ne voli hladnoću, ne voli da misli o poslu ili nasuprot tome, sviđa mu se ideja o fizičkom kretanju. I to je sve.

Ponekad, ali veoma rijetko i kada se najmanje nadamo, ispostavi se da je kod određenog čovjeka njegova suština potpuno odrasla i razvijena, čak i u slučajevima kada njegova osobnost nije dovoljno razvijena. U tim slučajevima, ta suština ujedinjava u čovjeku sve ono što je u njemu ozbiljno i istinsko.

Međutim, to se događa vrlo rijetko. U pravilu, čovjekova suština je ili primitivna, divlja, djetinjasta, ili jednostavno – glupa. Razvitak čovjekove suštine ovisi o njegovom radu na samom sebi.

Kod rada na samom sebi vrlo važan moment je onaj kada čovjek počne razlikovati svoju osobnost od svoje suštine. Čovjekovo istinsko Ja, njegova individualnost, može jedino izrasti iz njegove suštine. Može se reći da je čovjekova individualnost – njegova suština u jednom odraslom i zrelom obliku.

Međutim, da bi se omogućilo suštini da odraste, potrebno je da se prvo oslabi stalni pritisak kojeg osobnost vrši na nju, jer se sve prepreke razvoju čovjekove suštine nalaze u njegovoj osobnosti.

Ukoliko uzmemo jednog prosječnog kulturnog čovjeka, vidjet ćemo da je u velikoj većini slučajeva aktivni element u njemu njegova osobnost, dok je njegova suština pasivni element. Unutrašnji rast čovjeka ne može početi sve dok se to ne promijeni. Osobnost mora postati pasivna, a suština aktivna. To se može ostvariti samo ako se ‘odbojnici’ otklone ili oslabe, jer su ti ‘odbojnici’ glavno oružje uz pomoć kojeg osobnost drži suštinu zarobljenom.

Kao što je prethodno već rečeno, kod manje kulturnih ljudi suština je često razvijenija nego kod onih kulturnijih. Tako bi se moglo činiti da kod njih postoji mogućnost rasta, međutim, u praksi to nije tako jer se ispostavlja da je njihova osobnost nedovoljno razvijena.

atma.hr – 78




Da bi došlo do unutrašnjeg razvoja i da bi se moglo raditi na samom sebi, potrebna je jedna određena razvijenost osobnosti isto kao i određena snaga suštine. Nedovoljno razvijena osobnost čovjeka podrazumijeva nedostatak znanja, nedostatak informacija i materijala na kojem se mora bazirati rad na samom sebi. Bez određenih zaliha znanja, bez određene količine materijala koji ‘nije njegov’, čovjek ne može početi s radom na samom sebi, on ne može početi proučavati samog sebe, on ne može početi boriti se protiv svojih mehaničkih navika, on jednostavno neće imati ni razloga ni motiva da poduzme jedan takav posao.

To ne znači da su svi putevi zatvoreni za takve ljude. Put fakira i put monaha, koji ne zahtijevaju neki intelektualni razvoj još uvijek im ostaju dostupni.

Tako je evolucija za kulturnog čovjeka podjednako teška kao i za nekulturnog čovjeka. “Kulturan čovjek živi daleko od prirode, daleko od prirodnih uvjeta egzistencije, u umjetnim životnim okolnostima i on tako razvija svoju osobnost na račun svoje suštine.

“Manje kulturan čovjek živi u normalnijim i prirodnijim uvjetima, te tako on razvija svoju suštinu na račun svoje osobnosti. “Uspješan početak rada na sebi zahtjeva jednu sretnu okolnost, gdje su osobnost i suština kod čovjeka podjednako razvijeni. Iz takve jedne okolnosti može proizaći najveći uspjeh.

Ako je njegova suština vrlo malo razvijena, onda će čovjeku trebati jedan duži pripremni rad i taj posao će biti skroz besplodan ukoliko je čovjekova suština trula iznutra ili ima neka nepopravljiva oštećenja. Takvi slučajevi se događaju vrlo često. Kod jednog abnormalnog razvoja osobnosti često se događa da se razvoj suštine zaustavi u jednoj vrlo ranoj fazi, tako da ona ostane vrlo mala i deformirana. Od neke male i deformirane stvari ništa se ne može napraviti.

Što je još gore, vrlo često se događa da suština umre u čovjeku dok su njegova osobnost i tijelo još uvijek živi. Značajan postotak ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulicama velikih gradova su ljudi koji su prazni iznutra, tj. oni su, u stvari, već mrtvi.”

Na svu našu sreću, mi to nismo u stanju vidjeti i znati. Kad bi mi znali koliko ljudi je stvarno mrtvo i koliko mrtvih ljudi upravlja našim životima, mi bi poludjeli od užasa.

Stvarno se i događa često da ljudi polude zato što su saznali nešto slično, a da prethodno nisu bili pripremljeni za to, tj. vidjeli su nešto što nisu trebali vidjeti.”

Da bi čovjek vidio bez opasnosti po sebe, on se mora već nalaziti na putu. Ukoliko čovjek, koji nije u stanju išta učiniti, vidi istinu – onda će on sigurno poludjeti. Međutim, to se rijetko događa. Obično, sve je tako aranžirano da čovjek ne može ništa vidjeti prije vremena.

atma.hr – 52




Osobnost vidi samo ono što ona voli vidjeti i što nema utjecaja na njen život. Ona nikada ne vidi ono što ne želi vidjeti. To je istovremeno i dobro i loše. Dobro je ukoliko čovjek želi spavati, a loše – ukoliko se želi probuditi.”

Na jednom od njegovih predavanja neko je postavio Gurdjieffu sljedeće pitanje: “Ukoliko je čovjekova suština predmet utjecaja sudbine –  znači li to da je u usporedbi s podložnošću igre slučaja, sudbina ipak poželjnija za čovjeka?” “I može li sama sudbina nagnati čovjeka da se posveti radu na samom sebi?”

Ne, ne radi se uopće o tome, sudbina je bolja od igre slučaja u smislu da se ona može uzeti u obzir, moguće ju je predvidjeti; moguće je se i pripremiti za ono što slijedi.

U vezi s nekim slučajem čovjek ne može ništa znati. Sudbina može biti neugodna ili teška. U tom slučaju, postoje načini da se čovjek izolira od svoje sudbine. Prvi korak ka tome sastoji se od toga da se on mora izolirati od djelovanja generalnih zakona. Isto kao što postoje individualni nesretni slučajevi tako postoje i kolektivni nesretni slučajevi. Isto tako, postoji individualna sudbina, a postoji i općenita ili kolektivna sudbina. Kolektivnim nesretnim slučajevima i kolektivnom sudbinom upravljaju generalni zakoni.

Ukoliko čovjek želi stvoriti svoju vlastitu individualnost, on se mora prvo osloboditi od generalnih zakona. Generalni zakoni nisu ni u kojem slučaju obavezni za čovjeka; on se može osloboditi od mnogo njih ukoliko se oslobodi od svojih ‘odbojnika’ i fantaziranja. Sve to je povezano s oslobađanjem od osobnosti.

Osobnost se hrani fantazijama i lažima. Ako se smanji količina laži u kojima čovjek živi i ako se smanje njegove fantazije, osobnost će uskoro početi slabiti i čovjek će početi bivati kontroliran ili od strane sudbine ili same prirode rada na samom sebi koja je opet kontrolirana od strane volje jednog drugog čovjeka; to će ga voditi sve dok se kod njega ne formira njegova vlastita volja, sposobna da se odupre oboma, kako igri slučajeva, tako i njegovoj sudbini, ukoliko je to potrebno.”

atma.hr – 78




Hrana za Mjesec – Iz knjige “U Potrazi za Čudesnim”;  P.D. Uspensky

G. je uvijek govorio o planetima i mjesecu kao o živim bićima koja imaju određenu starost kao i određen period života pa time i mogućnosti razvitka i tranzicije na više ravni postojanja.

Iz onoga što kaže možemo vidjeti da on ne podrazumijeva mjesec nikakvim “mrtvim” planetarnim tijelom, nego nasuprot tome, planetom koja je u “fazi rađanja”, odnosno, jednoj vrlo ranoj fazi svog razvoja i koja još uvijek nije dostigla “stupanj inteligencije koju posjeduje naša planeta zemlja”: “Ali Mjesec raste i razvija se i jednom će, vjerojatno, doseći istu razinu kao i zemlja. Onda će se u njegovoj blizini pojaviti novi mjesec, a zemlja će postati sunce. Nekada davno je i sunce bilo slično zemlji, a zemlja mjesecu.”

“U kakvom je odnosu inteligencija zemlje s inteligencijom sunca?” pitao sam ga.

“Inteligencija sunca je božanske prirode,” rekao je G. “Ali i zemlja može postati to isto; samo, to naravno nije garantirano, jer zemlja može i umrijeti i tako ne postići ništa.”

“O čemu to ovisi?” pitao sam ga.

G.-ov odgovor je bio nejasan. “Postoji jedan određen period,” rekao je, “da se učini određena stvar. Ukoliko se do jednog određenog vremena ne učini ono što treba učiniti, zemlja može propasti i tako ne ostvariti ono što je mogla ostvariti.”

“Je li poznat taj period?” pitao sam ga.

“Da, on je poznat,” odgovorio je G. “Međutim, nema nikakve koristi ako bi to ljudi znali. Čak bi bilo još gore. Jedni bi vjerovali u to, drugi ne, a treći bi tražili dokaze. Nakon toga bi se počeli međusobno čupati za kosu. Tako sve završava kada su ljudi u pitanju.”

Možda bi bilo bitno za zapamtiti ovo što je G. rekao: “Postoji jedan određen period, da se učini određena stvar. Ukoliko se do jednog određenog vremena ne uradi ono što treba da se uradi, zemlja može da propadne i tako da ne ostvari ono što je mogla da ostvari.”

Jednom prilikom, G. je pričao o jednoj jedinstvenoj vezi koja vlada između svega u ovom univerzumu:

atma.hr – 52




“Prema znanstvenim tumačenjima, organski život je neka vrsta slučajnog izraštaja koji narušava integritet jednog mehaničkog sistema. Ta vrsta znanja ga ne dovodi u vezu ni sa čim, niti izvlači bilo kakve zaključke iz njegove egzistencije. Međutim, trebaš razumjeti da ne postoji ništa što je slučajno u prirodi; i da nikada neće ni biti; sve ima svoju funkciju; sve ima razlog za svoje postojanje.”

“Tako je organski život nešto kao jedna nezamjenljiva karika u lancu svjetova, koji ne mogu da egzistiraju bez njega, isto kao što ni on ne može bez njih.”

“Prethodno smo već rekli da organski život prenosi na zemlju raznovrsne planetarne utjecaje i da to služi da bi se hranio mjesec kako bi mu se omogućilo da naraste i ojača. Međutim, i zemlja raste; ne u smislu njene veličine nego u smislu rasta njene svijesti. Planetarni utjecaji koji su za nju bili dovoljni u jednom periodu njene egzistencije postali su nedovoljni; zemlji sada trebaju finiji utjecaji. Da bi se takvi utjecaji prihvatili, također je potreban i jedan mnogo finiji, odnosno, senzitivniji aparat. Odatle, organski život mora evoluirati kako bi se prilagodio tim potrebama planeta i zemlje.

“Tome slično i mjesec se može neko vrijeme zadovoljiti hranom koju mu daje organski život jednog određenog kvaliteta, međutim, kasnije dođu vremena kada prestane da se zadovoljava sa tom vrstom hrane, ne može više rasti uz njenu pomoć te počne biti gladan. Organski život mora biti u stanju zadovoljiti tu glad, inače, u drugom slučaju, on ne bi odgovarao svojoj namjeni. To znači, da bi ispunio svoj zadatak organski život mora evoluirati i stajati na razini potreba planeta, zemlje i mjeseca.

“Moramo upamtiti da je zrak stvaranja, kako smo razumjeli, sve od Apsoluta pa do mjeseca, nešto kao grana drveta – jedna grana koja stalno raste. Vrh te grane, njen završetak iz kojeg se pojavljuju novi izdanci, je mjesec. [Napomena: ovdje bi trebalo gledati na “mjesec” kao na nešto što simbolizira “svijest pokloništva materijalnom aspektu kreacije”]

“Ukoliko mjesec ne bi rastao, ukoliko ne bi davao nove izdanke niti ih obećavao, to bi onda značilo da će se rast cjelokupnog zraka stvaranja zaustaviti ili da će on morati izbaciti neku vrstu bočne grane.

“U isto vrijeme iz onoga što je prije bilo rečeno možemo vidjeti da rast mjeseca ovisi o organskom životu na zemlji. Odatle slijedi da rast zraka stvaranja ovisi o organskom životu na zemlji. Ukoliko taj organski život nestane ili umre, onda će se i cijela ta grana osušiti, u svakom slučaju, bar onaj dio grane koji se nalazi iza organskog života.

atma.hr – 78




Ista stvar će se dogoditi, samo malo sporije i u slučaju da se razvoj ili evolucija organskog života zaustavi i prestane ispunjavati ono što se od njega traži. Ta grana se onda može osušiti. Ovo moramo upamtiti.

Tom zraku stvaranja ili bolje rečeno ovom njegovom dijelu kojeg nazivamo zemlja-mjesec, dana je ista prilika za rast i razvoj kao što je ona dana i svakoj drugoj posebnoj grani jednog velikog drveta. Međutim, uspješan rast te grane nije zagarantiran i on ovisi od harmonije i aktivnosti koje se odigravaju u njenom vlastitom tkivu. Ako jedno tkivo prestane rasti onda i sva ostala tkiva prestanu s rastom.

Sve ovo što je rečeno u vezi ovog zraka kreacije, tj. njegovog dijela zemlja-mjesec, također važi i za organski život na zemlji. Organski život na zemlji je jedan kompleksan fenomen u kojem svi njegovi zasebni dijelovi ovise jedan od drugoga. Opći razvoj je moguć samo pod uvjetom da ‘vrh grane’ raste. Ili, preciznije rečeno, u organskom životu postoje tkiva koja evoluiraju, a postoje i tkiva koja služe kao hrana i medij za ona koja evoluiraju.

Onda, postoje i stanice koje evoluiraju u sklopu tkiva koja evoluiraju, kao i stanice koje služe kao hrana za one od njih koje evoluiraju. U svakoj posebnoj stanici koja evoluira nalaze se i njeni dijelovi koji evoluiraju, kao i dijelovi koji služe kao hrana za one koji evoluiraju. Međutim, sve u svemu, mora se upamtiti to da za tu evoluciju ne postoje nikakve garancije, ona je samo jedna mogućnost i može se zaustaviti na svakom mjestu i u svakom trenutku.

Dio organskog života koji evoluira je čovječanstvo. Čovječanstvo također ima jedan svoj dio, koji evoluira, ali o tome ćemo pričati kasnije;  u međuvremenu, gledat ćemo na čovječanstvo kao na jednu cjelinu.

Ukoliko čovječanstvo ne evoluira to znači da će evolucija organskog života također prestati i to će imati za posljedicu zaustavljanja rasta ovog zraka stvaranja. U isto vrijeme, ukoliko čovječanstvo prestane evoluirati, ono će onda postati beskorisno, s točke gledišta svrsishodnosti zbog koje je stvoreno, te će i ono kao takvo morati biti uništeno. Na taj način, prestanak njegove evolucije može istovremeno podrazumijevati i uništenje čovječanstva.

Mi nemamo nikakve naznake koje bi nam mogle ukazati na to u kojem se periodu planetarne evolucije sada nalazimo, i hoće li zemlja i mjesec morati čekati na odgovarajuću evoluciju organskog života, ili ne.

atma.hr – 52




U isto vrijeme, kada ispitujemo povijesni razvoj čovječanstva, onakvog kakvog ga mi znamo, dolazimo do zaključka da se on odvija u jednom krugu. U jednom vijeku čovječanstvo uništava sve što je stvorilo u drugom, a onda se nastavlja s razvojem mehaničkih stvari iz posljednjih stotinjak godina na račun gubitka mnogih drugih stvari koje su možda daleko više važnije za njega.

Općenito govoreći, postoji mnogo razloga da slobodno možemo zaključiti da se čovječanstvo sada nalazi u jednom zastoju i da iz tog zastoja postoji jedan put koji vodi pravo prema dole, ka degeneraciji.

Stagnacija podrazumijeva da se određeni proces našao u stanju ravnoteže. Pojava bilo kakve nove kvalitete podrazumijeva istovremenu pojavu drugog, koji mu je proturječan.

Porast znanja u jednoj domeni, uzrokuje porast ignorancije u drugom; profinjenost na jednoj strani izaziva pojavu vulgarnosti na drugoj strani; sloboda u vezi s jednim, uzrokuje ropstvo u vezi s drugim; nestanak jednih predrasuda utječe na pojavu i rast drugih; i tako dalje.

Sada, ako se sjetimo Zakona Oktave, trebalo bi nam biti jasno da se jedan uravnotežen proces koji se kreće u jednom određenom pravcu ne može promijeniti u bilo kojem željenom momentu, on se može promijeniti i usmjeriti na novi put samo na određenim ‘raskrsnicama’. Između tih ‘raskrsnica’ ništa se ne može učiniti.

Isto tako, ukoliko određeni proces prođe kroz jednu ‘raskrsnicu’ i ništa se ne dogodi, ništa se ne učini, onda se ništa više ne može učiniti nakon toga i taj proces će se nastaviti razvijati prema mehaničkim zakonima; i ako čak onda ljudi i primijete da se bliži jedno neminovno općenito uništenje, oni neće biti u stanju bilo što poduzeti. “Ponavljam, poduzeti se može nešto samo u određenim momentima koje sam ja upravo nazvao ‘raskrsnicama,’ a koje smo u oktavama nazvali ‘intervalima’ mi-fa i si-do.

Naravno, postoji mnogo ljudi koji smatraju da se čovječanstvo ne kreće u onom pravcu u kojem oni misle da bi trebalo. Tako oni onda izmišljaju razne teorije koje bi po njihovom mišljenju mogle promijeniti život cijelog čovječanstva. Jedan izmisli jednu teoriju. Drugi odmah smisli drugu koja je suprotna prvoj. I obojica očekuju da im svi povjeruju. I stvarno se događa da mnogo ljudi povjeruje u jednu, ili drugu, od tih teorija. “Život se prirodno kreće svojim vlastitim tokom, ali ljudi ne prestaju vjerovati u svoje ili tuđe teorije i vjeruju kako je moguće učiniti nešto.

Sve te teorije su prilično fantastične, uglavnom zbog toga što ne uzimaju u obzir najvažniju stvar, tj. – podređenu ulogu koju čovječanstvo i organski život igraju u procesima svijeta.

Intelektualne teorije stavljaju čovjeka u centar svega; sve postoji radi njega, sunce, mjesec, zemlja. One čak zaboravljaju čovjekovu relativnu visinu, njegovo ništavilo, njegovu prolaznu egzistenciju i ostalo. One naglašavaju da je čovjek, ukoliko želi, sposoban promijeniti cijeli svoj život, tj. organizirati svoj život na racionalnim principima.

atma.hr – 78




I cijelo ovo vrijeme pojavljuju se nove teorije koje se suprostavljaju onim starim teorijama; a sve te teorije zajedno s bitkom koja se odvija među njima nesumnjivo sadrže u sebi jednu od onih sila koje drže čovječanstvo u ovom stanju u kakvom ono trenutno jest.

Pored svega, sve te teorije u vezi općeg ljudskog dobrostanja i opće jednakosti ne samo da se ne mogu sprovesti u djelo, nego bi imale jedan fatalan učinak ukoliko bi se uspjele ostvariti. Sve u prirodi ima svoj cilj i svrhu, također i ljudska nejednakost i patnja.

Uništenje nejednakosti podrazumijevalo bi, prvo, uništenje mogućnosti za evoluciju. Uništenje patnje, značilo bi uništenje cijele jedne serije vrsta percepcije zbog koje čovjek postoji i dugo uništenje tzv. ‘šokova’, tj. sile koja sama po sebi može promijeniti situaciju. I tako je to sa svim intelektualnim teorijama.

Proces evolucije, one evolucije koja je moguća za čovječanstvo kao cjelinu, potpuno je analogna procesu evolucije koji je moguć za individualnog čovjeka. To počinje na isti način, kao npr.: jedna određena grupa stanica postepeno postaje svjesna; onda ona privlači k sebi druge stanice, koje su joj podređene i postepeno izaziva to da cijeli organizam počne služiti tom cilju, a ne samo da jede, pije i spava.

To je evolucija i ne postoji nikakva druga evolucija.

Kod čovječanstva, kao i kod individualnog čovjeka, sve počinje s formiranjem jedne svjesne jezgre. Sve mehaničke sile ovog života bore se protiv stvaranja te jezgre svijesti kod čovječanstva, na isti način kao što se bore sve mehaničke navike, ukusi i slabosti protiv čovjekovog svjesnog pamćenja samog sebe.”

“Može li se reći da postoji jedna svjesna sila koja se bori protiv evolucije čovječanstva?” pitao sam ga.

“S određene točke gledišta, to se može tako reći,” rekao je G. Ja bilježim ovo, jer se to čini u kontradikciji s onim što je on prethodno rekao, tj. da u ovom svijetu postoje dvije sile koje se međusobno bore – “svijest” i “mehaničnost.”

“Odakle potječe ta sila?” pitao sam ga.

atma.hr – 52




“To bi uzelo dosta vremena da bi se objasnilo” rekao je G., “a ne može imati nikakav značaj za nas u ovom momentu. Postoje dva procesa koji se ponekad nazivaju ‘involutivni’ i ‘evolutivni.’ Razlika između njih je u sljedećem: Involutivni proces počinje svjesno u Apsolutu, a onda na sljedećoj stepenici postaje mehaničan – kako se razvija, tako postaje sve više mehaničan; evolutivni proces počinje polu-svjesno, ali on postaje sve svjesniji i svjesniji, što se dalje razvija.

“Ali svijest i svjesno suprostavljanje jednom evolutivnom procesu, može se također u određenim momentima pojaviti i kod involutivnog procesa.

“Odakle mu stiže ta svijest?

“Od evolutivnog procesa, naravno. “Taj evolutivni proces mora se odvijati neprekidno. Svaki zastoj uzrokuje jedno odvajanje od osnovnog procesa. Ti zasebni, izdvojeni fragmenti svijesti koji su zaustavljeni u svom razvoju mogu se također ujediniti i živjeti određeno vrijeme boreći se protiv evolutivnog procesa. Ako ništa, sve to čini evolutivni proces mnogo interesantnijim.

“Umjesto borbe s mehaničkim silama, u nekim momentima može doći i do bitke s ovim vrlo moćnim silama, mada se one naravno ne mogu usporediti s onima koje upravljaju evolutivnim procesima. [Priča li nam ovdje Gurdjieff o 4 D OPS silama?!? U svakom slučaju, njegova sljedeća tvrdnja je nešto nad čim se moramo zamisliti.]

“Te suprotne sile mogu ponekad čak i pobijediti”.

“Razlog za to je taj što sile koje upravljaju evolucijom imaju na raspolaganju vrlo ograničen izbor sredstava; drugim riječima, one mogu služiti samo određenim sredstvima i na određene načine.

“Suprotne snage nisu ograničene izborom sredstava, one se mogu koristiti svim načinima i sredstvima, čak i onima koja im mogu osigurati samo privremen uspjeh, i na kraju, one uništavaju oboje i evoluciju i involuciju, po toj točki pitanja.

“Ali kao što sam prije rekao, to pitanje nema praktičnu vrijednost za nas. Za nas je vrlo bitno uspostaviti indikacije za početak evolucije i odvijanje evolucije. A ako se sjetimo one analogije između čovječanstva i čovjeka, onda nam neće biti teško utvrditi može li se smatrati da čovječanstvo sada evoluira.

“Možemo li reći, na primjer, da životom upravlja grupa svjesnih ljudi? Gdje su oni? Tko su oni?

“Ono što vidimo, to je upravo suprotno: ovim današnjim životom upravljaju upravo oni koji su najmanje svjesni, oni koji se nalaze u najdubljem snu. ” Možemo li reći da u ovom životu prevladavaju najbolji, najjači i najhrabriji elementi? Ništa od toga.

atma.hr – 78




“Nasuprot tome, mi vidimo prevladavanje vulgarnosti i gluposti svake vrste.

“Može li se reći da se u ovom životu mogu primijetiti težnje ka jedinstvu ili ujedinjavanju?

“Ništa od svega toga, naravno. Ono što jedino možemo vidjeti, to su nove podjele, nova nasilja i nerazumijevanje. “Znači, u ovoj situaciji u kojoj se čovječanstvo sada nalazi, ne postoji ništa što bi ukazivalo na neke znakove da se evolucija odvija.

“Nasuprot tome, kada uspoređujemo čovječanstvo s individualnim čovjekom, možemo vrlo jasno vidjeti jedan razvoj osobnosti na račun suštine, tj. razvoj vještačkog, lažnog i onog što je strano, na račun prirodnog, istinskog i onoga što je stvarno naše. “Zajedno s tim, vidimo i porast automatizma. “Moderna kultura zahtijeva automatizaciju. I ljudi nesumnjivo gube svoje stečene navike za neovisnost, automatiziraju se i pretvaraju u dijelove mašine.

“Nemoguće je reći gdje je kraj svega toga i gdje se nalazi izlaz – ili postoji li uopće kraj i izlaz iz toga. Jedna stvar je sigurna, a to je da čovjekovo ropstvo raste i povećava se. Čovjek postaje rob svojom vlastitom voljom. Njemu ne trebaju više nikakvi lanci. On počinje da voli to svoje ropstvo, pa čak se i ponosi time. “A to je i najstrašnija stvar koja se općenito čovjeku može dogoditi. “Sve što sam do sada govorio, govorio sam u vezi čovječanstva kao cjeline. Ali kao što sam naglasio prije, evolucija čovječanstva može se nastaviti samo preko evolucije jedne određene grupe, koja će utjecati, odnosno, povesti za sobom ostatak čovječanstva.

“Može li se reći da jedna takva grupa postoji?

“Možda na temelju određenih znakova možemo reći da ona postoji, međutim, u svakom slučaju mi moramo uzeti u obzir da je ta grupa vrlo mala, i preslaba da bi imala ikakav utjecaj na ostatak čovječanstva. Ili, gledajući na to s jedne druge točke gledišta, možemo reći da se čovječanstvo trenutno nalazi u jednom takvom stanju da je ono nesposobno prihvatiti vodstvo jedne svjesne grupe.”

“Koliko ljudi bi moralo biti u jednoj takvoj svjesnoj grupi?” netko je upitao. “Samo oni sami mogu to znati rekao je G. “Znači li to da oni poznaju međusobno jedan drugog?” opet je upitala ista osoba. “Kako bi drugačije moglo biti?” pitao je G.

“Zamislite da postoje dva ili tri čovjeka koji su budni usred jedne mase ljudi koji spavaju. Oni će sigurno prepoznati jedan drugog. Ali ih oni koji spavaju ne mogu prepoznati. “Koliko ima takvih? Mi to ne znamo niti ćemo znati sve dok ne postanemo kao oni. “Prije je bilo jasno rečeno da svaki čovjek može vidjeti u skladu s razinom svog bića. “Ali dvije stotine svjesnih ljudi, ukoliko bi oni postojali i ukoliko bi oni mislili da je to potrebno i pravedno, mogli bi promijeniti cijeli život na zemlji. “Međutim, ili ih još uvijek nema dovoljno, ili oni to možda neće, ili možda još uvijek nije došlo pravo vrijeme za to, ili možda ostali ljudi spavaju previše čvrstim snom.”

atma.hr – 52




“Još prije smo naglasili, kad smo pričali o ljudskoj povijesti da se život čovječanstva kojem mi pripadamo nalazi pod upravom sila koje proizlaze iz dva različita izvora: prvi, planetarni utjecaji koji djeluju na jedan potpuno mehanički način i koje ljudske mase, isto kao i individualni ljudi, primaju nesvjesno, i onda, utjecaji koji potiču iz unutrašnjeg kruga čovječanstva čijeg postojanja i značaja većina ljudi nije svjesna, isto kao što nije svjesna ni onih planetarnih utjecaja.

“Ovo čovječanstvo kojem mi pripadamo, misleći na cjelokupno povijesno i prapovijesno čovječanstvo koje je poznato znanosti i ovoj civilizaciji, u realnosti čini samo vanjski krug čovječanstva, u kojem postoji i nekoliko drugih krugova. “Tako, moramo zamisliti da se cjelokupno čovječanstvo, ono koje je nama poznato i ono koje nije, sastoji od nekoliko koncentričnih krugova.

“Unutrašnji krug se naziva ‘ezoterični’; taj krug se sastoji od ljudi koji su dostigli najveći razvojni stupanj koji je moguć za čovjeka, što znači da svaki od njih posjeduje individualnost u svom krajnjem razvojnom stupnju, da tako kažemo, jedno nedjeljivo ‘Ja’, sve vrste svijesti moguće za čovjeka i punu kontrolu nad tim stanjima svijesti, sve znanje moguće za čovjeka, i jednu slobodnu i neovisnu volju.

“Ovi ljudi ne mogu poduzimati radnje koje su u suprotnosti s njihovim razumijevanjem, niti imati razumijevanje koje nije odraženo u njihovim radnjama.”

“U isto vrijeme, među njima ne može biti nikakve nesloge niti razlike u razumijevanju. Odatle, njihova aktivnost je potpuno koordinirana i vodi ka jednom zajedničkom cilju bez ikakvog posebnog nagona, jer je sve bazirano na jednom zajedničkom i identičnom razumijevanju. [Ovdje se radi o jednoj istinskoj – kolinearnosti. Znači, to nema ništa zajedničkog s naturanjem određenih ideja nekoj grupi ljudi (kao što je to slučaj se religijama, sektama i ‘tajnim društvima’), pretvaranja ljudi u sljedbenike i zahtijevanja da se slijede određene odrednice.

Ovdje se radi o individuama od kojih svaka posjeduje svoju individualnost u najvećoj mogućoj mjeri, što podrazumijeva jedno nepodjeljivo ‘Ja’, sve vrste svijesti koje su moguće za čovjeka, sve znanje koje je moguće da čovjek ima, i jednu slobodnu i neovisnu volju.]

“Sljedeći krug se naziva – ‘mezoterični,’ što znaci, sredina. Ljudi koji pripadaju ovom krugu posjeduju sve one kvalitete koje posjeduju pripadnici ezoteričkog kruga, s tom razlikom što je njihovo znanje više teoretskog karaktera.’

“To se naravno odnosi na znanja kozmičkog karaktera. Oni znaju i razumiju mnoge stvari koje još uvijek nisu u stanju izraziti na jedan praktičan način. Znači, oni znaju mnogo više nego što su u stanju pretvoriti u praksu.

atma.hr – 78




“Međutim, njihovo razumijevanje je isto kao, odnosno, identično s razumijevanjem ljudi koji pripadaju ezoteričkom krugu. “Između njih ne može biti nesporazuma niti nerazumijevanja. Jedan od njih razumije isto kao što svi oni razumiju i svi razumiju na isti način kako jedan razumije.

“Međutim, kao što je već prethodno rečeno, to razumijevanje je u usporedbi s razumijevanjem onih iz ezoteričkog kruga, više teoretske prirode.

“Treći krug se naziva – ‘egzoterični’, vanjski, zato što je to vanjski krug unutrašnjeg dijela čovječanstva. Ljudi koji pripadaju tom krugu posjeduju mnogo onoga što karakterizira ljude iz ezoteričnog i mezoteričnog kruga, s tim što je njihovo kozmičko znanje više filozofskog karaktera, što bi značilo, ono je više apstraktno u usporedbi sa znanjem onih iz mezoteričnog kruga.

“Pripadnik mezoteričnog kruga kalkulira, dok pripadnik egzoteričnog kruga kontemplira. Njihovo razumijevanje često nije izraženo u njihovom aktivnostima. Međutim, između njih ne može biti razlike u razumijevanju. Ono što razumije jedan, razumiju i svi ostali. [Kolinearnost je ključ jedne ezoteričke grupe.]

“U literaturi koja priznaje postojanje ezoterike, čovječanstvo se dijeli samo na dva kruga, egzoterični krug, koji se nalazi nasuprot ezoteričnog, naziva se normalnim životom. U realnosti, kako vidimo, ‘egzoterični krug’ je nešto vrlo daleko i vrlo visoko iznad nas. Za običnog čovjeka, već samo to podrazumijeva ‘ezotericizam’.

“Ovaj ‘vanjski krug’ kojem mi pripadamo i kojeg jedino znamo, je krug mehaničkog čovječanstva. Prvi znak po kojem se taj krug raspoznaje je taj što među ljudima koji mu pripadaju nema niti može biti zajedničkog razumijevanja. Svatko razumije na svoj osobni način, i svatko drugačije. [Ovdje primjećujemo da ono – “ovo što ja kažem je istina…” ili “svatko stvara svoju vlastitu realnost” je jedna od glavnih karakteristika ovog kruga mehaničkog čovječanstva.]

“Ovaj krug se ponekad naziva krugom ‘jezične zabune’, tj. to je krug u kojem svatko priča svojim jezikom, gdje nitko nikoga ne razumije, niti se itko trudi da ga drugi razumiju.

“U ovom krugu jedno zajedničko razumijevanje između ljudi je nemoguće, osim u rijetkim slučajevima u vezi stvari koje nisu od nekog ozbiljnijeg značaja i koje se nalaze u okviru granica danog stvorenja.

atma.hr – 52




“Ukoliko ljudi koji pripadaju tom krugu postanu svjesni ovog općeg nedostatka razumijevanja i dobiju želju da razumiju i da se njih razumije, onda to podrazumijeva da oni imaju jednu podsvjesnu tendenciju ka unutrašnjem krugu, jer međusobno razumijevanje počinje samo u egzoteričkom krugu i samo tamo je ono moguće.

“Međutim, svjesnost o nedostatku razumijevanja ljudima obično dolazi na jedan potpuno drugačiji način, tako da mogućnost razumijevanja jednog čovjeka ovisi o mogućnosti njegovog prodora u egzoterični krug gdje razumijevanje počinje. “Ako zamislimo čovječanstvo u obliku četiri koncentrična kruga, tu također možemo zamisliti četiri prolaza na kružnici trećeg, unutrašnjeg kruga, tj. egzoteričnog kruga, kroz koje ljudi iz mehaničkog kruga mogu proći.

“Ta četiri prolaza su ujedno u vezi s četiri puta, o kojima smo prije pričali. “Prvi put je put fakira, put namijenjen za ljude tipa čovjeka br. 1, koji su fizička tijela, instinktivno-pokretačko-osjetilni ljudi bez mnogo pameti i bez mnogo srca. “Drugi put je put monaha, religiozni put, put ljudi tipa čovjeka br. 2, tj. emocionalnih ljudi. Ovdje jedno jako tijelo i um nisu toliko potrebni. “Treći put je put jogija. To je put uma/intelekta, put čovjeka br. 3. Ovdje srce i tijelo ne trebaju biti nešto posebno jaki, jer bi to predstavljalo samo jednu smetnju na tom putu.

“Pored ova tri puta postoji i četvrti put, kojim mogu da idu oni koji iz bilo kojeg razloga ne mogu ići bilo kojim od ona prva tri puta.

“Osnovna razlika između prva tri puta, tj. puta fakira, puta monaha, puta jogija i četvrtog puta sastoji se u činjenici da su oni uvezani u jednom stalnom obliku koji postoji kroz jedan dugi vremenski period naše povijesti i oni se skoro, kao takvi, nisu nimalo promijenili. U temelju ovih institucija nalazi se religija.

“Tamo gdje postoje škole jogija, one se samo izvana razlikuju od religijskih škola. U različitim povijesnim periodima postojala su razna društva i redovi fakira u različitim državama i ona još uvijek postoje.

“Ova tri tradicionalna puta predstavljaju stalne puteve koji postoje u okviru našeg povijesnog perioda.

atma.hr – 78




“Prije dvije ili tri tisuće godina postojali su i drugi putevi koji više ne postoje, a ovi putevi koji postoje danas nisu nekad bili toliko podijeljeni, oni su bili mnogo bliži jedan drugome.

“Četvrti put se razlikuje od starijih i novijih puteva po činjenici da on nikada nije jedan stalan put. On nema nikakve određene oblike niti institucije koje su vezane za njega. On se pojavljuje i nestaje pod utjecajem nekih njegovih posebnih zakona.

“Četvrti put nije nikada bez jednog određenog značenja, on nije nikada bez poduzimanja jednog poduhvata; i on može jedino postojati oko njega i u vezi s njim. Kada se s tim poslom završi, da tako kažemo, četvrti put onda nestaje sa određenog mjesta, on nestaje u tom svom određenom obliku, da bi se kasnije možda pojavio opet na nekom drugom mjestu i u nekom drugom obliku.

“Škole četvrtog puta postoje za potrebe posla koji se obavlja u vezi s predviđenim projektom. One nikada ne postoje same od sebe za svrhu obrazovanja ili obuke.

“Mehanička pomoć nije uputna ni u kakvom radu koji je u vezi sa četvrtim putom. Samo jedan svjestan rad može biti koristan prilikom rada na četvrtom putu. Mehanički čovjek nije sposoban za jedan svjestan rad, tako da je prvi zadatak za ljude koji počinju sa radom, da stvore svjesne pomoćnike.

“Sam rad u školama četvrtog puta može imati mnoge oblike i mnoga značenja.

“U normalnim životnim uslovima jedina šansa da čovjek pronađe jedan “put” je mogućnost da se sretne sa početkom posla ove vrste. Međutim, sama šansa za nailaženje na jedan ovakav rad kao i mogućnost da se iz njega izvuče neka korist zavisi od mnogih okolnosti i uslova.

“Što prije čovjek uvidi svrhu jednog ovakvog rada koji se odvija, on će brže postati korisniji za njega i više će biti u stanju sam da dobije nešto od njega.

“Međutim, bez obzira na to kakav je krajnji cilj tog rada, škole postoje sve dok se taj rad odvija. Kad se posao završi, škole se zatvaraju. Ljudi koji su započeli taj rad silaze sa scene. Oni koji su naučili od njih ono što se moglo naučiti i koji su dostigli mogućnost da nastave sami da se kreću putem, počinju na jedan ili drugi način sa svojim vlastitim, osobnim radom.

“Međutim, ponekad se događa da se jedna škola završi i da određen broj ljudi koji su bili u dodiru s prošlom ostane, a da su vidjeli samo vanjski aspekt tog posla, odnosno, vidjeli su cjelinu posla samo sa strane.

atma.hr – 52




“Tako oni, nimalo ne sumnjajući u same sebe ili u točnost svojih zaključaka i razumijevanja, oni odlučuju nastaviti s radom. Kako bi nastavili s radom oni osnivaju nove škole, podučavaju ljude onome što su sami naučili i daju im obećanja koja su sami primili. Naravno, sve ovo predstavlja samo jednu vanjsku imitaciju. Međutim, kad se okrenemo nazad i pogledamo u prošlost, skoro je nemoguće jasno razlikovati gdje završava istinsko, a gdje počinje imitacija.

“Otvoreno govoreći, skoro sve što mi znamo o različitim vrstama okultnih, masonskih, i alkemičarskih škola podrazumijeva te imitacije. Mi ne znamo praktično ništa o stvarnim školama izuzimajući rezultate njihovog djelovanja pa čak i to samo u slučaju ako smo u stanju razlikovati rezultate jednog stvarnog posla od onih koji su proistekli iz imitacije.

“Međutim, ovakvi pseudo-ezoterični sistemi također igraju jednu svoju određenu ulogu u radu i aktivnostima nekih ezoteričnih krugova. Naime, oni predstavljaju posrednike između čovječanstva koje je uronjeno u jednom materijalističkom životu i škola koje su zainteresirane za obrazovanje jednog određenog broja ljudi, što za svrhu njihove vlastite egzistencije što za svrhu jednog rada kozmičkog karaktera kojeg one možda mogu izvoditi.

“Upravo taj pojam ezotericizma, ideja o inicijaciji, dopire do ljudi uz pomoć ovakvih pseudo-ezoteričkih sistema i škola; a kad te pseudo-ezoterične škole ne bi postojale, velika većina ljudi ne bi ni imala mogućnost bar da čuje o postojanju bilo čega što je više od života (kojeg oni poznaju), jer istina u svom čistom obliku, njima ne može biti dostupna.

“Iz razloga što ljudsko biće ima mnoge specifične karakteristike, posebno tzv. moderni čovjek, istina može jedino doprijeti do njega samo u obliku laži – i samo u tom obliku je čovjek može prihvatiti; samo u tom obliku ljudi su u stanju istinu probaviti i asimilirati.

“Gola istina, za njih bi bila isto što i neprobavljiva hrana.”

Pored svega toga, u pseudo-ezoteričkim pokretima, u crkvenim religijama, okultnim i teozofskim školama, ponekad se može naći jedno zrno istine, u svom čistom obliku. Ono može biti sačuvano u njihovim spisima, ritualima, tradiciji, koncepciji njihove hijerarhije, njihovim dogmama ili u njihovim principima.

atma.hr – 78




“Ezoterične škole, što ne znači, pseudo-ezoterične škole, koje se možda još uvijek mogu naći u nekim zemljama istoka, vrlo teško je naći zato što one tamo postoje maskirane u vidu nekih manastira ili hramova. Tibetanski manastiri građeni su u obliku četiri koncentrična kruga, koji su podijeljeni visokim zidovima. Indijski hramovi, pogotovo oni na jugu Indije, građeni su na istom principu u obliku četverokuta, koji se nalaze jedan u drugom.

Vjernici obično imaju pristup u prvi vanjski dio hrama a u rijetkim prilikama i posjetioci koji pripadaju drugim religijama ili dolaze iz drugih zemalja, pogotovo Evrope; pristup drugom prstenu dozvoljava se samo pripadnicima određene kaste koji imaju specijalnu dozvolu za to; pristup trećem prstenu je dozvoljen samo ljudima koji pripadaju hramu; a pristupiti četvrtom prstenu mogu samo Brahmani i svećenici. Organizacije ove vrste, s nekim malim varijacijama, nalaze se svuda te tako omogućavaju i ezoteričnim školama da egzistiraju bez mogućnosti da ih se prepozna.

“Jedan od dvanaest manastira je škola. Međutim, kako ga mi možemo prepoznati?

Ukoliko uđete u njega, to će biti samo njegov vanjski dio. U njegov drugi dio mogu ući samo učenici, ali vi to ne znate jer će vam reći da se radi o pripadnicima određene kaste; u vezi trećeg i četvrtog kruga, o njima ne možemo ništa saznati. Tako možete obilaziti te manastire i u svakom ćete vidjeti isti poredak i ukoliko vam to netko ne kaže, nećete biti u stanju razlikovati jedan ezoterični hram ili manastir od običnog.

“Sam pojam inicijacije koji dopire do nas kroz pseudo-ezoterične sisteme, je također prenesen do nas u kompletno pogrešnom obliku. Legende o vanjskim obredima inicijacije stvorene su od otpadaka informacija kojima mi raspolažemo u vezi starih ‘škola misterija’. Te Misterije predstavljaju jednu specijalnu vrstu puta kod kojih je, rame uz rame, sa jednim teškim dugotrajnim radom, povremeno dolazilo da jednog teatralnog prikazivanja, specijalne vrste, prilikom čega se na jedan alegoričan način predstavljao cijeli put evolucije čovjeka i svijeta.

“Prelazi s jedne razine bića na drugu razinu bića bili su obilježavani ceremonijama u kojima su takve specijalne prezentacije bile zastupljene, te je to podrazumijevalo jednu inicijaciju. “Međutim, promjena bića se ne može ostvariti uz pomoć bilo kakvih obreda ili rituala. “Ritualima se može samo obilježiti (ili proslaviti, prim. prev.) ostvarena tranzicija bića.

atma.hr – 52




“A u pseudoezoteričnim sistemima, gdje ne nalazimo ništa drugo do te rituale, oni pridaju tim ritualima jedan neovisan značaj. Oni pretpostavljaju da se jednim ritualom, pretvorenim u jednu svetu tajnu prenose određene sile na one koji u njemu sudjeluju. To je opet u vezi s onom psihologijom imitacije. “Ne postoji niti će ikada postojati bilo kakva vanjska inicijacija. U stvarnosti, postoje samo: samo-inicijacija i samo-prezentacija. Sistemi i škole mogu samo indicirati metode i načine, ali nema tog sistema ili škole koji mora odraditi za čovjeka onaj posao kojeg on mora učiniti sam. Unutrašnji rast, promjena bića, potpuno ovisi od rada kojeg čovjek mora obaviti sam.”

Gurdjieff: “Da bi se shvatila suština ovog učenja potrebno je jasno razumjeti da su ovi putevi [fakira, monaha, jogija] jedine moguće metode razvoja čovjekovih skrivenih mogućnosti. S druge strane, to nam kazuje koliko je jedan takav razvoj težak i rijedak.

Razvoj tih mogućnosti ne podrazumijeva nikakav zakon. Zakon koji važi za čovjeka je egzistencija u krugu mehaničkih utjecaja, to je jedno stanje ‘čovjeka-mašine’. Put razvoja skrivenih potencijala je put protiv prirode, protiv Boga. To objašnjava poteškoće i ekskluzivnost tih puteva. Ovi putevi su pravi i uski. Ali istovremeno samo uz njihovu pomoć se nešto može postići.

U generalnoj masi svakodnevnog života, posebno modernog života, ovi putevi su jedan mali skoro neprimjetan fenomen koji sa životne točke gledišta ne mora uopće ni postojati. Ali taj mali fenomen sadrži u sebi sve što čovjek posjeduje za razvoj svojih skrivenih mogućnosti.

Ti putevi su suprostavljeni svakodnevnom životu, osnovani su na drugim principima i oni potpadaju pod druge zakone. U tome se sastoji njihova moć i značaj. U svakodnevnom životu, čak i u jednom životu ispunjenom znanstvenim, filozofskim, religijskim ili društvenim interesima, ne postoji ništa -i ne može postojati išta, što može pružiti mogućnosti koje su sadržane u ovim putevima. Ti putevi čovjeka vode, ili bi ga trebali voditi, do besmrtnosti. Svakodnevni život, u najboljem slučaju, vodi čovjeka do smrti i ne može ga voditi ničemu drugom.

Pojam ovih puteva ne može se razumjeti ukoliko čovjek smatra da postoji mogućnost njegove evolucije bez pomoći ovih puteva. “Po pravilu, čovjeku je teško pomiriti se s tom mišlju; ona se njemu čini pretjeranom, nepravednom i apsurdnom. On jako slabo razumije značenje riječi ‘mogućnost’. On se zavarava idejom da ukoliko on ima bilo kakve mogućnosti u sebi samom, onda one već moraju biti razvijene i da u njegovoj okolini moraju postojati uvjeti za njihovo razvijanje.

Od totalnog odbijanja da prizna postojanje tih mogućnosti u sebi, čovjek se generalno prebacuje na zahtijevanje jednog imperativnog i neizbježnog razvoja tih mogućnosti. Njemu je teško prihvatiti pomisao da te mogućnosti mogu ostati nerazvijene i kao takve nestati, i da njihov razvoj, u drugu ruku, zahtijeva jedan veliki trud i izdržljivost.

U stvari, ukoliko uzmemo u obzir sve ljude koji nisu fakiri, monasi ili jogiji i za koje možemo sa sigurnošću reći da oni nikada neće ni postati fakiri, monasi ili jogiji, onda sa nesumnjivom sigurnošću možemo reći da se njihove mogućnosti ne mogu razviti i neće razviti. Ovo se mora jasno razumjeti kako bi se razumjelo ono što slijedi.

atma.hr – 78




“U običnim uvjetima kulturnog života, pozicija čak i jednog inteligentnog čovjeka, koji traži znanje je beznadna, zato što u uvjetima koji ga okružuju ne postoji ništa što podsjeća na škole joge ili fakirske škole, dok su religije Zapada degenerirane do jednog takvog stupnja da u njima nema ničeg živog već dugo vremena.

Razna okultna i mistična društva sa svojim naivnim spiritističkim eksperimentiranjima, također ne mogu dati nikakve rezultate. “Tako da bi cjelokupna situacija stvarno bila beznadna ukoliko ne bi postojao Četvrti Put. “Četvrti put ne zahtijeva povlačenje u pustinju, ne traži od čovjeka da se on odrekne svega s čim je do sada živio.

Četvrti put počinje daleko iza puta jogija. To podrazumijeva da čovjek mora biti pripremljen za Četvrti Put i ta priprema se morala odvijati tijekom običnog života i na ozbiljan način, uključujući u sebe mnoge različite strane.

Nadalje, čovjek mora živjeti u uvjetima koji su pogodni za rad na Četvrtom Putu, ili u svakom slučaju, u uvjetima koji ga neće onemogućavati u tome. Mora se razumjeti to da u unutrašnjem i vanjskom životu čovjeka mogu postojati nepremostive barijere za dosezanje Četvrtog Puta.

Nadalje, Četvrti Put nema definitivne oblike kao što je to slučaj s fakirom, monahom i jogijem. I prije svega, njega se mora pronaći. To je prvi ispit.

On nije tako dobro poznat kao ona tri tradicionalna puta. Postoji mnogo ljudi koji nikada nisu čuli za Četvrti Put, a postoje i drugi koji negiraju njegovo postojanje ili mogućnost. “Istovremeno, započinjanje četvrtog puta je mnogo lakše nego započinjanje puteva fakira, monaha ili jogija.

Na četvrtom putu je moguće raditi i pratiti ga, dok čovjek istovremeno ostaje u uobičajenim životnim uvjetima, radeći svoj uobičajeni posao, održavajući svoje prethodno uspostavljene veze s drugim ljudima i bez odricanja od bilo čega.

Nasuprot tome, uvjeti u koje je čovjek stavljen na početku tog rada, u kojima da tako kažemo, taj posao nalazi njega, su istovremeno najbolji za njega, u svakom smislu, na početku tog posla. Ti uvjeti su za njega prirodni zato što život tog čovjeka i uvjeti u kojima se on nalazi odgovaraju onome što on jeste. Svi uvjeti različiti od onih koji su stvoreni samim životom, bili bi vještački za čovjeka i u takvim umjetnim uvjetima on ne bi bio sposoban da dotiče sve strane svog bića odjednom. “Zahvaljujući tome, četvrti put simultano utječe na svaki aspekt čovjekovog bića. To je posao koji se obavlja u više nego tri sobe odjednom.

Fakir radi u prvoj sobi, monah u drugoj, a jogi u trećoj. Kad dosegnu četvrtu sobu, fakir, monah i jogi će ostaviti za sobom mnoge stvari nezavršenim i oni neće moći koristiti ono što su naučili zato što nisu ovladali svim njihovim funkcijama. Fakir je vladar svog tijela, ali ne i svog uma i emocija; monah je vladar svojih emocija, ali ne tijela i uma; jogi je vladar svog uma, ali nije vladar svog tijela i emocija.

atma.hr – 52




“Zatim, četvrti put se razlikuje od drugih puteva u tome što je glavni zahtjev koji se traži od čovjeka zahtjev za razumijevanjem. Čovjek ne smije raditi ništa što ne razumije, osim u slučaju nekog eksperimenta koji se obavlja pod nadzorom njegovog učitelja. Što više čovjek razumije ono što radi, utoliko će biti bolji rezultati njegovog uloženog truda. To je fundamentalni princip Četvrtog Puta. [Sušta razlika od ‘hiperdimenzionalnih tehnika’ S. Swerdlowa, prim.prev.]

Na četvrtom putu vjera nije potrebna; nasuprot tome sve vrste vjera su u suprotnosti s četvrtim putom.

Na četvrtom putu čovjek mora zadovoljiti samog sebe istinom koja mu je rečena. Sve dok on nije zadovoljan njome, on ne smije ništa raditi. “Ova metoda četvrtog puta sastoji se u radu na nečemu u jednoj sobi i istovremenom radu na nečemu drugom, što je u vezi s tim, u druge dvije sobe – to znači, dok radimo na fizičkom tijelu moramo istovremeno raditi na našem umu i emocijama; kad radimo na našem umu, moramo raditi na fizičkom tijelu i emocijama; kad radimo na emocijama, moramo raditi na umu i fizičkom tijelu.

Uz sve to, na četvrtom putu je moguće da se individualizira rad svake osobe posebno, što znači, svaka osoba može raditi samo ono što je za nju potrebno, a ne raditi ono od čega nema koristi. “Kad čovjek na četvrtom putu stekne volju, on je onda može početi i koristiti, zato što je on stekao kontrolu nad svojim tjelesnim, emocionalnim i intelektualnim funkcijama. Pored toga, on je uštedio prilično mnogo vremena radeći na tri strane svog bića, paralelno i simultano.

“Pojmovi, dobro i zlo, ponekad se vežu s pojmovima istinitog i pogrešnog. Međutim, isto kao što dobro i zlo ne postoje za običnog čovjeka, za njega također ne postoji istinito i pogrešno.

“Permanentna istinitost i permanentna lažnost može postojati jedino za permanentnog čovjeka. Ukoliko se čovjek stalno mijenja, onda će se za njega ono što je istinito i lažno također stalno mijenjati. A ukoliko se ljudi u svakom danom trenutku nalaze u različitom stanju, njihovi koncepti istine mogu biti isto toliko raznovrsni kao i njihovi koncepti dobra.

Čovjek nikad ne primjećuje kako on počinje smatrati pravilnim ono što je jučer smatrao pogrešnim i obratno. On ne primjećuje te tranzicije isto kao što ne primjećuje ni tranzicije onih svojih ‘Ja’, jednih u druge.

“U životu običnog čovjeka istina i laž nemaju moralnih vrijednosti ikakve vrste, zato što se čovjek nikada ne može pridržavati jedne jedine istine. Njegova istina se mijenja. Ukoliko se ona neko određeno vrijeme ne mijenja, onda je to zato što joj to ne dozvoljavaju ’odbojnici’.

A čovjek nikada ne može reći istinu. Ponekad ‘ono kaže’ istinu, ponekad ‘ono kaže’ laž. Iz toga proizlazi da njegova istinitost i lažnost nemaju vrijednosti; nijedno od toga na ovisi o njemu, oboje zavise od čistog slučaja.

banner za knjige SVJETLOSNA ZMIJA

A to je isto tako točno ukoliko se primjeni na čovjekove riječi, njegove misli, njegove osjećaje i njegove koncepte pravilnog i nepravilnog. “Da bi razumio međusobnu povezanost istine i laži u životu, čovjek mora razumjeti laži u samom sebi, one konstantne i stalne laži koje neprestano govori samom sebi. “Te laži su stvorene od strane ‘odbojnika.’ Da bi se uništile laži u nekome, kao i one laži koje se nesvjesno govore drugima, ti ‘odbojnici’ se moraju uništiti.

Međutim, čovjek ne može živjeti bez ‘odbojnika’. ‘Odbojnici’ automatski kontroliraju čovjekovo djelovanje, riječi, misli i osjećanja. Ukoliko bi se ‘odbojnici’ uništili onda bi sva kontrola nestala. Čovjek nije u stanju da egzistira bez kontrole, čak iako je ta kontrola samo automatska.

Samo čovjek koji posjeduje volju, tj. svjesnu kontrolu, može živjeti bez ‘odbojnika’. Iz toga proističe da kad čovjek počne uništavati ‘odbojnike’ unutar sebe, on mora istovremeno razvijati jednu volju. A pošto se volja ne može stvoriti po porudžbini u kratkom vremenskom roku, može se dogoditi da on ostane s uništenim ‘odbojnicima’ i s voljom koja još uvijek nije dovoljno snažna.

Jedina šansa koju on ima tijekom tog perioda je da bude kontroliran od strane druge volje, koja je već prethodno dovoljno ojačana. “To je razlog zašto prilikom rada u školi, koji uključuje uništenje ‘odbojnika’, čovjek mora da bude spreman da se povinuje volji drugog čovjeka sve dok se njegova vlastita volja dovoljno ne razvije. Obično se ta podčinjenost volji drugog čovjeka proučava prije svega drugog. Ja koristim riječ ‘proučava’ jer čovjek mora razumjeti zašto je ta poslušnost potrebna i on mora učiti kako da sluša.

Ovo posljednje nije lako.

Čovjek koji počinje s radom na samo-proučavanju s ciljem da stekne kontrolu nad samim sobom navikao je vjerovati u svoje vlastite odluke. Čak i činjenica da je on uvidio potrebu da se promijeni kazuje mu da su njegove odluke ispravne i ojačava njegovo povjerenje u njih.

Međutim, kad on počne raditi na sebi, čovjek se mora odreći svojih vlastitih odluka, on mora da ‘žrtvuje svoje vlastite odluke,’ zato što u drugom slučaju volja drugog čovjeka koji upravlja njegovim radom ne bi bila u staju kontrolirati njegove postupke.

“U religijskim školama, ‘poslušnost’ se zahtijeva prije svega drugog, tj. potpuno i bespogovorno podčinjavanje, ali bez ikakvog razumijevanja. Škole četvrtog puta zahtijevaju razumijevanje prije svega drugog.

Rezultati uloženog truda uvijek su proporcionalni s razumijevanjem. “Odricanje od svojih vlastitih odluka, podčinjavanje volji drugog, može predstavljati nepremostivu barijeru za čovjeka koji nije uspio prethodno shvatiti da on u suštini niti žrtvuje nešto, niti mijenja bilo što u svom životu, da je cijeli njegov život podvrgnut jednoj vanjskoj volji i da on nikada sam nije ni donio neku svoju vlastitu odluku. Međutim, čovjek nije toga svjestan.

atma.hr – 52




On smatra da on ima pravo na slobodan izbor. Za njega je vrlo teško odreći se iluzije da on sam upravlja svojim životom i organizira ga. Međutim, rad na samom sebi nije moguć sve dok se čovjek ne oslobodi te iluzije.

“On mora shvatiti da on ne postoji; on mora shvatiti da on ne može izgubiti ništa, zato što on nema ništa što bi mogao izgubiti; on mora spoznati svoje ‘ništavilo’ u punom smislu te riječi. “Ta svjesnost o svom ništavilu sama je dovoljna da se pobijedi strah od podčinjavanja volji drugog. Koliko god čudno se to moglo činiti, taj strah je jedna od najozbiljnijih prepreka na čovjekovom putu.

Čovjek se boji da će ga natjerati da čini stvari koje su protivne njegovim principima, pogledima ili stavovima. Nadalje, taj strah momentalno stvara u njemu iluziju da on ima principe, stavove i uvjerenja koje u stvarnosti on nikada nije ni imao, niti bi ih ikad mogao imati.

Čovjek koji nikad u svom životu nije razmišljao o moralu, sada se naglo počinje bojati da će ga neko natjerati da učini nešto nemoralno. Čovjek koji nikada nije razmišljao o svom zdravlju i koji je učinio sve što je moguće kako bi ga narušio, odjednom se počinje bojati da će ga netko natjerati da on ugrožava svoje zdravlje. Čovjek koji je cijeli svoj život ‘u oči’ lagao svakoga i svugdje, počinje odjednom bojati se da će ga netko natjerati da laže, i tako dalje u nedogled.

Ja sam poznavao jednog pijanca koji se bojao više od svega, da će ga netko tjerati da pije. “Taj strah od podčinjenosti volji drugog čovjeka vrlo često se ispostavlja jačim od bilo čega drugog. Čovjek ne može razumjeti da se ta podčinjenost na koju on svjesno pristaje podrazumijeva jedini način da se stekne vlastita volja.”

“Trenutak u kojem čovjek koji se nalazi u potrazi za putom sretne čovjeka koji poznaje put, naziva se prvi prag ili prvi korak. Od tog praga počinje stepenište.

Između ‘života’ i ‘puta’ nalazi se jedno ‘stepenište’. Samo kad se čovjek uspije popeti uz to ‘stepenište’, on će moći kročiti na ‘put’.

Čovjek se penje tim stepeništem uz pomoć čovjeka koji je njegov vodič; on se ne može uspinjati prema gore sam. Put počinje upravo tamo gdje stepenište završava, tj. nakon posljednje stepenice ili praga na stepeništu, na jednoj razini koja je mnogo viša od obične životne razine.

“Odatle proizlazi da je nemoguće odgovoriti na pitanje iz čega počinje taj put?

atma.hr – 78




Taj put počinje iz nečega što se uopće ne nalazi u životu, tako da je nemoguće reći iz čega. Ponekad se kaže: kad se uspinje stepenicama, čovjek nije siguran ni u što, on može sumnjati u sve, njegovu vlastitu moć, u to je li ono što on radi ispravno, u svog vodiča, svoje znanje i svoju snagu.

Istovremeno, ono što on stječe je vrlo nestabilno; čak iako se uspio uspeti prilično visoko na stepeništu, on može pasti u svakom momentu, a onda morati početi ispočetka. Međutim, kada prijeđe posljednji prag i kroči na put, sve to se mijenja.

Prije svega, sva sumnja koju je on mogao imati u svog učitelja nestaje, a u isto vrijeme taj učitelj postaje njemu manje potreban nego prije. U mnogim slučajevima on može čak postati neovisan i znati gdje će ići. Drugo, on ne može više tako lako izgubiti rezultate koje je stekao svojim radom i on se ne može više zateći u običnom životu. Čak iako bi tada napustio put, on ne bi bio u stanju da se vrati tamo odakle je počeo. “To je skoro sve što bi se općenito moglo reći o ‘stepeništu’ i o ‘putu’, zato što postoje različiti putevi.

banner za knjige gaps

I, na primjer, na četvrtom putu postoje specijalni uvjeti koji se ne mogu naći na drugim putevima. Tako, uvjet za napredovanje na stepeništu četvrtog puta je da se čovjek ne može popeti na višu stepenicu ukoliko on ne postavi drugog čovjeka na svoju vlastitu stepenicu. Taj drugi čovjek, također mora postaviti trećeg čovjeka na svoje mjesto, da bi se on mogao popeti na višu stepenicu. Tako, što se čovjek više penje prema gore, on više i ovisi od onih koji ga prate. Ukoliko oni zastanu, on također zastaje.

Do takvih situacija također može doći. Jedan čovjek može npr. steći neke posebne moći ili sposobnosti i onda on može kasnije žrtvovati te svoje moći da bi podigao druge ljude na njegovu razinu. Ukoliko se ljudi s kojim on radi popnu na tu njegovu razinu, on će onda dobiti nazad sve ono što je žrtvovao. Međutim, ukoliko se oni ne popnu, onda on može sve to izgubiti.

Čovjekova osobnost može imati tri različita ‘agregatna’ stanja, slično kao što to može imati i materija.

Prije Prvog praga, ‘Ja’ osobnosti se nalazi u čvrstom stanju. U tom stanju, privlačne molekularne sile su mnogo jače od centrifugalnih sila. S psihološke strane ovo stanje se karakterizira egoizmom: sve za mene. U tom čvrstom stanju, čovjek ne može razumjeti nikoga. U takvom stanju on je često uvjeren da je uvijek u pravu, a za sve svoje padove optužuje druge ili ih pripisuje slučajnim ‘nesrećama’. On je, također, vrlo samouvjeren.

Nakon što dostigne prvi Prag, tragatelj nije više u toliko čvrstom stanju, zato što on sada više ne vjeruje u apsolutnu vrijednost ‘A’ utjecaja. On će počinjati sumnjati nakon što je primijetio postojanje ‘B’ utjecaja , te počeo i da ih razaznaje od drugih utjecaja. Nakon što je dostigao prvi Prag, on nije više toliko tvrd, on sada postaje mekan. Daljim radom između dva Praga, njegovo mentalno ‘Ja’ postaje sve suptilnije i kada dostigne notu FA, ono je već u tečnom stanju.

Tečni mentalitet je u stanju razumjeti ne samo sebe nego i druge, stavljajući se na njihovo mjesto. Za takve ljude kažemo da su ‘otvorene svijesti’. Nakon prelaska drugog Praga, čovjek 4, koji je sada postao čovjek 5, stječe plinovito mentalno stanje – koje sve prožima, te mu tako omogućava i da razumije sva bića i sve stvari.

banner za knjige SUDBINA DUSA 1

Osma, deveta i deseta faza

Nakon drugog Praga počinje pravi Put. On se sastoji od tri etape na koje možemo gledati kao na note MI, RE i DO.

Pod okriljem note MI, unutrašnji čovjek stupa na jednu višu razinu ezoteričnog učenja. On se sada obavezuje da počne učiti druge. Tijekom tog učenja drugih, on istovremeno stječe nove sposobnosti i osobine koje su u skladu s određenim elementima njegove Individualnosti. (“Darovi ‘Svetog Duha’”)

Na tom stupnju čovjek postaje ‘majstor’, gledajući odozdo, a gledajući odozgo – asistent.

Prva nova sposobnost – zajednička za sve Individualnosti a razvijana kroz faze MI i RE – je sposobnost spontanog razlikovanja istinskog od lažnog. Ta sposobnost će biti jedan znak po kojem će se moći prepoznati novi čovjek u Ciklusu Svetog Duha (u ovoj epohi u kojoj se trenutno nalazimo).

U sljedećoj, devetoj fazi, čovjek 5, pod okriljem note RE, nakon što je stekao nove sposobnosti i osobine koje su u skladu s njegovom Individualnosti, on počinje da ih dalje razvija sve dok im ne da jednu integralnu izražajnost. On tako stječe Svijest koja se manifestira u njemu kroz medij višeg intelektualnog centra, koji djeluje kroz viši emocionalni centar. Nakon što to postigne, on će postati čovjek 6.

Na desetoj, posljednjoj stepenici Puta, čovjek 6 postaje čovjek 7. To se karakterizira posvećenjem postignutih rezultata. (“baptizacija Vatrom i Duhom”). To posvećenje se postiže sublimacijom seksa. Tako se ciklus zatvara. Svaka životna manifestacija počinje seksualnim aktom; na kraju ciklusa, aktivnost seksualnog centra se manifestira još jednom, ali na jednoj višoj razini, na razini- viših centara, što je ujedno i razina kojem taj centar prirodno pripada.

val-znanje