Problematici i misteriju smrti oduvijek se prilazilo na posve drukčiji način među narodima Istoka nego što se to činilo ovdje na Zapadu. U Europi su, primjerice, život i smrt prvobitno smatrali kao dva postojeća vremenska razdoblja, međusobno suprostavljena. Shvaćanje Zapada je da život, koji traje sedamdeset, osamdeset ili čak stotinu godina, nastaje u vremenu te da je, unatoč svojoj kratkoći, od najveće važnosti budući da od njegova ishoda ovisi hoće li čovjek ići u nebo ili u pakao.

U današnjoj se Europi uglavnom smatra kako je ovakav stav, koji je očigledno potekao iz Perzije da bi ga potom, zajedno s izvjesnim platonskim utjecajima, pozajmilo kršćanstvo, nezadovoljavajući, iako, uzevši u cjelini, do sada nismo poznavali ništa čime bismo ga mogli zamijeniti. Prvu polovicu ovoga stava, naime kratkoću življenja na Zemlji, prihvaćamo kao stvarnu, ali sumnjamo u drugu – o onome što slijedi.

Na Istoku je poimanje stvarnosti nešto drukčije postavljeno između ove dvije polovice. Životu, toj polovici koja se nama čini toliko važnom, oduzet je njegov blještavi sunčev sjaj. On je manje stvaran nego kod nas Zapadnjaka. Na kraju krajeva, stvarnost na Istoku ipak označava samo pojavno, samo jednu stvarnost unutar ranije spomenutog polariteta. No, iako je s jedne strane život manje opipljiv, s druge strane sjenoviti svijet smrti nije toliko izrazito negativan. Umjesto toga, tmina noći dovodi se u svezu s tim uzvišenim tumačenjem koje uključuje život i smrt. Ovo je toliko dosljedno provedeno da život i smrt u podjednakoj mjeri pripadaju svijetu pojavnog, a postojanje nadmašuje i jedno i drugo.

Sud vječnog vremena

Ne postoji moć koja može zaustaviti okrutne ruke smrti. Nitko ne želi umrijeti kako god da teško tjelesno ispašta. Čak i u ovim danima takozvanog znanstvenog napretka u znanju, nema lijeka niti za starost niti za smrt. Starost je nagovještaj dolaska smrti koju donosi okrutno vrijeme i nitko ne može odbiti prihvaćanje poziva i vrhunski sud vječnog vremena. Prema tome, smrt ne može nitko zaustaviti ni na koji način u ovom svijetu. Ona postoji čak i na najvišem planetu ovoga svemira koji se u Vedama (Majci sveg znanja) naziva Brahmaloka. Gdjegod postoji utjecaj vječnog vremena, postoji ovaj niz nevolja – rođenje, bolest, starost i smrt – i sve su one, nažalost, nepobjedive. Čini se da je to okrutna istina s kojom se moramo zauvijek pomiriti.

Pojedine je istraživače osobito fasciniralo što se ideja reinkarnacije javlja u skoro svim kulturama staroga vijeka: Indiji, Kini, Egiptu, Grčkoj, itd. Pri tome oni s jedne strane zaboravljaju na proces njenog nastajanja u datoj kulturi, a s druge, uočavajući sličnosti, previđaju razlike koje su podjednako važne kao i sličnosti.

Lako ćemo uočiti kako su naročito suprostavljena učenja između Istoka i Zapada, iako se tendencije u različitim pristupima ovoj tematici razvijaju i pojavljuju i među istim narodima i kulturama, kao što je to slučaj u Indiji. Dakako, u tim su učenjima koja se razvijaju u različitim epohama čovječanstva, a uvjetovana su i teritorijalnim razgraničenjima, zastupljene i mnoge sličnosti. Također, spomenut ćemo i neke novije autore koji se bave tematikom reinkarnacije.

Kružno kretanje vremena

Na Istoku postoji jedno prirodno i opće-prihvaćeno shvaćanje da se sve što počinje u vremenu isto tako i završava u vremenu. Slično tome, što god se završava isto tako počinje ponovno. Život koji se završava u vremenu, opet će početi u vremenu. Ovdje se izražava shvaćanje o kruženju koje, upravo kao što sadrži dan i noć u podjednakoj mjeri, isto tako sadrži smrt i život. Takvo kružno kretanje poznato nam je iz svekolike organske prirode. Kada u jesen opadne lišće, a sokovi se povuku iz izdanaka, sigurni smo da će za ovim završetkom uslijediti novi početak. Kada se sunce vrati i proljeće ponovno dođe, sokovi će još jednom nabujati i novo će lišće zapupati tamo gdje je staro otpalo.

Različiti pristupi reinkarnaciji

Neki su autori istraživali egipatsko shvaćanje zagrobnog života s namjerom da u svim starim kulturama pokažu jedinstvenost shvaćanja smrti i života nakon nje. Međutim, činjenica je da je npr. civilizacija koja se razvijala u Mezopotamiji, približno u isto vrijeme kada i egipatska, smatrala smrt konačnim stanjem. Dokaze možemo pronaći u “Spjevu o Gilgameshu”. Dakako, pri tome moramo uzeti u obzir koje se mišljenje može uzeti kao generalno i opće-prihvaćeno za neku civilizaciju. Činjenica je da su pojedini grčki filozofi odbacivali ideju egzistencije post mortem. U VI. vijeku pr. Kr., situacija u Indiji i Kini bila je slična onoj u Grčkoj. Tada se u sve tri civilizacije razvijaju filozofske škole i učenja u rasponu od racionalizma i misticizma, materijalizma i skepticizma, esencijalizma i nihilizma.

Pojava lokayatika i vaibhashika filozofije u Indiji

Valja se podsjetiti kako je vrijeme o kojem govorimo zapravo doba u kojemu je kultura vedske-aryanske civilizacije, najstarije poznate kulture na našem planetu (propala je prije 5.000 godina), već odavno odbačena i zaboravljena. Znanja sadržana u vedskim spisima prekrila je prašina i novonastali narodi na gore navedenim područjima okreću se vlastitim kulturama. I sama Indija, kolijevka vedske-aryanske civilizacije, izložena je drastičnim promjenama.

Duhovna načela, religijska i filozofska, tada važeća, dovedena su u pitanje i tražena su nova. U Indiji se u to doba, usporedo s novonastalim budizmom, razvijaju i druga učenja koja negiraju dotadašnju izvornu vedsku tradiciju. Za razliku od budizma, koji donekle preuzima vedski pristup reinkarnaciji, ove filozofije u cijelosti odbacuju takva učenja. Sustavna poricanja i negiranja egzistencije post mortem razvijaju se u učenjima lokayatika, materijalističkoj indijskoj filozofiji. Oni poučavaju da su pranačela svega četiri materijalna elementa: zemlja, voda, vatra i zrak, da materija može misliti, drugi svijet ne postoji, smrt je kraj svega, itd.  Također, smatraju da se životni simptomi pojavljuju u određenim zrelim uvjetima spajanja materije te da nakon smrti čovjek ne dobiva nikakve plodove svoga rada u nekom drugom stanju u budućnosti, jer osim ovoga pojavnog svijeta ne postoji niti jedan drugi svijet.

Vaibhashika filozofija nastala na tlu Indije otprilike u isto vrijeme, slično kao i lokayatika, poučava da takozvana duša ili atma nestaje s uništenjem tijela. Suvremeni materijalni znanstvenici i materijalistički filozofi zastupaju slična mišljenja. Prema njima, tijelo je spoj fizičkih elemenata, a simptomi života pojavljuju se u određenom stadiju međudjelovanja fizičkih i kemijskih elemenata. Antropologija se temelji na toj filozofiji. U današnje vrijeme brojne pseudo-religije vrlo popularne u Americi i drugim dijelovima svijeta, slijede tu filozofiju kao i filozofiju nihilističkih budističkih sekti koje ne prihvaćaju prvobitna načela izvorne vedske filozofije čiji je nauk esencijalna doktrina ove rubrike.

Pretpostavke reinkarnacije

Možemo uočiti postojanje nekoliko pretpostavki na kojima se temelji reinkarnacija. Tako neka učenja tvrde da postoji određen identitet u svakom čovjeku koji se kao pojedinačnost na neki način ponovno javlja ili “seli” (otuda grčki izraz metempsihoza) iz jedne egzistencije u drugu, tj. iz jednog tijela u drugo. Za nas, nije bitno shvaća li se reinkarniranje kao prijelaz iz jedne ljudske egzistencije u drugu ili kao metempsihoza, tj. reinkarniranje u životinjskom obliku i obrnuto. Ove pretpostavke određuju okvire značenja reinkarnacije.

Pojedini suvremeni autori žele održati ovu ideju po svaku cijenu, zamagljujući njeno značenje i navodeći objašnjenja koja im izgledaju prihvatljivija. Na primjer, učestalo tvrde da reinkarnacija označava ponavljanje izvjesnog reda ili naslijeđa. Međutim, u tom slučaju reinkarnacija ne označava posebnu ideju, već je samo sinonim za termine drugog značenja. Na primjer, možemo izvesti zaključak da su djeca “reinkarnacija svojih roditelja”, ali tu je u pitanju figurativno značenje koje odgovara tvrdnji “on je utjelovljenje svoga oca”. Također, reinkarnacija bi se mogla označiti kao život koji se “reinkarnira” preko lanca konkretnih jedinki.

No, to je samo figurativni iskaz. T. H. Huxley, poznati biolog svoga vremena, u djelu “Evolution and Ethics” (London, 1894.god.) povezuje pojmove reinkarnacije i karme s naslijeđivanjem. On je tvrdio kako se određena moralna i intelektualna bit čovjeka seli, tj. reinkarnira iz generacije u generaciju, određujući tako “karakter”, tj. karmu jedinki. Ovu zamjenu značenja preuzeo je N.W. Evans-Wentz, tvrdeći da suvremena, zapadna znanost potvrđuje ideje budizma.

Reinkarnacija je zasnovana na načelu individualizacije i odnosi se na pojedinca, a ne na neke opće odlike ili stavove kao što je npr. domoljublje. Veći stupanj koherencije nalazimo u učenjima koja pretpostavljaju određen identitet nositelja reinkarnacije (npr. u hinduizmu, teozofiji i dr.).

To je vrlo učestalo razvijeno u okviru shvaćanja čovjeka kao višeslojnog bića, pri čemu se pretpostavlja da se jedan sloj reinkarnira. S razvojem suvremene dubinske psihologije i uvida u višeslojnost psihe, pojedini su psiholozi zastupali ideju reinkarnacije kao zasadu objašnjenja nekih psiholoških, posebno parapsiholoških pojava. Izgledalo je da pojam kolektivno nesvjesnog pruža mogućnost za ovakvo povezivanje, iako reinkarnacija ne podrazumijeva kolektivitet, već individualizaciju.

Jedan od prvih zastupnika ovog povezivanja reinkarnacije s pojmom nesvjesnog bio je spomenuti N.W. Evans-Wentz, poznati tibetolog. U knjizi “The Fairy-Faith in Celtic Countries”, izdanoj 1911. god., on tvrdi da se učenja o ponovnom rođenju kod Druida slažu sa zapadnom psihologijom. Prema njemu, naša je podsvijest skladište svih latentnih sjećanja koja nisu ograničena samo na jedan život.

Prethodna objavaBijeg
Slijedeća objavaMaslačak: Mali žuti proljetni heroj lijek je za mnoge tjelesne tegobe
Krunoslav Đurđević
Krunoslav Đurđević (1962-2007) bio je propovjednik, predavač vedskoga znanja, urednik nekoliko časopisa iz područja alternative, Jyotish astrolog, kolumnist, glazbenik, pisac, scenarist… Napisao je nekoliko izrazito zapaženih knjiga: “Karma – univerzalni zakon pravde” (1997), “Reinkarnacija” (1997), “Vedska kozmologija” (1998), “Misterija stvarnosti i vremena” (1999), i “Reinkarnacija – mit ili zbilja” (2001). Bio je predsjednik i voditelj “Bhaktivedanta – Udruga za znanost i religiju”. Gostovao je u TV-emisijama poput “Latinice” i “Na rubu znanosti”.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.