Strah – emocija uzrokovana iščekivanjem opasnosti ili nepovoljnih okolnosti ili razmišljanjem o tome kako se u svakom trenutku naša materijalna sigurnost može raspasti. Strah nam je svima dobro poznat; prirodan isto toliko koliko i jedenje i spavanje. Uistinu, strah prožima stotine aranžmana koje dnevno činimo da bi izbjegli očekivanu bol. A kako se i ne bi plašili? Na kraju krajeva ovaj svijet je privremeno mjesto, puno patnje.
Smrt je veliki, nepoznati, zastrašujući događaj
Razmotrimo samo mnoge zastrašujuće teme koje dominiraju dnevnim novostima: suša, požari, nezaposlenost, siromaštvo, prometne nesreće, uništenje ozonskog sloja, povećanje temperature svijeta, otrovi u našoj hrani, u zraku, teroristički napadi, bolesti…
Čim se rodimo počinjemo nositi sa sobom prirodan strah od smrti. Za onog koji se rodio, smrt je sigurna. Nitko je ne može izbjeći. Možda mi nismo uvijek svjesni neizbježnosti smrti, ali sveprožimajući strah od smrti dominira našim životima. Da bi shvatili kako je smrt najveća briga svih, samo trebamo razmotriti ogromnu mrežu socijalnih zakona, medicinske njege, mjera sigurnosti i sl, koju smo postavili upravo da bi se zaštitili od nje.
Mi također brinemo za tuđu sigurnost. Majčinska zaštitnička briga za dijete je primjer našeg prirodnog straha za sigurnost naših voljenih. Od svih oblika opasnosti, smrt je najmisterioznija i prema tome je uzrok najvećeg straha. U Bhagavad-giti je objašnjeno kako smo mi već umirali ili mijenjali naša tijela na kraju svakog od naših mnogih života unutar ovog materijalnog svijeta. Ipak, uređenjem prirode, zaboravili smo iskustvo smrti i tako ona ostaje veliki, nepoznati, zastrašujući događaj. Pa ipak, budući je problem smrti ‘nerješiv’ skloni smo ga ostaviti po strani uz slijeganje ramena “Ionako ne mogu učiniti ništa u vezi s time, stoga kakva korist da o tome sada brinem?” ‘
Jednom su Maharaja Yudhistira, velikog imperatora svijeta koji je živio i vladao prije 5000 godina (priča iz Mahabharate) pitali da opiše najčudesniju stvar kjoju je ikada vidio. Njegov odgovor je bio jednostavan: “Iako je svatko vidio da je njegov djed umro, njegov pradjed je umro i njegov pra-pradjed je takoder umro, on ipak misli da nikada neće umrijeti.” Budući smo mi vječne, duhovne duše, ne možemo umrijeti, ali dok god smo u neznanju o toj činjenici, ne možemo izbjeći opasnost od smrti.
Pokušaj ignoriranja smrti ne spašava našu svjesnost. To je poput noja koji, kada se nađe u opasnosti stavi glavu u pijesak smatrajući da, samim tim što ne vidi opasnost, ona ni ne postoji. Dnevna medijska prezentacija nasilnih ili katastrofalnih smrti čini pozadinu ljudske svjesne i nesvjesne preokupacije njegovom vlastitom sudbinom. Glavni posao novina i magazina je prodaja. Ima li zato bolji način od prezentacije tema koje su istovremeno šokantne, a ipak duboko relevantne? Prodirući duboko u našu psihu, javni medij informiranja potvrđuje naše vlastito uvjerenje da je smrt neizbježna strava. Hraneći našu prikrivenu paranoju, medijske reportaže o nesrećama drugih, stvaraju čuđenje u našim srcima. Ponekad pokušavamo uzeti utočište u umišljanju da nas preneseni događaji direktno ne dodiruju, da ih se prema tome ne moramo plašiti.
Nažalost, takve realizacije nisu dovoljne da bi nadišle sve zastrašujuće situacije. Tko može reći da je uništenje okoliša nečiji tuđi problem? Karcinom, bolesti srca i druge moderne bolesti tijela i uma su veoma realne opasnosti, koje će vjerojatno uskoro postati dio naših života. Ako netko u našoj porodici postane mučen bolešću, njegova patnja boli i nas i kako je mnogo bolesti nasljedno, patnje naših roditelja ili djedova mogu biti opominjuća indikacija koja ukazuje na našu vlastitu buduću nevolju.
[box] “Iako je svatko vidio da je njegov djed umro, da je njegov pradjed je umro i da je njegov pra-pradjeda također umro, on ipak misli da nikada neće umrijeti.”[/box]
Nerazmišljane o smrti ne rješava problem umiranja
Veći problemi svijeta također utječu na svakoga od nas. Različite suše, razarajući ledenjaci, stanjivanje ozonskog sloja, fatalni rak koji dnevno uzima na tisuće života – sve to opterećuje našu svijest sve mučnijim sumnjama o našoj vlastitoj sposobnosti preživljavanja. Nema smisla pokušavati se sakriti na otoku samostvorene sigurnosti, jer nesreće ovog svijeta postaju naše prije ili kasnije.
Vedska literatura govori o strahu kao o jednom od osnovnih sastojaka materijalnog života. Bilo da je netko ptica, zvijer, crni insekt, riba, ljudsko biće ili nešto više, strah od smrti, strah od boli, strah od gubitka i stotine drugih strahova konstantno haraju našim životima. Franklin Roosevelt je jednom pokušao umiriti umove onih koji su bili uznemireni ekonomskim stanjem “ekonomske depresije”, rekavši im: “Ničega se ne treba bojati, osim samog straha”.
Takve pozitivne riječi mogu umiriti one koji prihvaćaju filozofiju blaženog neznanja, ali za nas ostale izgleda da ima strahovito puno drugih stvari kojih se možemo plašiti. Ili kako je primijetio drugi politički znalac: “I samo zato što si paranoičan, ne znači da te neće zgrabiti”. Drugim riječima, postoji više razloga za strah od samog straha. Budući da zapravo postoje opasna stanja koja mogu uzrokovati našu ličnu ili kolektivnu destrukciju, Srimad Bhagavatam navodi: padam padam yad vipadam: “Postoji opasnost na svakom koraku”. Nitko ne može reći da će živjeti vječno i nitko si ne može garantirati bezbolan život.
Novac ne može riješiti sve probleme; čak i bogati paranoici kao što je bio Howard Hughes moraju umrijeti. Strah nas prati poput naše sjene. I upravo kao sa našom sjenom, ponekad smo ga svjesni, a drugi puta izabiremo da ga ignoriramo. Netko može ignorirati svoju smrt, svoju starost ili svoju bolest, ali te činjeniće u životu neće ignorirati nas. Netko može zaboraviti svoj sastanak na sudu ili svoje plaćanje banci, ali oštro podsjećanje na realnost uskoro dolazi u obliku zakonske prisile. Mi možemo pokušati zaboraviti probleme života kroz različite oblike intoksikanata lako dostupnih u modernom društvu, ali smo postojano surovo probuđeni sa slijedećom katastrofom u informacijama medija.
Netko može pokušati izbjeći strah smatrajući ga jednostavno mentalnom izmišljotinom ili produktom poremećenog uma. Posjećivanje psihijatra radi učenja umjetnosti suočavanja sa strahom s nekim stavom odvojene rezignacije, neće riješiti probleme života. Unatoč našoj mentalnoj situaciji bolest je bolest, starost je starost i smrt je neizmjenjiv kraj, netko može privremeno uspjeti u zaboravljanju zastrašujućeg stanja, ali čim ona počnu uzrokovati probleme – patnja je ista. Svatko postaje ponešto zaplašen za vrijeme boli. Zaključak je da će strah biti konstantni faktor u životu tako dugo dok ostanemo unutar granica materijalističkog mentaliteta.
[box] Strah nas prati poput naše sjene. I upravo kao s našom sjenom ponekad smo ga svjesni, a drugi puta izabiremo da ga ignoriramo. Netko može ignorirati svoju smrt, svoju starost ili svoju bolest, ali te činjenice u životu neće ignorirati nas.[/box]
Kako nadvladati strah od smrti
Strah je potrebno nadvadati u samom korijenu. Ne postoji materijalna solucija za ključne probleme života. Živa, svjetovna iskustva pomažu nam da shvatimo indikacije iz vedske literature. Čitajući Bhagavad-gitu, dolazimo do realizacije da je strah dio materijalne egzistencije. On proizlazi iz naše lažne koncepcije o našem vlastitom identitetu i iz našeg odnosa s ovim svijetom.
Svakako da zastrašujuće situacije pokreću emocije u svačijem tijelu pa tako i onom samospoznate osobe, ali se ona se odnosi prema tim materijalnim refleksima na mudar način. Prema tome, čak i ako je suočen sa svojom vlastitom nasilnom smrću, osoba može se uspeti iz tamnog bunara strave i ostati odlučan da će razvijati duhovnu svijest čak i u svom slijedećem životu.
Za onoga tko zna da je tijelo privremeno, a duša vječna, kakvo značenje ima smrt? Za njega je smrt jednostavno promjena odijela. Srimad Bhagavatam izjavljuje da će onaj koji nauči umjetnost prepuštanja sudbini prema zakonu karme i božanskoj volji, naći da se ocean opasnosti u materijalnom svijetu skupio u količinu vode u otisku malog teletovog papka. Prema tome, božjom milošću i zaštitom, čak i strah od smrti ima transcendentalnu vrijednost i smisao – može nas inspirirati da se okrenemo prema Njemu.
Kraljica Kunti, Krišnina tetka i majka Pandava (priča iz Mahabharate), je izrazila to neobično shvaćanje dragocjenosti straha. Ona je rekla: “Dok smo živjeli u šumi protjerani iz našeg kraljevstva zbog političkih intriga, kada bi se sve vrste zastrašujućih stanja pojavile pred nama, odjednom bi osjetili olakšanje sjećajući se Tvojih lotosovih stopala. Neka ta zastrašujuća stanja dođu ponovno i ponovno tako da bi Te se mogli ponovno i ponovno sjećati.” Strah je za nju bio poticaj da poveća svoju devocijsku predanost.
S tog aspekta to je bio dobrodošao dodatak životu, a ne nešto što bi trebalo na svaki način izbjeći. Samo pogledajte razliku između mentaliteta mudre osobe i ‘obične’ osobe iz ovog svijeta. Umjesto da se plaši smrti, duhovno napredna žudi za službom Bogu u Njegovom transcendentalnom, duhovnom obliku. Materijalist se želi prilijepiti za svoje tijelo čak i nakon što je njegova korisnost okončana, zato jer vidi smrt kao kraj cijele egzistencije.
Jedan profesor u Moskvi mi je rekao: “Kada je tijelo gotovo, sve je gotovo.” Kada netko ima takovu fatalističku filozofiju života, smrt je sigurno velika katastrofa. Izgubljeni su dani uživanja u različitim divnim začinima života, jer kada smrt dođe, sve je oduzeto. Materijalistički plitki i nestvarni argumenti nikada ne mogu prevariti inteligentnu osobu i učiniti da postane zaboravan. Osobe kojima je propaganda znanstvene zajednice isprala mozak, mogu bezuvjetno prihvatiti smrt kao kraj egzistencije, ali niti jedna duhovno osviještena i inteligentna osoba se neće složiti s takvim glupavim idealizmom. Materijalist može priželjkivati da smrt okonča njegovu patnju, ali mi znamo da je to nastojanje da se zanemari konačna egzistencija životnih bijeda, samo rezultat tisuću života uvjetovanosti u ovom materijalnom svijetu.
Zahvaljujući tom znanju, postajemo smireni. Razumijemo smisao života i razumijemo da je smrt samo promjena tijela. Mudra osoba nije zbunjena promjenom tijela tokom ovog života, pa tako nije zbunjena ni promjenom tijela u trenutku smrti. Ona konstantno teži da se pročisti od svoje ovisnosti o pogodnostima materijalnog svijeta, koje su namijenjene njegovanju potreba materijalnog tijela. Živeći jednostavno, ali zato razmišljajući na visoko razvijen način duhovne svjesnosti, takva osoba postepeno uzdiže svoju svjesnost na najviši nivo – ekstatičnog odnosa s Bogom, Vrhovnim kontrolorom i uživaocem.
Mudra osoba se nikada ne predaje opsesijama materijalista. Konstantno prisjećanje na prolaznost života potiće ga da se uzdigne do većih filozofskih i devocijskih visina. Ona smatra da je kreacija maye poput sjaja zlata; iako plijeni oči, nema stvarnu vrijednost. Ovaj materijalni svijet je fantazmagorija, poput prikaza u kući duhova u lunaparku i treba ga promatrati jasno, kloniti se planova, dizajna materijalne civilizacije. To ponekad stvara sumnje u umovima materijalista koji ne mogu shvatiti kako je netko zapravo odvojen od materijalnog svijeta.
Usprkos povremenim suprostavljanjima takvih sumnjičavih i maloumnih osoba, mudre osobe nastavljaju napredovati na putu službe predanog poštovanja prema Gospodinu. Što je u konačnici strah? To je nivo zaborava o našem izvornom odnosu s božanskim Vrhovnim Bićem. Čim netko misli da je bilo što drugo osim vječni sluga Svevišnjeg Gospodina, smjesta pada u stanje intenzivne prestrašenosti. Namjena materijalnog svijeta je da bude zastrašujuće mjesto, jer njegov je smisao da nas probudi do našeg izvornog, prirodnog stanja duhovnog života.
U čistoj duhovnoj ljubavi, materijalni strah odlazi daleko. Materijalnom strahu, prema tome, nema mjesta u duhovnom području.
Harikesa Swami
