Pojedinac koji odluči iskoračiti iz pećine u kojima je bio vezan okovima, ugledat će svijet u svim bojama, tamnim i svijetlim, ali ugledat će ga. Ugledat će onaj stvarni svijet. U tom svijetu odvija se borba između dobra i zla, ali barem će znati kako ta borba izgleda, te kojoj strani želi biti priklonjen. Donosit će svoje odluke. Osuđivat će ga. Neće biti uvijek rado prihvaćen. Osjetit će sram. No, živjet će. Življenjem svega, doživjet će i ljubav, radost, suze koje teku niz lice zbog dragosti i nježnosti, a ne samo zbog povrijeđenosti. Pojedinac će tek tada i živjeti.
„Neispitani život nije vrijedan življenja.“ – Sokrat
U majčinoj utrobi, mi postajemo znatiželjni. Prilagođavamo se prostoru u koji smo čudom stvaranja stavljeni. Otkrivamo prostor, osjećamo sigurnost, pomičemo svoja rastuća tijela, sve do trenutka kada je potrebno prijeći iz jednog „stambenog“ prostora u drugi.
Rođenjem kreće putovanje koje će nam pokazati koliko smo uistinu spremni učiti o stvarima i pojavama oko sebe. Razvijanjem osjećaja, svijesti, morala, savjesti, grabimo sve veće korake prema svijetu koji nas okružuje. Ne dolazi svatko u ruke toplih roditelja koji će dozvoliti otkrivati sve nam ponuđeno. Mnogi životi obilježeni su traumama, zlostavljanjima, strahovima. Tako naučeni, isprogramirani, mnogi se boje usuditi. Usuditi život u svoj svojoj punini. Boje se postavljati pitanja, koja itekako zaslužuju biti postavljena i odgovorena.
Život je uistinu potrebno ispitati. Počevši od prirode koja je moćnija od nas, koja uvijek ima zadnju riječ nad čovjekom. Potrebno je postavljati pitanja o dobru i zlu, jer kako ćemo inače znati donijeti vlastitu odluku, pogotovo tijekom teških životnih situacija. Biti stavljen u zlatni kavez ili pod stakleno zvono, znači ropstvo.
Kavez možda sjaji u svom tom zlatu. Staklo nas štiti, ali opet možemo motriti. No, motriti i konkretno opipati nije jednako iskustvo. Živeći u zlatnom kavezu ili pod staklenim zvonom, naše spoznaje su ograničene, obavijene strahom. Samo motrim, ali ne sudjelujem. Naučili su me tako, mnogi će reći. Nije mi potrebno iskustvo, kako bih znao što je dobro ili loše.
No, potrebno je! Itekako je potrebno. Kako ćemo znati da nešto užareno može spaliti našu kožu? Kako ćemo znati procijeniti ljude, ako mislimo da svi djeluju ispravnim namjerama? Kako ćemo išta znati, zatvoreni u svojim uskim umovima, ne ispitujući život?
Potreban nam je dodir kako bismo osjetili hladno, toplo, vrelo. Potreban nam je zagrljaj, milovanje, poljubac, kako bismo osjetili ugodu i ljubav. Potrebno nam je i pasti. Pasti nisko, zaprljati se, biti povrijeđen. Potrebne sam nam suze, bol i patnja. Potrebno nam je sve ono od čega se ovaj kratki zemaljski život sastoji. Time će um postajati širi, a mi pronicljiviji u donošenju odluka.
Suočit ćemo sa svojim strahovima, mentalnim tegobama, nedaćama. Suočavanjem s lošim i dobrim jest življenje. To je ono pravo životno putovanje kojim ispisujemo svoju pustolovnu knjigu. Svoja prikupljena iskustva ne treba škrto čuvati za sebe.
Sve što činimo, činimo iz namjere kako naše iskustvo, koje je povezano i s drugim ljudima, jest i za druge ljude. Ono što smo ponaosob spoznali, naučili, potrebno je dijeliti, kako bi i drugi mogli izići iz svojih zlatnih kaveza, razbiti stakleno zvono i konačno se naći u centru zbivanja.
Sve to vrijedno je življenja. Možda će proći desetljeća dok ne naučimo, jer čovjek nerijetko ponavlja iste grješke, misleći kako će drugi puta ili pak deseti puta, biti drukčije. Čovjek griješi, a griješiti znači učiti. Učiti iz onoga što se pokazalo da ne donosi korist, niti nama, niti društvu koje nas okružuje i čiji smo član.
Mnogi mirnije žive kada zagaze u treću dob. I to je sasvim u redu. Nakupili su grješaka, naučili preuzimati odgovornost, naučili što je sram, ali i podizanje iz pepela. Ostavili su prošlost u prošlosti, ne zaboravljajući kako ih je sve to oblikovalo, kako bi kasnije mogli ubirati umne plodove svoga rasta.
Ne ispitati život, znači čekanje na smrt. Putovanje tada nije bitno. To tek jest agonija, kojoj smo se predali. Ta statičnost nikako nije blagostanje, nije hrabrost. Štiteći djecu na svakom koraku, oduzimajući im priliku padanja, dizanja, plakanja, uskraćujemo im radost življenja. Odrastaju u prestrašena i nesposobna bića, koja teško doživljaju život.
I tako, mnoge obitelji ili pak zajednice, čine to generacijama, ostavljajući teške mentalne posljedice za pojedinca i društvo, koje nikada nije imalo priliku zaliječiti se. Koje nije imalo priliku živjeti. Ono što pojedinac može jest pokušati, a to toplo preporučujem – odšetati iz one okoline koja koči svu njegovu sposobnost napredovanja.
Pojedinac koji odluči iskoračiti iz pećine u kojima je bio vezan okovima, ugledat će svijet u svim bojama, tamnim i svijetlim, ali ugledat će ga. Ugledat će onaj stvarni svijet. U tom svijetu odvija se borba između dobra i zla, ali barem će znati kako ta borba izgleda, te kojoj strani želi biti priklonjen.
Donosit će svoje odluke. Osuđivat će ga. Neće biti uvijek rado prihvaćen. Osjetit će sram. No, živjet će. Življenjem svega, doživjet će i ljubav, radost, suze koje teku niz lice zbog dragosti i nježnosti, a ne samo zbog povrijeđenosti. Pojedinac će tek tada i živjeti. Uistinu, čak i dobri stari Sokrat bješe u pravu kada je rekao: „Neispitani život nije vrijedan življenja“.
Ana-Marija/izvankaveza
