Mnogi od nas se suviše rijetko, a možda i nikada zapitaju jedno od ključnih pitanja našeg postojanja: jesam li sretna / sretan u ovom trenutku? I što mogu učiniti da nešto promijenim ako me odgovor ne zadovoljava?
Widget not in any sidebars
Poznato je da sreću često prepuštamo nekom ili nečem drugom, odgađajući ju unedogled: bit ćemo sretni kad završi određeni period u našem životu, kad diplomiramo, nađemo posao, zatim bolji posao, stan, veći stan, kad se netko u našoj okolini promijeni i počne drugačije odnositi prema nama, kad budemo imali dovoljno novaca, kad jednom postanemo zadovoljni svojim izgledom, kad se promijeni vlast, smanje porezi i prirezi i tako dalje. Niz je predugačak i poprilično maštovit, ovisno o tome koliko smo daleko zakoračili na put koji se zove „Bit ćemo sretni jednom kad…“.
Otkad znam za sebe, postavljam si pitanja o sreći. Sjećam se svojih ljeta na prostranim, zelenim livadama malog idiličnog mjesta nedaleko rodnog grada gdje su mi ta pitanja najčešće nadolazila. Jednako kao i prilikom plivanja morskim prostranstvima, i to obično onda kad bih bila sasvim sama, bez ikakvih razmišljanja i bojazni, potpuno prepuštena sadašnjosti. Upravo u tim trenucima, u kojima je postojala samo ljepota prirode, čudo postojanja i neki neobjašnjiv poriv za životom i uranjanjem u njega svim osjetilima, redovito bi na površinu izronilo sporno pitanje: Jesam li sretna? Baš onako istinski? I odgovor bi uvijek nepogrešivo bio DA.
Već sam tada, iako još dijete, shvaćala da postoje trenuci koji kao da su izvan prostora i vremena kojem pripadamo. Nisam ih znala imenovati niti sasvim uobličiti u riječi jer su takvi trenuci previše mistični da bi to bilo moguće. Kasnije sam ih kroz život nazvala „iskustvima izvan granica“, a kroz literaturu bih nailazila i na susrete drugih autora s njima. Tako su o tome pisali i neki od poznatih svjetskih pisaca poput Lava Tolstoja, Hermana Hessea, Thomasa Manna i drugih, a noviji ih autori nazivaju iskustvima prekoračenja ili transcendencije.
O čemu se pritom zapravo radi? Iskustva izvan granica, iskustva prekoračenja, transcendencije ili kako god ih nazivali, iskustva su apsolutne, čiste sreće, izvan dosega intelekta. Pretjerano intelektualiziranje, prosuđivanje, zaključivanje i ostale radnje u tom smjeru mogu čak biti ograničavajuće za takva iskustva. U tome najčešće i leži odgovor na pitanje zašto je tako malo ljudi istinski sretno. Mogli bismo reći da je to zato što se ne znaju prepustiti osjećaju sreće, otpustiti vodstvo uma koji uvijek prosuđuje, traži opravdanja, izgovore, racionalizira i odgovara nas od prepuštanja trenutku. Um nam tako može reći: kako možeš sada biti sretan kad su ovako neizvjesna vremena i već sutra sve može krenuti naopako? Saberi se i ponašaj u skladu sa situacijom. Ili: kako sada možeš uzeti vrijeme za sebe i uživati u nekom samo tvom trenutku izvan granica kad možeš napraviti toliko toga što moraš napraviti; pospremiti stan, otići u banku, srediti račune i slično.
Primjera je bezbroj i mogli bismo nabrajati u nedogled. Svi oni jasno ukazuju samo na jedno (ma kako mi sebi racionaliziranjem opravdavali naše postupke): odgađanje sreće. Tako se ona na kraju svede na rijetke trenutke, povezane s pojedinim događajima, gdje ju također nismo proizveli sami, već su je proizvele vanjske okolnosti poput povišice, pronalaska partnera, rođenja djeteta i drugo. Sve je to lijepo i vrijedno radovanja, no takvih događaja, budimo iskreni, u životu ima u ograničenom broju i traju ograničeno vrijeme, što bi pak značilo da smo doista, istinski sretni bili tek nekoliko puta tijekom cijelog životnog vijeka, a iskustvo sreće zaslužujemo svaki dan.
Vratimo se na tren opet onoj zelenoj livadi i morskim prostranstvima. Što je ondje bilo tako posebno da me potaknulo da ta iskustva nazovem iskustvima izvan granica? Teško je to stanje opisati riječima, ali ono što ga svakako obilježava je iskustvo beskonačnosti. Potpuno odsustvo misli i racionaliziranja. Prepuštanje. Osjećaj da ne postoji nitko i ništa osim djevojčice koja trči velikom zelenom livadom, ususret vjetru ili osjećajući ga na svojim leđima, slobodna, radosna, puna čuđenja i divljenja. Čista sreća. Bez povoda i vanjskih indikatora. Sreća koja jest. I kojoj ništa ne treba osim nje same. Osjećaj da biste, tako trčeći, mogli i poletjeti, samo kad biste to snažno zaželjeli. Osjećaj da je život mnogo više od onog što nam pričaju i kako žele da živimo. Onaj osjećaj da ne postoje granice. I da je jedino mjesto gdje ih još susrećemo naš um.
Razumijevanje ovog iskustva pomoći će nam da takve doživljaje prije svega prepoznamo, a zatim tražimo i svjesno stvaramo.
Widget not in any sidebars
Mnogi će se vjerojatno složiti da su nešto slično doživjeli kad su bili s osobom u koju su zaljubljeni. Bezbroj je pjesama, filmova i priča na tu temu te kako u takvim trenucima noć primjerice traje posebno kratko, poput treptaja. Radi se o tome da smo se isključili iz uma i prepustili doživljaju, a tada vrijeme nestaje, nemamo osjećaj ni o njegovom postojanju ni tijeku, sve je tek trenutak, prepuštanje, snažan dojam beskonačnosti. Sigurno u tim trenucima apsolutne uronjenosti u emociju koju u nama izaziva prisustvo i dodir voljene osobe nećemo razmišljati o tome kako bi bilo bolje da sada radimo na izvještaju koji moramo predati ovaj tjedan, čistimo stan ili svrstavamo račune. Um je ostao sa strane. Mi boravimo u iskustvu izvan granica.
U tom iskustvu vlada apsolutna posvećenost, toplina i radost. Svi nemiri, strahovi i brige kao da se pretvaraju u neki uzvišeni mir pun vedre, skladne radosti i nade. Nema nikakvog napora, nastojanja ni svijesti o lineranom vremenu, već samo osjećaj lakoće. Ponekad čak i igre. Tada točno znamo tko smo i što želimo te tko ili što je naše istinsko Ja. Sasvim smo odvojeni od svih uloga koje smo preuzeli na svom putovanju ovim svijetom. Tada mi nismo više nečije dijete, nečiji roditelj, partner, prijatelj, nismo naše zanimanje, naše ime i prezime, epiteti koje si pripisujemo ili koje nam drugi pripisuju. Nismo veliki, mali, lijepi ili manje lijepi, pametni, dobri, ljubazni, neljubazni, omeđeni nekom nacijom, religijom, svjetonazorom, idejom…Mi smo jednostavno mi, bez maski, bez uloga i granica. Ono što uistinu i jesmo. I kakvi smo došli na ovaj svijet. Čisti. Neomeđeni. Beskonačni. Slobodni.
Doživljaj izvan granica je toliko ugodan da se ništa s njim ne može mjeriti. Nema te nagrade, tog materijalnog zadovoljstva, tog događaja koji može izazvati takvu ugodu kakvu on može izazvati. Ukoliko ga usvojimo, očitovat će se u čestim doživljajima čuđenja, radosti i jasnoće. U osjećaju da duboko dišemo i istinski živimo. U optimizmu i nadi da je sve moguće i da je sve u redu. Tada su i naše aktivnosti izuzetno uspješne i precizne. Orijentirani smo ka stvaranju, jednostavnosti, miru i neprosuđivanju. Živimo život više poput igre, a manje poput žrtve i napora.
Kako prepoznati osjećaj prekoračenja, a zatim ga svjesno tražiti i stvarati?
Iako izgleda jednostavno, obično nije jer smo se kroz život možda toliko udaljili od takvih iskustava da smo se gotovo uvjerili da ona ne postoje ili da su rezervirana samo za pojedine sretnike. Prije svega bismo se što češće trebali pitati jesmo li i koliko sretni. I što možemo učiniti da to promijenimo ako nas odgovor ne zadovoljava? Zatim se je vrijedno prisjetiti onih trenutaka kada smo bili najsretniji u životu. Koji su to trenuci? Kako smo se tada osjećali? Kako smo zračili? Jesu li oni nužno povezani s nekim značajnim događajima u našim životima ili se radilo o trenucima u kojima smo zaboravili na prostor, vrijeme i um, koliko su bili stvarni i divni: možda noć na plaži s nekim koga smo voljeli, susret s mjestom koje smo silno željeli vidjeti, zagrljaj nakon dugo vremena s osobom koja nam mnogo znači, širenje granica u smislu da smo učinili nešto što nikada do tada nismo, a što nam je pokazalo da granice ne postoje?
Osobno imam običaj često se osvrtati na trenutke izvan granica i prizivati ih u sjećanje. Na taj način održavam fokus na njima i neprestano ih iznova svjesno stvaram u svome iskustvu. Iako i sama poput mnogih od nas imam nekoliko događaja koje najčešće navodim kad se prisjećam trenutaka u kojima sam bila najsretnija, poput primjerica susreta srodne duše, odnosno današnjeg supruga, dana kad sam diplomirala, dana našeg vjenčanja, dana kad sam prvi put osjetila pokrete svoje djece pod srcem i dakako dana, kad su ta mala, čarobna bića ugledala ovaj svijet i slično, ništa manje važnima ne smatram ni iskustva prekoračenja gdje samo trčim velikom, zelenom livadom, plivam, plešem bosa na pješčanoj plaži, sudjelujem u zalasku ili izlasku sunca, zagrizem u još toplu, hrskavu štrudlu od jabuka i slično, bez prosuđivanja, bez osjećaja za vrijeme, samo jedno s trenutkom.
Trenuci izvan granica su i svi oni kad osvijestimo svoje tijelo pa shvatimo koliko je snažno, moćno i čudesno, kamo nas sve može odvesti, kakve napore može izdržati, kako savršeno funkcionira njegov mehanizam, kako može svladati prepreke, iscijeliti se, osnažiti, postići rezultate u sportu i time pomaknuti granice ili ih sasvim izbrisati. Svaki put kad trčimo, posebice u prirodi, kad planinarimo, prijeđemo neku zahtjevnu etapu, a bez da smo pritom koncentrirani na misli u našoj glavi, već na osjećaj kako naše tijelo prelazi limit za koji smo mislili da postoji, a zapravo ne postoji, možemo iskusiti iskustvo izvan granica. Baš zato što znamo kako to postići, dobro je ponekad prakticirati i naporne sportske aktivnosti uslijed kojih može doći do iskustva prekoračenja. Posebice kad zadihani, rumenih obraza dođete na vrh brda, nakon sat vremena žestokog penjanja, raskomotite se, sjednete, naručite čaj i pogledate u oči nekog vama dragog, a u njima se zrcali isti onaj sjaj kao i u vašima. Jer ste doživjeli isto iskustvo.
Za iskustvo izvan granica se prije svega trebamo znati prepustiti. Inače ćemo ga propustiti. A time ćemo propustiti nešto veličanstveno. Tu nema odgađanja, nema vaganja, nema racionaliziranja. Tu jednostavno treba u njega skočiti. Makar i zatvorenih očiju.
A kad ih otvorimo, vidjet ćemo nevjerojatne prizore. One o kojima nismo mogli ni sanjati.
Zato, ako nešto želite i osjećate da biste trebali krenuti u tom smjeru, a um vas sputava, navodeći vam tisuću i jedan razlog zašto to sada nije moguće, utišajte ga na tren.
I jednostavno to učinite!
Marina Papec, marinapapec.com
Knjiga Šaptač Snova
Šaptač Snova je priča o bezuvjetnoj ljubavi. O putovanju kroz živote što briše granice vremena i prostora. Priča koja zadire duboko ispod površine, ondje gdje smo najstvarniji, i navodi nas na suočavanje s onim najskrivenijem u nama.
Žena Dijete se povlači na Otok, u staru djedovu kuću, kako bi se posvetila pisanju svog romana, ni ne sluteći da će je naizgled slučajni susret na Plaži odvesti na putovanje izvan ovog utjelovljenja koje će pokrenuti lavinu pitanja čiji se odgovori skrivaju na jednom jedinom mjestu – u nama…
Cijena: 100 kn
