Depresivni se ljudi više bave svojim stanjima, pitanjima zašto su tužni, zašto ne mogu spavati i pokušavaju ublažiti svoje stanje, ali malo kada gledaju zašto je do toga došlo ili još bolje, što je dobro u njihovoj depresiji.
Ono što nam nije jasno i što je teško za povjerovati jest da depresija stvara utočište i sigurnost za onoga tko depresira.
Pesimist je isto tako pun iluzija, vjeruje u svoje sumnje i neosjetljiv je na svijet. Jedan ateist će reći da ne postoji onostrano, ali neće mu pasti na pamet da proba meditirati višesatno ili isprobati bilo koju tehniku koja bi ga mogla natjerati na rušenje vlastitog pesimizma. Kada bi kojim slučajem ostvario svoja očekivanja, to bi za njega previše, on se vraća depresiji koja je sigurnije utočište nego doživljaj sreće za koji se treba izboriti na način da preuzme rizik.
Recimo, ako želite ljubav, morate preuzeti rizik neuspjeha. Ono što radimo krivo, što nas udaljava od osjećaja života jest da sve radnje svodimo na sigurnost. Ono čemu nas uče jest da se klonimo rizika. Završiti školu i ne pokušavati raditi nešto za sebe. Opsjednuti smo sigurnošću djece, sve je okruženo sigurnošću, a u takvom životu nema vremena za ono što nas raduje, tako da i mnoga oboljenja dolaze upravo zbog nedostatka životnosti.
Često kada na konzultacijama razgovaramo o opcijama, obično preuzimanje odgovornosti izostaje kao opcija, tj. izbjegava se preuzimanje rizika. Na terapiju se dolazi jer se izgubi sposobnost odabiranja što bi moglo donijeti sreću, pogotovo u partnerskim odnosima kojima dominira virus zaljubljivanja u povrjeđivanje.
Naime, u takvom okruženju sve odluke koje donosimo proizlaze iz stava hoću li doživjeti veću ili manju tjeskobu. Rezultat je uvijek povećanje osjećaja tjeskobe.
Ono što je potrebno činiti jedni drugima jest buditi nadu. Ne onu nadu koja je nerealna već onu koja je doista realna.
Recimo, biti ovdje i sada, u sadašnjem trenutku jest jedna jednostavna, ali strahovito zahtjevna vježba koja donosi nadu jer stavlja naglasak na važnost sadašnjosti koja je jedina realnost u kojoj živimo. Ljubav postoji jedino u sadašnjosti, dok ljudi žive u mislećim ljubavima u kojima nema ljubavi.
Ne biste vjerovali koliko se, ustvari nada u ljubav temelji na krivim koracima i nadanjima, tj. gajimo ih na potpuno krivim uvjerenjima koja na kraju mogu biti kobna. Zato se na radionicama ide do jedne točke, dokle ljudi mogu ići, ali kada bi odjednom ljudi primili i vidjeli u što se zaljubljuju, taj aspekt bi mogao biti previše šokantan i emocionalno razoran.
Dakle, suočavanje s lažnim očekivanjima od života koja se temelje na preuzetim mišljenjima od drugih, gdje se razmišlja na kolektivnim obrascima (arhetipovima). Pošto živimo u spomenutom svijetu sigurnosti, ljudi često kompenziraju kako bi pobjegli od sebe različitim sredstvima ili preljubima, a kada ih pritisne depresija ili tjeskoba onda više ne mogu samo tako izaći iz tog stanja, tada je to puno teže i potrebno je puno vremena kako bi se napravio iskorak. Često je tako i u odnosima, ljudi misle da mogu dugo vremena mijenjati partnere, a da će se onda odlučiti za jednog.
Navike koje su stvorene, ponovno ih vraćaju na lošije ponašanje, a onda se na konzultacijama lako može uočiti jaka frustracija, koja da bi se riješila, iziskuje suočavanje s odlukama koje su se donosile radi kažnjavanja sebe samog.
Stoga, promotrite svoj život, ako ne možete, zatražite nekog tko se razumije u ovaj proces i tko vas neće zavaravati velikim riječima već vam pokazivati kako se malim koracima kreće u život ispunjen nadom i srećom za koju moramo izaći iz svoje komfor zone.
Nikola Žuvela, vedski-jyotish.net
