Još jedan istaknuti istraživač iskustava bliskih smrti i vantjelesnih iskustava je Michael B. Sabom. Kao stažist prve godine kardiologije na Floridskom sveučilištu u Gainesvilleu, slušao je predavanje socijalne radnice i psihologinje Sare Kreutziger, koja je govorila o knjizi dr. Raymonda Moodyja Life After Life. Sabom se prisjeća (1982., str. 3): “Moj ravnodušan znanstveni um jednostavno nije bio kadar ozbiljno shvatiti te ekstremne opise duhova zagrobnog života i tomu slično.”
Usprkos tomu, Sabom je odlučio, zajedno sa Sarom Kreutziger, istražiti tu temu. Odabrao je pacijente koji su bili na pragu fizičke smrti, koju je opisao kao: “… svako tjelesno stanje proizašlo iz iznimno teške fiziološke katastrofe, slučajne ili ne, koja bi, sukladno razumnim očekivanjima, u većini slučajeva trebala rezultirati nepovratnom biološkom smrti i zahtijevala bi hitru medicinsku intervenciju, ukoliko je ona dostupna.” (Stabon, 1982., str. 9).
Ta su stanja uključivala teške ozljede, srčane udare i duboke kome. Sabom i Kreutzigerova su se složili da odabranim pacijentima prilikom ispitivanja neće odmah otkriti svoje zanimanje za ‘iskustva bliska smrti’. Odlučili su jednostavno zamoliti ih da opišu svoja sjećanja o tome što im se događalo prije gubitka svijesti. Potom bi ih pitali mogu li se prisjetiti ičega što im se dogodilo u nesvjesnom stanju. Neki ispitanici jednostavno su rekli da se sjećaju samo da nisu bili u svjesnom stanju, dok su drugi oklijevali, pitajući ih: “Zašto vas to zanima?” U tim slučajevima, Sabom ili Kreutzigerova objasnili bi im da su neki pacijenti doživjeli neke stvari u nesvjesnim stanjima, te da su istraživači iskreno zainteresirani prikupiti više podataka o takvim iskustvima. Ispitanici bi im nakon toga obično povjerili svoja iskustva, uglavnom najprije govoreći nešto poput: “Nećete vjerovati ovo, ali…” (Sabom, 1982., str. 9-10).
Sabom je u svojoj knjizi opisao brojne aspekte iskustava bliskih smrti. Najzanimljivijima smatram autoskopska iskustva, stanja u kojima su ispitanici promatrali svoja vlastita tijela. Na primjer, 57-godišnji građevinar je osjetio da lebdi 1,2 m iznad svoga tijela tijekom operacije. Vidio je liječnike i medicinske sestre koji su ga operirali. U određenom je trenutku uočio kako jedna sestra gleda u smjeru njegova lica u zraku, no bilo je očito da ga ne može vidjeti (Sabom, 1982., str. 10).
U drugom slučaju, jedan američki vojnik u Vijetnamu zadobio je teške ozljede u eksploziji mine, pri čemu je izgubio obje noge i ruku. Dok su ga helikopterom prevozili s bojnog polja, bio je u nesvijesti i doživio je izvantjelesno iskustvo. Naime, nalazio se pokraj svoga tijela, koje je mogao vidjeti kako ga prenose u poljsku bolnicu. Ondje je vidio liječnike kako mu operiraju tijelo, no želio ih je zaustaviti. U svom je intervjuu rekao: “Sjećam se da sam uhvatio liječnika … Uhvatio sam ga, no nije bio ondje ili sam jednostavno prošao kroz njega ili štogod.” (Sabom, 1982., str. 33).
Isti je vojnik izvijestio i da je putovao od operacijske dvorane natrag na bojno polje, gdje je vidio kako mrtva tijela drugih vojnika stavljaju u vreće i odvoze ranjenike. Dok je pokušavao zaustaviti jednog od vojnika, odjednom se našao natrag u bolnici. Prisjeća se: “Gotovo kao da ste se materijalizirali na jednome mjestu i onda se iznenada, istoga trenutka nađete ovdje. Kao da trepnete očima.” (Sabom, 1982., str. 33).
I drugi su ispitanici opisali takva iskustva ‘putovanja misli’. Noćni čuvar koji je doživio autoskopsko iskustvo blisko smrti tijekom srčanog udara, opisao je kako je putovao do mjesta u blizini operacijske dvorane u kojoj je operiran. Pritom se kretao sukladno svojim željama. Prisjetio se: “Kao da sam rekao: ‘Dobro, što se događa na parkiralištu?’ i moj bi mozak onamo otišao, vidio što se događa i onda se vratio da me o tome izvijesti.” (Sabom, 1982., str. 34).
Sabom piše (1982., str. 34): “Svi ispitanici rekli su da su tijekom autoskopskog iskustva bliskog smrti osjećali kao da su bili stvarno ‘odvojeni’ od svog fizičkog tijela.” Autoskopska iskustva bliska smrti obično bi okončala ponovnim povratkom pojedinca u svoje tijelo u trenutku kada se događa i neki presudan događaj u njihovu liječenju. Jedan od Sabomovih ispitanika, pacijent, koji je doživio srčani udar, rekao je kako je lebdio iznad svoga tijela i da je pritom vidio liječnički tim kako mu stavlja defibrilatore na prsa. Prvi šok nije osjetio, a neposredno nakon drugog šoka prisjetio se svoje obitelji i pomislio da bi se trebao vratiti u tijelo. “Kao da sam izašao
i ušao u svoje tijelo”, opisao je (Sabom, 1982., str. 35).
Mnogi su Sabomovi ispitanici opisali ono što je Sabom (1982., str. 39) nazivao ‘transcendentalna iskustva bliska smrti’. Gore opisana autoskopska iskustva uključuju promatranje vlastitog tijela i okoline, uključujući druge ljude, na način na koji ih promatrač vidi u normalnom stanju svijesti. Transcendentalna iskustva bliska smrti uključuju opažanja pojedinaca da bivaju preneseni u područja koja nadilaze naše uobičajeno iskustvo i u kojima možda čak susreću preminule prijatelje, rođake ili anđeoske ili božanske osobe. Četrdeset jedan Sabomov ispitanik opisao je transcendentalno iskustvo blisko smrti (Sabom, 1982., str. 41).
Jedan od njegovih pacijenata koji je preživio srčani udar prisjetio se kako se onesvijestio dok su ga prevozili u bolnicu. U tom je stanju vidio kako mu pred licem prolazi sav njegov dotadašnji život, uključujući trenutak kada je prihvatio Isusa Krista. Potom je ušao u mračan tunel, na čijemu je kraju vidio narančasto svjetlo. Nakon toga je ušao u spokojno stanje svijesti. Čuo je glasove, vidio stube, za koje je pretpostavio da vode do raja (Sabom, 1982., str. 40).
Opisi iskustava nekih Sabomovih ispitanika sadržavali su autoskopske i transcendentalne elemente. Sa znanstvenog gledišta, najzanimljiviji Sabomovi ispitanici bili su oni koji su iscrpno opisali postupak kirurške operacije svog tijela, koju su promatrali u izvantjelesnom stanju. Sabom je prvotno bio skeptičan prema takvim izvješćima. Smatrao je da ih može veoma lako objasniti. Kao liječnik s dugogodišnjim iskustvom u reanimaciji više od stotinu srčanih bolesnika, rekao je (1982., str. 7): “U osnovi, suprotstavio bih svoje iskustvo stručnog kardiologa navodnim vizualnim sjećanjima laika. Pri tome sam bio uvjeren da će se pojaviti očite nedosljednosti, koje će ta navodna promatranja svesti na ‘upućeno nagađanje od strane pacijenta.
No, na kraju svoje studije, Sabom je stigao do drukčijeg zaključka. Slijedi opis jednog od slučajeva zbog kojih je Sabom promijenio mišljenje. Ispitanik je bio 52-godišnji noćni čuvar, koji je prije ispitivanja preživio 2 srčana udara. Sabornu je opisao izvantjelesno iskustvo koje je doživio pri prvom srčanom udaru, no oklijevao je povjeriti mu i drugo iskustvo, koje je doživio prilikom drugog srčanog udara, pretpostavljajući da mu Sabom vjerojatno neće vjerovati. No, na Sabomov nagovor, pacijent je počeo opisivati stvari kojima je svjedočio prilikom drugog srčanog udara (Sabom, 1982., str. 64-67). Prilikom razgovora iznova se vraćao naprijed i natrag u vrijeme, tako da sam u sažetku koji slijedi poredao njegova opažanja, kako smatram, ispravnim redoslijedom. Najprije mu je intravenozno ubrizgana anestezija, uslijed koje je izgubio svijest. No, tada, prisjetio se:“Iznenada sam postao svjestan … kao da se nalazim u sobi nekoliko metara iznad svoje glave, kao da sam druga osoba u sobi.” Vidio je kako mu tijelo oblažu s nekoliko slojeva tkanine. Vidio je svoja otvorena prsa i metalnu napravu koja mu rastvara prsnu šupljinu. Vidio je svoje srce, koje je bilo drukčije boje od ostatka tijela. Vidio je kako mu liječnici umeću neku napravu u žilu. Čuo ih je kako razgovaraju o proceduri ugradnje srčane premosnice. Vidio je liječnike kako mu uklanjaju dio srca. Vidio je kirurge kako mu: “… dva puta ubrizgavaju nešto u srce.” A nakon operacije, vidio je kako mu dva liječnika šiju prsa. Prvo su ga šivali iznutra, a potom izvana.
Svjedočenje tog ispitanika mnogim se pojedinostima podudaralo s kirurškim izvješćem, koje on nikada nije vidio (Sabom, 1982., str. 68, sa Sabomovim označenim interpolacijama): “Opća anestezija [halotan] uspješno je aplicirana u pacijenta u ležećem stanju… Bio je pripremljen od brade do područja ispod gležnjeva i odjeven je u uobičajenu sterilnu odjeću … Učinjen je dug središnji rez … Rasporen je prsni koš uz središnji rez, primjenom samostojećeg retraktora … [Nakon izlaganja srca] dvije “32 Argyle venous lines”* umetnute su kroz ubodne rane u desnom atriju [srčana komora]… Jedna od tih cijevi doprla je do gornje, a druga do donje šuplje * “32 Argyle venous lines” – su “kanile” tj. cjevčice koje se koriste tijekom kardiokirurških zahvata, a postavljaju se u velike krvne žile (u ovom slučaju – vene) koje ulaze u srce s jedne strane, a drugi im kraj završava na aparatu koji predstavlja “umjetna pluća”. 32 je promjer tih kanila u posebnim mjerama, tzv. FRENCH-ima. “Argyle” je jedan od proizvođača kanila. (postoje i kanile Cordis, Johnson&Johnson itd.). vene [velike žile koje vode krv prema srcu] … Pacijent je priključen za srčano- plućnu premosnicu … Aneurizma srčane klijetke [“vrećasto izbočenje na stijenci srca koje predstavlja područje prvog srčanog udara i drukčije je boje od normalnog srčanog mišića koji je sačuvan] uklonjena je … Nakon toga je zatvorena lijeva klijetka … Iglom i štrcaljkom ispušten je zrak iz lijeve klijetke … Rana je zatvorena u slojevima.”
Opis spomenutog ispitanika sadržavao je i mnoge druge pojedinosti koje nisu spomenute u izvješću kirurga, kao što je umetanje spužvi u prsnu šupljinu radi upijanja krvi. Te pojedinosti, suviše neznatne da bi bile spomenute u izvješću, posve su sukladne s njime. Sabom je naveo i druge primjere veoma iscrpnih opisa kirurške operacije, s kojima pacijent obično nije upoznat. Takva iscrpna izvješća ispitanika, koja su se podudarala s detaljnim liječničkim izvješćima o kirurškim procedurama, za Saboma su predstavljala uvjerljivu potvrdu stvarnosti postojanja izvantjelesnih iskustava.
Trideset dva Sabomova ispitanika detaljno su opisala medicinske zahvate kojima su bili podvrgnuti (1982., str. 83).
U nastojanju da utvrdi vjerojatnost da su ta izvješća rezultat upućenih nagađanja, Sabom je ispitao 25 srčanih bolesnika koji su doživjeli iskustva slična opisanima iskustvima bliskim smrti (1982., str. 84).
Ti su pacijenti bili općenito upoznati s bolničkom procedurom liječenja srčanih bolesnika, a mnogi su priznali da su gledali bolničke serije i filmove na televiziji. Sabom ih je zatražio da zamisle da se nalaze u operacijskoj dvorani i da promatraju liječnike kako pokušavaju reanimirati žrtvu srčanog udara, te da mu iscrpno opišu što misle da bi se ondje trebalo događati. Dva ispitanika nisu uspjela ništa opisati. Od dvadeset trojice koji jesu, 20 ih je u svojim opisima iznijelo velike pogreške. Najuobičajenija pogreška uključivala je reanimaciju umjetnim disanjem. U bolnicama se primjenjuju druge metode davanja kisika pacijentu. Tri od tih opisa bila su veoma ograničena, no nisu sadržavala nikakve očite pogreške (Sabom, 1982., str. 85).
Usporedbe radi, od 32 ispitanika koji su izvijestili o nekim pojedinostima liječničkih zahvata na njima tijekom iskustva bliskog smrti, 26 ih je dalo opće opise koji nisu sadržavali nikakve velike pogreške. Sabom tvrdi (1982., str. 87) da su se ti opisi: “… općenito podudarali s poznatim činjenicama o hitnim liječničkim zahvatima u slučaju smrtne opasnosti.” Kako su tvrdili ti ispitanici, bili su više usredotočeni na samo iskustvo nego li na ono što rade liječnici, radi čega se nisu mogli prisjetiti pojedinosti (Sabom, 1982., str. 86).
Nadalje, šest ispitanika dalo je nevjerojatno detaljne opise, koji su se podudarah s izvješćima o njihovu liječenju. Prema tome, izvješća 20 od 23 ispitanika u kontrolnoj skupini sadržavali su velike nedostatke, dok opisi nijednog od 32 ispitanika u skupini koja je bila podvrgnuta ispitivanju iskustva bliskog smrti, nisu sadržavali nijedan nedostatak, a šestorica su dali veoma detaljne opise koji su se u potpunosti podudarali s njihovim medicinskim izvješćima, koja nisu vidjeli. Sabom je na temelju toga zaključio (1982., str. 87): “… ta izvješća o iskustvima bliskim smrti najvjerojatnije nisu vješte krivotvorine koje se osnivaju na prethodnom općem znanju.” Rekao je da su poželjna daljnja istraživanja koja će u osnovi potvrditi taj zaključak. Na kraju studije Sabom je postavio pitanje (1982., str. 183): “Može li um koji se odvaja od tjelesnog mozga biti, u osnovi, ‘duša’ koja, prema nekim religijskim učenjima, postoji i nakon konačne tjelesne smrti?”
Sabom ima i svoje kritičare. Jedna od njih je Susan Blackmore. Blackmoreova, koja je neko vrijeme bila sklona prihvaćanju stvarnosti izvantjelesnih iskustava, danas vjeruje da ona zapravo ne uključuju nikakav svjesni entitet koji napušta tijelo. Tako, dakle, postoje dva tumačenja izvantjelesnih iskustava. Izvansomatsko tumačenje pretpostavlja ‘ja’ koje stvarno napušta tijelo. Prema unutarsomatskom tumačenju, riječ je samo o unutarnjem osjećaju napuštanja tijela. Većina pristaša unutarsomatskog tumačenja ujedno bi poricala da uopće postoji neko supstancijalno svjesno ‘ja’, a kamoli ono koje bi moglo napustiti tijelo. Blackmoreova, koja zagovara unutarsomatsko tumačenje, izjavila je (1982., str. 251): “Pri izvantjelesnom iskustvu ništa ne napušta tijelo i stoga ništa ne opstaje.” Prema takvom gledištu, izvantjelesno iskustvo je jednostavno halucinacija mozga nalik snu.
U svojoj knjizi Parapsychology, Philosophy and Spirituality: A Postmodern Exploration, filozof David Ray Griffin (1997., str. 232-242) raspravlja o prigovorima unutarsomatskoj pretpostavci, najznačajnije među kojima ću ukratko izložiti u sljedećih nekoliko odlomaka. Najočitiji prigovor odnosi se na snagu osjećaja ispitanika i njegova viđenja napuštanja tijela. Većina ispitanika koji su izvijestili o svojim izvantjelesnim iskustvima odlučno je uvjerena da su doživjeli nešto stvarno, različito od sna ili halucinacije. Neki ispitanici, koji nisu primili anesteziju, tvrdili su da tijekom izvantjelesnih iskustava nisu osjećali bol. To bi se moglo objasniti djelovanjem prirodnih tjelesnih ublaživača boli, kao što su endorfini. No, ispitanici su rekli da se bol vratila neposredno nakon što su iznova ušli u svoja tijela. To se ne događa ako je bol ublažena endorfinima. Čini se, dakle, da je najprikladnije objašnjenje da svjesno ‘ja stvarno napušta tijelo i privremeno se odvaja od tjelesnih osjetila.
Zagovornicima unutarsomatskih teorija drugi problem predstavljani vizualna priroda izvantjelesnih iskustava. Kada osoba na pragu smrti postupno gubi svijest, vizualni se osjeti obično gube prije čulnih. S obzirom na to, može se pretpostaviti da se ispitanici na rubu smrti prisjećaju zvukova, a ne vizualnih dojmova. S tim u vezi valja istaknuti i da su shizofrenične halucinacije poglavito slušne, a ne vizualne. Činjenica da vizualni dojmovi ispitanika koji se nalaze izvan svijesti, odgovaraju njihovu stvarnom okruženju isključuje teoriju da ispitanici izmišljaju izvješća o svojim izvantjelesnim iskustvima radi potiskivanja straha od smrti, prihvaćanja od strane društva ih potvrde osobnih religijskih uvjerenja. Čini se neuvjerljivim da su takve halucinacije ograničene na rekonstrukcije stvarnih okruženja. Podudarnost vizualnih dojmova i stvarnih okruženja također isključuje pretpostavke da su vizije i halucinacije prouzročene anoksijom (nedostatkom kisika u mozgu) i hiperkarbijom (prevelikom količinom ugljičnog dioksida).
Kako tvrdi Sabom (1982., str. 175-176), nedostatak kisika uzrokuje konfuzno stanje uma, posve suprotno od mentalne bistrine koju osjećaju ispitanici s izvantjelesnim iskustvima. Prevelika količina ugljičnog dioksida može izazvati svjetlosne bljeskove i druge učinke, no, naizgled, ne i percepciju neposrednog okruženja pojedinca. Nadalje, liječnici su jednom od Sabomovih pacijenata, tijekom kardiološkog tretmana, uzeli uzorak krvi radi analize krvnih plinova. Razina kisika bila je iznad prosjeka, a ugljičnog dioksida ispod prosjeka (Sabom, 1982., str. 178).
Neki su iznijeli teoriju da se izvantjelesna iskustva mogu objasniti kao posljedica napadaja u temporalnom režnju, no Sabom tvrdi (1982., str. 173-174) da su percepcije neposredne okoline potpuno iskrivljene tijekom takvih napadaja.
Blackmore i drugi pokušali su objasniti točnost vizualnih dojmova o kojima su izvijestili ispitanici koji su doživjeli izvantjelesna iskustva, pretpostavkom da um osobe koja gubi svijest koristi osjetila dodira i sluha kojima proizvodi precizne vizualne slike pri čemu zapravo ne napušta tijelo i, prema tome, ne promatra stvari iz te perspektive. No, u većini slučajeva ispitanik vidi stvari za koje nije mogao na jednostavan način saznati osjetilom dodira ili sluha. Jedan od Sabomovih ispitanika izvijestio je da je vidio kako se kazaljke na dijelu medicinske opreme (defibrilatoru) pomiču na odgovarajući način. Blackmore je pretpostavio (1993.,str.118-119) da je taj podatak ispitanik mogao saznati nakon operacije (možda u nekoj televizijskoj emisiji) i poslije ga je umetnuo u svoje izvješće. Naravno, sve su pretpostavke moguće, no ispitanik je tvrdio da nije gledao nikakve televizijske emisije koje su uključivale primjenu defibrilatora (Griffin, 1997., str. 246).
Jedan Sabomov pacijent tvrdio je da je vidio kako biva pogođen metkom u desnu preponu. Ustvari, to nije bio pogodak, nego su liječnici vadili uzorak krvi iz njegova tijela radi analize. Sabom je rekao da se ispitanik prirodno mogao tako zabuniti ako je stvarno promatrao taj čin izvan svoga tijela, budući da bi i pogodak i uzimanje krvi izgledali isto – kao ubod igle. Da je ispitanik proizveo sliku toga čina na temelju razgovora koji je načuo, ispuštanje krvi injekcijom sigurno ne bi zamijenio za pogodak, jer bi liječnici bez sumnje zahtijevali uzimanje krvi radi analize. Blackmore je odgovorio da se ta slika možda nije rekonstruirala sluhom, nego dodirom. No, postoji jedna značajna pojedinost: u liječničkim izvješćima piše da je krv izvađena iz lijeve prepone, dok je pacijent, koji je taj čin zamijenio pogotkom, rekao da je bila riječ o desnoj preponi. Da je ispitanik proizveo sliku onoga što se događalo osjetilom dodira, takve zabune ne bi bilo, nego bi osjetio bockanje u lijevoj preponi. Ali Sabom je istaknuo da bi pacijent, ako je promatrao svoje tijelo s podnožja kreveta, iz te perspektive zacijelo vidio da mu igla ulazi u desnu preponu. Blackmore izvješće tog pacijenta označuje nepotkrijepljenim, no zanemaruje spomenuti da je Sabom razgovarao s njegovom suprugom, koja je rekla da je njezin muž ispripovijedao njoj i njihovoj kćeri tu priču neposredno nakon tog događaja, te da ju je poslije ponovio nekoliko puta bez ikakvih izmjena. To, čini se, isključuje mogućnost da je priča izmišljena i postupno nadograđivana novostečenim podacima o liječničkoj proceduri (Sabom,1982.,str.109-111; Griffin, 1997., str. 248).
U svjetlu Blackmoreovih prigovora, izvješća o izvantjelesnim iskustvima koja uključuju događaje izvan neposredne okoline ispitanika su značajna. Godine 1976. jedan od Sabomovih ispitanika doživio je srčani udar tijekom boravka u bolnici. Izvijestio je da je tijekom reanimacije vidio svoje rođake: “Ništa nisam čuo. Ni najmanji zvuk… Sjećam se da sam ih savršeno jasno vidio u hodniku. Troje ih je stajalo ondje – moja žena, najstariji sin i najstarija kćer, te liječnik … Siguran sam da su bili ondje.” Iz izvješća o reanimaciji tog pacijenta ne može se zaključiti da je mogao vidjeti svoje rođake ili saznati ikakvu informaciju o njima. Toga dana nije očekivao nikakve posjete jer je trebao biti otpušten iz bolnice. Čak i da je očekivao posjet svojih rođaka, nije mogao znati tko će od njih doći. Imao je šestero odrasle djece, koja su naizmjence oca posjećivali u bolnici s majkom. Spomenutog su ga dana njegova žena, najstariji sin i najstarija kćer odlučili posjetiti bez prethodnog dogovora. U bolnicu su stigli upravo u trenutku kada su ga odvodili iz njegove sobe u operacijsku dvoranu. Bolničko ih je osoblje zaustavilo na hodniku, deset vrata dalje od prostorije u kojoj su liječnici i medicinske sestre obrađivali njihova oca, koji je ležao na krevetu. Muškarac nije bio licem okrenut prema njima, a njegova se žena prisjeća da mu je iz daljine mogla vidjeti samo zatiljak. Muškarac je bez odlaganja odveden u sobu za hitni prijam, pri čemu nije prošao pokraj svoje obitelji. Njegova je supruga poslije izjavila: “Nije nas mogao vidjeti.” Blackmore ne komentira taj slučaj (Sabom, 1982., str. 111-113; Griffin, 1997., str. 249-250).
Profesor medicine pri Sveučilištu u Washingtonu i socijalni radnik u Harborview Medical Center, dr. Kimberly Clark, izvijestila je o drugom slučaju koji se ne može lako objasniti kao halucinacija izazvana dojmovima osjetila dodira i čula u umu osobe koja postupno prelazi u posve besvjesno stanje. Imigrantska radnica Maria bila je liječena od srčanog udara u Harborviewu, nakon čega je rekla Clarku da je doživjela izvantjelesno iskustvo. Lebdjela je iznad svoga tijela promatraiući liječnike i sestre. Clark je pomislio da je taj prizor možda zamislila na temelju stvari koje je vidjela i čula prije gubitka svijesti. Maria je potom rekla da je lebdjela vani, pokraj glavnog ulaza u zgradu hitne službe. Clark je zaključio da je glavni ulaz možda vidjela tijekom svog boravka, koju je sliku potom uključila u svoje izvantjelesno stanje. Maria je dalje objasnila kako je vidjela da nešto sjedi na prozorskoj gredi na trećem katu bolničke zgrade. Odletjela je do tog predmeta, za koji je ustanovila da je tenisica. Opisala je neke pojedinosti, kao što je izlizana tkanina na mjestu na kojemu bi trebao stajati mali prst, te vezicu zavezanu u čvor pod petom. Clark je otišao provjeriti to mjesto, no isprva ondje ništa nije vidio. Potom se Maria uspela na treći kat i, nakon što je pregledala brojne prozore, konačno je otkrila onaj na kojemu je vidjela tenisicu. Greda se nije mogla lako vidjeti s prozora, jer je promatrač trebao lice prisloniti uz staklo i usmjeriti pogled prema dolje. Čak ni podtakvim kutom Maria nije mogla vidjeti pojedinosti koje je opisala. Clark je rekao: “Takav je pogled mogla imati samo da je lebdjela vani i veoma blizu tenisice.” Poslije su ustanovili da tenisica točno odgovara Marijinom opisu (Clark, 1982., str. 243; Griffin, 1997., str. 250-251).
Blackmore odbacuje istinitost tog slučaja (1993., str. 128), nazivajući ga: “… fascinantnim, ali nepotkrijepljenim.” No Griffin ističe (1997., str. 251): “… ona, međutim, ne objašnjava kakva bi još potvrda, osim pisanog svjedočanstva medicinskog s tručnjaka bila potrebna.”
Kathy Kilne, medicinska sestra zaposlena ubolnici Hartford u Connecticutu, ispripovijedala je slučaj pacijentice koja je u trenutku srčanog udara doživjela izvantjelesno iskustvo. Taj se događaj dogodio 1985. Prisjećajući se pacijentičina svjedočanstva, Kilneova je rekla: “Rekla mi je da je lebdjela iznad svoga tijela, kratko vrijeme promatrala liječnike koji su je pokušavali oživjeti, nakon čega je osjetila kako biva vučena u zrak, nekoliko bolničkih katova više. Ondje je lebdjela iznad krova, shvativši da promatra obrise bolnice Hartford … kutom oka vidjela je crveni predmet. Uspostavilo se da je to bila cipela.” Kilneova je ispripovijedala tu priču liječniku koji je stažirao u toj bolnici. On ju je podrugljivo odbacio, no kasnije, istoga dana zatražio je domara da ga odvede na krov, gdje je vidio crvenu cipelu. Uzeo je cipelu i pokazao ju je Kilneovoj, koja je rekla da je liječnik toga trenutka povjerovao u njezinu priču (Griffin, 1997., str. 251; Ring i Lawrence, 1993., str. 226-227).
Opisana iskustva nisu neuobičajena. Hornell Hart je 1954. objavio sažetu studiju o izvantjelesnim iskustvima tijekom kojih je ispitanik rekao podatak, koji zahtijeva neko prethodno oznavanje paranormalnih pojava.
Hart je otkrio (1954.) 288 slučajeva opisanih u različitim publikacijama i zaključio da je u 99 slučajeva podatak o kojemu je ispitanik izvijestio poslije bio potvrđen. To je upućivalo na vjerodostojnost izvješća. Nadalje, u 55 slučajeva svjedoci su rekli da su vidjeli prikazu ispitanika na mjestu na kojemu se fizički nije nalazio (Griffin, 1997., str. 254). U nekim su slučajevima svjedoci dobrovoljno inducirali svoja izvantjelesna iskustva, dok su u nekim slučajevima ona bila spontana.
Michael A. Cremo
