Promijena nas samih, rad na sebi, razvijanje i poticanje duboko potisnutih emocija koje nas sputavaju da udišemo kisik i živimo život u njegovom punom sjaju. Sve to smo puno puta čuli ili barem pomislili kako je to smjer kojim želimo krenuti.
Čujemo, čitamo ili dobijemo razne savjete koji nas upućuju kako to napraviti. Događa li se promjena preko noći? Da može se dogoditi, ali i ne mora, o čemu to ovisi? Ovisi što hoćemo promijeniti, na koji način i koliko smo na to uistini spremni.
Ovaj tekst pišem iz vlastitog iskustva, ali i iz iskustva mnogih ljudi koji su mi pričali sličnu priču. Poznati brazilski pisac Paulo Coelhio jednom je rekao „Mnogi se ljudi boje biti sretni. Jer da bismo bili sretni, moramo puno toga promijeniti u načinu života ili u sebi.“
Promjena donosi mnogo neizvjesnosti, očekivanja, te novih ljudi. Na nju se ili odlučimo jer smo svjesni da nam je potrebna, ili se može dogoditi i sama od sebe, pa nas je svemir odlučio na nju potaknuti, a na nama je u oba slučaja hoćemo li je prihvatiti ili ostati u sigurnom okruženju. Da, ona nosi mnogo rizika sa sobom poput odlaska ljudi iz naših života. To je glavni razlog zašto sam se dotakla ove teme. Nakon što sam završila trogodišnju vezu koja je tada bila moja zona komfora nisam to mogla prihvatiti. Išla sam protiv „više sile“ i uporno se borila kako bih se vratila u to stanje.
Naravno nisam postignula tada željeni rezultat jer sam se borila protiv nečeg što nije bilo za moje dobro,. Imala sam u sebi puno negativnih emocija i to sam radila iz pogrešnih razloga. Ne zato što sam to uistinu htjela, već zato što sam to trebala. To je trajalo 3 godine, zatvorila sam se u kuću, išla kod psihologa i nisam živjela život njegovim punim potencijalom. Nakon te tri godine postala sam umorna i iscrpljena od takvog načina života. Odlučila sam se na promjenu.
Dopustila sam sebi da izađem iz sigurnih krugova i malo po malo krenula raditi na sebi. Čitala sam opuštajuće knjige, odlučila sam izlaziti i uživati što nisam radila 3 godine, počela vježbati. Što se tada dogodilo ? Mnoge sam ljude u tih godinu dana „izgubila“. Odlazili su polako iz mog života. Nevjerojatno je što se nisam niti s jednom osobom posvađala, samo su otišle na neki način. Sve su osobe imale zajedničku karakteristiku, a to je vlastita nestabilnost i manipulacija, te potreba za njihovom dominacijom u odnosu.
Kako sam postala puno sigurnija u sebe i svoj život naravno njima to nije odgovaralo. Sve su te osobe govorile „ti si se promijenila“… Da, to je točno promijenila sam se jer sam sada zadovoljna sobom, sigurna u sebe, a najbitnije poštujem se, te nikom ne dajem veću vrijednost od sebe same. Ljudi koji su otišli su to govorili jer sam im odgovarala onakva „prijašnja ja“. Oni ne gledaju moji napredak već kako im više ne paše moja promjena na bolje jer je ne prihvaćaju. Tako su se oni odmaknuli, ali naravno došli su novi ljudi u moj život, jer to je tada neophodno.
Ako vas ljudi kojima ste okruženi dovoljno ne poštuju, ako vas iscpljuju ili se osjećate kao da živite život koji je ograničen nekim nevidljivim zidovima, odlučite se na promjenu, srušite te zidove. Malim koracima se dolazi do velikih koraka koji vode do uspjeha. Bitna je odluka, nemojte se sprječavati i ostati negdje jer se osjećate sigurni. Kada iskoračite budite spremni kako će otići samo oni ljudi koji vas nemogu prihvatiti, a ako su vas mogli prihvatiti kada se niste dobro osijećali to samo znači da su sada toksični za vas i vaš život. Tada dolaze oni koji vas ispunjuju.
Autor: Paola Belaš
