„Istinsko svjetlo, kozmičko nepokretno svjetlo je izvor sveg nastajanja. Ono je najviša stvarnost. U stvari je nemoguće vidjeti to svjetlo. Nemoguće ga je s našim čulima pojmiti. To svjetlo može čovjek iznutra spoznati; u nepokretnoj točki, koja je središte svega.“ – Walter Russel
U svim stvarima očituje se životni princip jednog jedinstvenog organizma. Materija je očitovanje života, ali ona ne živi iz sebe same.
Materija nastaje od svjetlosnih valova, atoma, koji prenose ideju univerzuma ili u krajnjoj liniji božanskog. Ali oni sami ne posjeduju stvarni život- samo privid, san, projekciju. Tko ili što smo mi? Svjetlo ili sjena? Na ovo pitanje mora svaki čovjek pronaći odgovor u sebi samom.
Kako i s koje polazišne točke prosuđujemo što je stvarnost? Zar ne započinje sve u našem unutrašnjem biću; u malom svetu mikrokozmosa? U mikrokozmosu se nalazi naše tijelo s čulnim organima, osjećajima i mislima – neprestano u pokretu kao u nekoj lančanoj reakciji ili u vrtlogu.
To je ono što mi nazivamo „čovjek“. Kada se primirimo onda možemo iskusiti da se pored svega toga ili u pozadini nalazi jedan tihi Netko ili nešto nevidljivo koje sve opaža. To je kao jedan tihi plamen koji nazivamo svjesnost. On omogućava nastanak svega preostalog. Neprestano je prisutan čak i kad se sve drugo mijenja.
Ovaj plamen se može shvatiti kao pozadina na kojoj se kao u nekom hologramu projiciraju višedimenzionalne slike. Značenje holograma se sastoji u tome da svaki pojedini dio sadrži mnogo potpunih slika cjeline. Svaki dio slike sadrži umanjenu i malo mutnu- ali ipak potpunu sliku.
Nakon otkrića tehnologije holograma nastala je također i analogija s našim univerzumom, to znači da naš univerzum može biti uspoređen s jednim hologramom. Sve se može kroz to projicirati, pahuljice i zvijezde, ali i predstava jedne više stvarnosti koja potiče izvan prostorno- vremenske stvarnosti.
Ova saznanja današnje znanosti daju naslutiti da svijet nije onakav kako se mislilo. On nije skupina posebnih stvari i pojava, već je prije projekcija u svjetlu univerzalne svjesnosti. Pri tome je prisutna važna činjenica da svaki pojedini dio te stvarnosti stoji u vezi sa svim ostalim i nosi u sebi otisak prema hermetičkom zakonu „kako gore tako dole“.
Drugim riječima: U svim stvarima se očituje životni princip jednog jedinstvenog organizma. Materija je otkrovenje života, ali ipak ne živi iz sebe same- ona je samo forma čovjeka, sunca ili drveta. Materija nastaje od svjetlosnih valova koji prenose ideje univerzuma, zapravo božanskog.
Ipak iz sebe samih nemaju realan život, već su samo sjaj, san, projekcija. S ove točke gledišta, također možemo razumjeti zašto se u znanosti u tehnologiji pojavljuju nesavršene i često oprečne teorije, koje bi objasnile naš svijet. To je kao istraživanje sjene. I tko istražuje sjene? Sjena sama?
Tko ili što smo mi? Na to pitanje mora svaki čovjek u sebi pronaći odgovor. Postoji jedan istinski život i jedno univerzalno svjetlo. Ne svjetlo koje pređe u sekundi 300 000 km., već Svjetlo koje se kreće nemjerljivom brzinom.
To je svjetlo koje nigdje ne mora putovati, ono je sveprisutno. Ono tako često nazivano „svjetlo svjetla“, Imaterijalna egzistencija ili stvarna životna podloga za univerzum i za nas. Isto tako čovjek mora u sebi svjesno otkriti to svjetlo kao unutrašnju esenciju. Svijet, realitet koji poimamo ovisi uvijek od polazišne pozicije, svjesnosti promatrača.
U tome osjetilni organi igraju podređenu ulogu. Ako stvarno želimo spoznati jasnu sliku stvarnosti, morali bi kao prvo naći jednu čvrstu nepromjenjivu točku opažanja.
To je kao fotografiranje aparatom koji je u pokretu. Slike su nejasne, tek ako smo iznutra mirni i nepokretni, dobit ćemo jasnu sliku. Taj nepokretni centar se skriva u nama. Sačinjava istinsku, ljudsku esenciju i istovremeno je sveukupna središnja točka svog bivstvujućeg.
C.G.Jung, jednom je rekao: “Tko gleda prema vani, sanja- tko usmjeri pogled ka unutra- budi se.“
Buđenje vodi ka istini, oboje je među sobom povezano. Da bi se mogao probuditi čovjek mora čeznuti za istinom. To znači: poticati čežnju ka prosvjetljenju i spoznaji, sve podrediti tom svjetlu; sigurno korak po korak – ali sve.
To se događa kroz spoznaju srcem, iz dana u dan, od trena do trena, spoznaju toga što se nalazi u sazvučju s dušom, s najunutrašnjijim. Na taj način ćemo se neprekidno približavati izvoru, jezgri našeg bića.
Tako će se plamen naše svjesnosti sve jače očitivati u našem mikrokozmosu. Kroz to će osobne brige i strahovi biti sve manji i napokon nestati. Naša ograničenja i lažne predstave će proći i koncept velike cjeline će stupiti na njihovo mjesto. Naravno da to neće ići samo, bez bola i patnje.
To znači, gledati unutrašnje i bez dalje zadrške ići putem ka praizvornom svjetlu i istini vlastitog bića.
To znači, svjestan život i moć rasuđivanja između bića sjene i bića svjetla.
Iz Pentagrama broj 6 godina 2011,
prevela: Branka Mraz/ skinuto sa stranice “KROZ PROSTOR I VREME”/magicus
