Ovo je vrijeme kada treba isplakati sve rane i poraze. Sve gubitke i umrle. Sve što te guši i što te pritišće. Jer ti nisi tvoji ciljevi, ti si tvoje korijenje. Ono što uzgajaš, zalijevaš i o čemu brineš. Ono što hraniš i njeguješ. Ti si karma koju si prihvatio nositi. Bez pobune. S potpunom istinom koja se sada otvara. I daj si tu širinu da zaroniš u emocije. Da pronađeš u sebi to izguljeno dijete. Da osjetiš svoje roditelje. Da kažeš: hvala, oprosti, volim te. I sebi i drugima.
Možda ne pamtiš onaj trenutak kada si otišao od kuće. Možda ne pamtiš onaj trenutak u kojem si odrastao. Možda ne pamtiš prve korake ni glas, kao ni riječi koje odjekuju. Možda ne zastajkuješ dok trčiš negdje po “bijelom” svijetu i možda se ne okrećeš prošlosti, ali znam da znaš.
Dom nisu zidovi. Napuštena sela, ni obronci. Dom je tamo gdje si Ti. Gdje dišeš nesputano, cjelovito. I bitno. S važnošću. I hrabrošću djeteta koje prelazi preko praga ili stoji na njemu i pita se: zove li se sve ovo odrastanje? A zove se.
Jupiter se nakon 12 godina vraća kući. U znak Raka. Tamo negdje davno gdje si ostavio dio sebe. U nekome. Nečemu. U sjećanju. U prošlosti. U izvoru iz kojeg je nastalo sve što jesi ili nisi. Jesi li ikad razmišljao o tome da koliko god ne želiš, negdje pustiš korijenje i da koliko god želiš negdje nisu tvoje odaje?
Ulaziš u arhive svoje duše. U sve što je skriveno. U sve neisplakane suze i ponore. U sve nade i sjećanja. U sve snove i želje. U svaki otisak sebe kojeg si negdje utisnuo. Tražiš se kao dijete koje traži svoje pretke i svoje potomke. I znaš da je to jedan krug koji se nikada ne zatvara, a možda si ga upravo otvorio…
Ovo je vrijeme kada svatko u sebi mora zapitati svoje unutarnje dijete: koliko si uspio? Što smatraš uspjehom? Gdje si dospio? Kuda si otišao? Imaš li se kome vratiti? I koliko si toga iz svog doma ponio? Jer htjeli priznati ili ne, u nama bujaju stoljetni vihori predaka. I mi smo, baš svatko od nas, bar jedan promil svih njih. Nosimo ih zakačene na rubove kože i izdišemo sa svakim novim danom.
I pokušavamo promijeniti ono što smatramo da je bilo loše i nadograditi sve što je bilo dobro. Ali prije svega, treba se pomiriti s tim da nisu sve okolnosti života uvijek najbolje, da nisu sve obitelji uvijek najsretnije, da nije svakome dano da bude voljen i prigrljen i da dom nisu zidovi, da obitelj nisu nužno krvni srodnici, da nisu svima ispisana sretna sjećanja.
Ovo je vrijeme kada treba isplakati sve rane i poraze. Sve gubitke i umrle. Sve što te guši i što te pritišće. Jer ti nisi tvoji ciljevi, ti si tvoje korijenje. Ono što uzgajaš, zalijevaš i o čemu brineš. Ono što hraniš i njeguješ. Ti si karma koju si prihvatio nositi. Bez pobune. S potpunom istinom koja se sada otvara. I daj si tu širinu da zaroniš u emocije. Da pronađeš u sebi to izguljeno dijete. Da osjetiš svoje roditelje. Da kažeš: hvala, oprosti, volim te. I sebi i drugima.
Ovo su i svi tereti koji nisu tvoji, ali su naslijeđeni. Sve suze, patnje i osmjesi tvojih voljenih. I onih koje nikad nisi upoznao. I koje ne znaš, ali su dio tvoje prošlosti. Ovo su trenutci u kojima možeš prekinuti sve loše karme predaka, sve terete koje vučeš na sebi, sva opterećenja s kojima dolaziš, a dali su ti ih drugi.
I zato pusti da ode nabujala rijeka prošlosti. Ti si most i nova spona za svoje pretke i potomke. Ti si onaj koji ima glas i snagu promjene. I moć svega. Ti si pisac koji može napisati potpuno nove redove. Koliko si dobro dijete? Koliko si dobar roditelj? Koliko si dobar nasljednik? I koliko si se spreman boriti da bolji postaneš?
Jupiter je u Raku, ali ovo nisu naslijeđene kuće i imovine, nisu novci, bogatstva ni milostinje. Ništa fizičko oko čega se grabiš i lomiš kada netko umire. Ovo nisu Bogovi. Ovo nisu oltari, ovo nisu molitve. Ovo nisu glasnici. Ovo si ti. Onaj dio djeteta u tebi koji još uvijek čeka da se otkrije. Onaj Bog kojem se nikad nisi poklonio, a trebalo je. Jupiter u Raku, duhovno je nasljeđe. Ima li te?
