Klijentica je imala 34 godine kada je prvi put izgovorila rečenicu: “Mislim da nešto nije u redu.” Bila je u dugogodišnjoj vezi bez fizičkog nasilja, no svakodnevno ju je pratio osjećaj tjeskobe. Partner joj je zamjerao što provodi vrijeme s prijateljicama, nazivao je glupom kada bi izrazila mišljenje, a dane bi joj znao “kazniti” šutnjom. Kad bi pokušala razgovarati o tome, odgovarao bi: “Ti si ta koja stalno traži probleme. Nisi stabilna. Treba ti pomoć.”
Godinama je pokušavala biti bolja, pažljivija, tiša. A onda je shvatila da se više ne prepoznaje. Uz pomoć terapeutkinje, došla je do bolne, ali oslobađajuće spoznaje: bila je žrtva emocionalnog zlostavljanja.
Što je emocionalno zlostavljanje?
Emocionalno zlostavljanje je suptilan, često nevidljiv oblik nasilja. Ne ostavlja modrice na koži, ali duboko ranjava iznutra. Ne radi se o povremenim svađama ili ružnim riječima, već o sustavnom obrascu ponašanja kojim druga osoba narušava samopouzdanje, unosi zbunjenost, preuzima kontrolu i emocionalno destabilizira partnera.
U početku sve može izgledati idealno. Osoba je prisutna, pažljiva, ponekad čak i idealizira partnera. No postupno se u odnosu pojavljuju komentari poput: “Zamisli da te netko vidi ovako obučenu – kako te nije sram?” ili “Ti si preosjetljiva, sve izmišljaš.”
S vremenom osoba počinje sumnjati u vlastitu percepciju, preispituje svaku svoju riječ i postupak, pokušava udovoljiti, ugađati, popraviti se – ali ništa nije dovoljno dobro. Jer cilj emocionalnog zlostavljanja nije ljubav, nego moć i kontrola.
Tihi znakovi koje ne smijemo ignorirati
Emocionalno zlostavljanje rijetko dolazi odjednom. Pojavljuje se postupno, često u obliku šale, dobronamjernog savjeta ili tišine. Upravo zato ga je teško prepoznati. No postoje obrasci koji se ponavljaju i koji jasno ukazuju da odnos nije zdrav.
⦁ Stalne kritike i omalovažavanje – Partner komentira izgled, ponašanje, prijatelje ili mišljenje. Često dolazi uz rečenice poput: “Opet pretjeruješ”, ili “Ti ništa ne razumiješ.”
⦁ Kontrola nad vremenom i odnosima – Nerado prihvaća da partner ima svoj život izvan veze. Ljuti se kada osoba provodi vrijeme s prijateljima ili obitelji. Često koristi rečenice poput: “Zašto ti je važnije biti s njima nego sa mnom?”
⦁ Ignoriranje i uskraćivanje komunikacije – Nakon konflikta partner danima šuti, ne odgovara na poruke, emocionalno se povlači. Kada ga se pita što se događa, odgovara: “Ništa. Samo ti nastavi.”
⦁ Pasivna agresija i manipulacija – Ponašanje koje ostavlja dojam da je osoba kriva, čak i kada nije. Primjerice, partner sarkastično komentira: “Ma ne, sve je super, samo se ti brini o sebi.” Osoba se osjeća krivom, iako nema stvarnog razloga.
⦁ Izolacija – Postupno odvraćanje od prijatelja i obitelji uz komentare poput: “Tvoji mi nikada nisu sjeli.” Osoba se sve više povlači iz društvenog života.
⦁ Zbunjivanje stvarnosti (gaslighting) -Kada osoba izrazi da ju je nešto povrijedilo, partner poriče: “To nisi dobro shvatila. Nikad to nisam rekao.” Vremenom osoba počinje sumnjati u vlastita sjećanja i doživljaje.
Korijeni zlostavljanja: psihološki profil i motivi
Emocionalni zlostavljač nije uvijek lako prepoznatljiv – često djeluje šarmantno, uspješno i samopouzdano u javnosti, dok u privatnosti odnosa pokazuje kontrolirajuće i manipulativno ponašanje. Iza takve osobe često se kriju duboki unutarnji konflikti, nisko samopouzdanje, potreba za dominacijom, strah od ranjivosti ili neprerađene traume iz djetinjstva.
Zlostavljanje nije izraz ljubavi, već pokušaj da se održi osjećaj moći i nadmoći. Umjesto da se nose sa svojim nesigurnostima, emocionalni zlostavljači ih projiciraju na partnera – kroz umanjivanje njegove vrijednosti, okrivljavanje, emocionalnu manipulaciju i stvaranje trajne sumnje u vlastitu percepciju i osjećaje.
Često se radi o osobama koje nisu naučile zdravo komunicirati, izraziti emocije ni nositi se s frustracijama. Mnogi su i sami bili žrtve emocionalnog ili fizičkog zlostavljanja, što ne opravdava njihovo ponašanje, ali može objasniti zašto se ti destruktivni obrasci prenose i ponavljaju – sve dok se svjesno ne prekinu.
Može li se zlostavljač promijeniti?
Promjena je teoretski moguća – ali u praksi vrlo rijetka. Emocionalni zlostavljači rijetko prepoznaju svoje ponašanje kao problem. Umjesto toga, skloniji su okrivljavati druge, negirati stvarnost, iskrivljavati činjenice i predstavljati sebe kao žrtvu.
Za stvarnu promjenu potrebno je nekoliko ključnih preduvjeta: duboka osobna osviještenost, volja za promjenom, preuzimanje odgovornosti bez opravdavanja te dugotrajna psihoterapija.
No većina zlostavljača ne traži pomoć, jer u vlastitim očima ne vide problem. Oni očekuju da se partner promijeni, prilagodi, šuti ili iznova “zasluži” njihovu ljubav.
Zato je važno naglasiti: nije tvoja odgovornost popravljati zlostavljača. Koliko god želio/željela vjerovati da će se promijeniti – ako ne pokazuje konkretne znakove promjene (ne samo obećanja), tvoje emocije i sigurnost ostaju ugroženi. Ostajanje u takvom odnosu iz nade, straha ili osjećaja krivnje često samo produbljuje štetu. Prava promjena dolazi iznutra – a dok se ne dogodi, jedina stvar nad kojom imaš kontrolu je tvoja odluka da zaštitiš sebe.
Pitanja za samorefleksiju
Ako se prepoznaješ u nekima od opisanih situacija, zastani i iskreno se zapitaj:
⦁ Osjećam li se često zbunjeno nakon razgovora s partnerom?
⦁ Je li moje mišljenje redovito umanjeno, ismijano ili ignorirano?
⦁ Jesam li prestao/la raditi stvari koje me vesele zbog partnerove reakcije?
⦁ Često se osjećam krivom, iako ne znam točno zašto?
⦁ Bojim li se reći što mislim jer ne znam kako će reagirati?
⦁ Mislim li često da sam preosjetljiv/a ili da pretjerujem – jer mi je to rečeno?
⦁ Jesam li se udaljio/la od obitelji i prijatelja?
⦁ Osjećam li da sam manja verzija sebe otkako sam u ovoj vezi?
Ako si na više od 3 pitanja odgovorio/la potvrdno, moguće je da se nalaziš u emocionalno zlostavljajućem odnosu. Taj osjećaj nelagode koji se javlja dok razmišljaš o ovim pitanjima nije tvoj neprijatelj – to je tvoj unutarnji kompas.
Kako dalje? Prvi koraci prema sebi
Emocionalno zlostavljanje ne ostavlja fizičke tragove, ali ostavlja duboke psihološke posljedice – gubitak samopouzdanja, anksioznost, osjećaj bespomoćnosti. No osvještavanje je prvi, i najvažniji korak prema iscjeljenju. Kada osoba prepozna što se događa, počinje se vraćati sebi – svojim vrijednostima, osjećajima i granicama. Potražiti pomoć nije slabost. To je čin hrabrosti i odgovornosti prema sebi. Jer nitko ne zaslužuje život u strahu, krivnji i nesigurnosti – osobito ne u odnosu koji bi trebao biti izvor sigurnosti, bliskosti i podrške.
piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle
