S vremenom, “majčinski” partner može početi doživljavati drugoga kao još jedno dijete, a ne kao ravnopravnog suputnika. Privlačnost slabi, divljenje nestaje, nježnost se povlači. Teško je željeti intimnost s nekim prema kome se odnosite kao prema tinejdžeru koji ne polaže račune ni za što.
Postoji vrsta ljubavi koja se izvana čini plemenita i požrtvovna, a iznutra polako iscrpljuje. To je onaj odnos u kojem jedan partner spontano preuzme ulogu roditelja, dok se drugi udobno smjesti u ulogu djeteta. Na početku sve izgleda kao sklad: netko brine, netko je zbrinut. Netko organizira, netko se opušta. Netko preuzima teret, netko lakše diše.
Mnogi od nas su tako naučili voljeti. U obitelji se dobivalo priznanje onda kada se “bilo odgovoran”, “razuman”, “onaj koji sve drži pod kontrolom”. Nije čudo da u odrasloj dobi neki od nas ulaze u odnose noseći istu ulogu – roditelja u tijelu partnera.
Problem nastaje kada shvatite da ste u braku ili vezi u kojoj ste stalno “jači”, “zreliji”, “razumniji”, dok druga strana, malo-pomalo, živi bez prave odgovornosti. I kada se umorite, osjećaj ljubavi zamijene ogorčenost i krivnja.
Kako ljubav sklizne u roditeljsku ulogu
Ulazak u ovu dinamiku obično ne počinje lošom namjerom. Naprotiv, često počinje iz suosjećanja.
Jedan partner vidi da je drugom bilo teško u djetinjstvu, da je imao zahtjevne roditelje, da je nosio previše odgovornosti ili je bio zanemaren. Javlja se želja: “Ja ću ti biti sigurna luka, kod mene ćeš napokon moći odmoriti. Kod mene ćeš biti viđen i važan.”
Zvuči plemenito. I doista, u početku često jest. Druga strana se prvi put osjeća zaista zbrinuto – netko je tu, sluša, razumije, preuzima brigu, rješava račune, organizira svakodnevicu, tješi kod prvog znaka krize. Na površini, to izgleda kao ideal partnerstva.
Polako, gotovo neprimjetno, ravnoteža se pomiče. Onaj koji “brine” počne donositi više odluka, preuzima više odgovornosti, više planira, više drži sve pod kontrolom. Onaj koji “odmara” sve manje daje inicijativu, a sve više očekuje. I prije nego što itko to imenuje, ne živite odnos dvoje odraslih, nego varijaciju odnosa roditelj–dijete.
Kako nastaje dinamika roditelj–dijete u odnosu
Ako ste se ikada zatekli u ulozi “mame” ili “tate” u vezi, postoji velika šansa da ta uloga nije nastala u tom odnosu – već puno ranije.
Možda ste kao dijete bili “mali odrasli”: pomagali roditeljima, smirivali napetost u kući, čuvali mlađu braću i sestre, osjećali se odgovornima za tuđe emocije. Možda ste vrlo rano naučili da mir u obitelji ovisi o tome jeste li Vi “dobri”, prilagodljivi, tihi, razumni.
Takvo dijete, kad odraste, često ima dvije poruke u sebi. Prva je: “Moja vrijednost je u tome da sam koristan i jak.” Druga: “Nitko se zapravo neće pobrinuti za mene pa radije preuzimam sve vijuge.” U partnerskom odnosu to se lako pretvori u: “Ja ću biti ta/ta koja će sve držati pod kontrolom.”
S druge strane, partner koji rado ulazi u ulogu “djeteta” možda nikada nije imao prostora da bude zaštićen i nježno vođen. Možda je odrastao s kritičnim ili emocionalno odsutnim roditeljem. Kada upozna partnera koji ga razumije i preuzima odgovornost za mnoge stvari, može se javiti osjećaj olakšanja: napokon netko tko ostaje, tko se brine, tko ne očekuje da budem savršen.
Tako se dvije priče savršeno “zalijepe” jedna na drugu – ali ne na zdrav način.
Skrivena cijena stalne brige
Izvana, odnos u kojem partneru glumite roditelja može izgledati stabilno. Računi su plaćeni, djeca zbrinuta, planovi napravljeni, svakodnevica funkcionira. No unutra, u Vama, događa se nešto drugo.
Primijetit ćete da ste kronično umorni. Rijetko se opuštate istinski, jer Vam um stalno radi: što treba sutra, što je partner zaboravio, jesu li obveze pod kontrolom. Ako se partner ponaša neodgovorno, racionalizirate: “On/ona je takav, lakše se pogubi, ja to bolje držim, nek’ se barem netko brine.”
Uz umor se pojavljuje i tiha ljutnja. Ponekad u obliku prigovora, ponekad kao pasivno povlačenje. U sebi možda mislite: “Ja stalno pazim na sve, a ti si toliko opušten da ni ne primjećuješ koliko me to košta.” Taj osjećaj nepravde polako nagriza bliskost.
S vremenom, “majčinski” partner može početi doživljavati drugoga kao još jedno dijete, a ne kao ravnopravnog suputnika. Privlačnost slabi, divljenje nestaje, nježnost se povlači. Teško je željeti intimnost s nekim prema kome se odnosite kao prema tinejdžeru koji ne polaže račune ni za što.
Što se događa s partnerom u ulozi “djeteta”
Ni druga strana u ovoj priči nije dobro. U početku se osjeća zbrinuto i posebno: netko ga razumije, “drži” i vodi kroz život. No s vremenom, cijena takve brige postaje izraženija.
Partner koji je u ulozi djeteta često ne razvije do kraja vlastiti osjećaj unutarnje snage. Navikne da će netko drugi sređivati, poticati, “vaditi iz problema”, smirivati ispade, tješiti nakon kriza. Kada se osoba koja je nosila tu ulogu umori ili slomi, on ostaje sam pred sobom – i često nema izgrađene alate za nošenje s vlastitim emocijama i odgovornostima.
To je trenutak kada se može pojaviti bijes ili panika. Umjesto da vidi partnera kao čovjeka koji je iscrpljen, on osjeća izdaju: “Kako sada možeš odjednom odustati? Pa ti si uvijek bio/bila jak stup. Na što se sada trebam osloniti?” Ne vidi se koliko je, možda godinama, nesvjesno prebacivao teret na drugoga.
Iza toga stoji ista stara bol: dijete koje nije imalo na koga se osloniti traži da netko napokon tu prazninu zauvijek popuni. No to nije posao partnera. To je posao odnosa prema sebi.
Kada iznjedre rane iz djetinjstva
Roditeljske uloge u ljubavi nije moguće razumjeti bez onoga što nosimo iz djetinjstva. Mnogi odnosi se raspadaju upravo zato što partneri ne prepoznaju da reagiraju iz starih rana, a ne iz sadašnjeg trenutka.
Ako ste u djetinjstvu doživjeli izdaju, napuštanje ili emocionalnu hladnoću, sasvim je prirodno da u odrasloj dobi imate povećanu osjetljivost na znakove povlačenja, šutnje ili promjene u ponašanju partnera. Dovoljno je da se partner povuče u sebe zbog vlastitog problema pa da se u Vama podigne stari osjećaj: “Opet me ostavljaš. Opet sam sam/sama.”
Kada je ova rana aktivna, lako je od partnera očekivati da bude stalno dostupan, pribran i jak – kao da će svaki trenutak slabosti potvrditi Vaše najdublje uvjerenje da ste nebitni i nezaštićeni. Tada partner nema pravo imati loš dan, krizu identiteta, zdravstveni problem, propitkivanje karijere. Njegova ranjivost prijeti Vašoj unutarnjoj sigurnosti.
U stvarnosti, nije problem u tome što partner ima svoje granice. Problem nastaje kad sav osjećaj sigurnosti vežete uz to hoće li on ostati “savršeno funkcionalan”. Tada je svaki njegov pad doživljen kao osobna izdaja, umjesto kao poziv da pogledate kako sami stojite uz sebe.
Tjeskoba kao signal da ste se udaljili od sebe
Mnogi u ovakvim odnosima žive s visokom razinom tjeskobe. Čini im se da je ta tjeskoba dokaz da s partnerom nešto ozbiljno nije u redu, da će se dogoditi katastrofa, da je prekid iza ugla. Naravno, postoje situacije u kojima nas intuicija jasno upozorava na disfunkcionalan ili toksičan odnos. No često tjeskoba govori još nešto: da ste prestali osluškivati sebe.
Što više energije uložite u praćenje tuđeg raspoloženja, to manje osluškujete vlastito. Kada stalno skenirate: “Je li ljut? Je li dobro? Što to znači? Hoće li otići?”, cijela pažnja ostaje usmjerena prema van. Granice se zamute, Vaša potreba postaje jednostavna: da se on smiri, da sve opet bude kao prije.
Tjeskoba se tada ponaša kao alarm koji govori: zanemarujete vlastite osjećaje i granice, bavite se tuđom klimom, a svoje unutarnje vrijeme i prostor ostavljate praznim. Kad biste u tim trenucima umjesto analize partnera pitali sebe: “Što ja sada stvarno trebam? Što je na meni? Što nije na meni?”, dinamika bi se počela mijenjati.
Kako izgleda odnos dvoje odraslih, a ne “roditelja i djeteta”
Zdrav odnos ne znači da nikad nitko nikoga ne tješi, ne podržava, ne nosi malo više u teškim fazama. To je normalno i ljudski. Razlika je u tome što u zrelom partnerstvu oba partnera ostaju subjekti svog života – ne prepuštaju jedni drugima potpunu kontrolu nad vlastitom dobrobiti.
U odnosu dvoje odraslih, briga postoji, ali ne kroz ulogu “ja znam bolje od tebe”. Postoji povjerenje u sposobnost druge osobe da raste, uči, snosi posljedice svojih odluka. Umjesto preuzimanja, postoji podrška: “Tu sam, ali ovo je tvoja odgovornost.” Umjesto kontroliranja, postoji dogovor: “Kako ćemo ovo zajedno?”
I emocije se drugačije nose. Umjesto da očekujete da partner umiri svaku Vašu nesigurnost, učite najprije biti s njom sami, a tek onda tražite podršku. Umjesto da partnera pretvarate u psihoterapeuta, prijatelja, roditelja i osiguranje u jednom, stvarate mrežu: vlastite resurse, svoje navike, svoje granice, svoje ljude kojima se možete obratiti.
Prvi korak: Priznati sebi da ne želite više “odgajati” partnera
Promjena ovakvih obrazaca počinje vrlo tihim, ali iskrenim priznanjem: “Ne želim više biti roditelj svome partneru.” To može biti zastrašujuće, jer znači odustajanje od uloge u kojoj ste možda godinama gradili vlastito samopoštovanje. Ako ne brinete o svemu – tko ste onda?
Tu se često pokaže koliko je dubok osjećaj vlastite vrijednosti vezan uz to da budete “jači”, “pametniji”, “organiziraniji”. Kada tu ulogu otpustite, ostaje pitanje: osjećate li se vrijednima samo zato što postojite, ili zato što sve držite pod kontrolom?
Priznati sebi da više ne želite voditi partnera kroz život ne znači da ga ne volite. Naprotiv, to može biti izraz poštovanja – i prema sebi i prema njemu. Jer dok god ga odgajate, šaljete poruku da ne vjerujete u njegovu sposobnost da sazrije.
Učiti postavljati granice bez krivnje
Jedan od najtežih zadataka za “vječnu mamu/tatu” u odnosu je naučiti reći “ne” bez objašnjavanja, opravdavanja i samooptuživanja. Ako ste navikli nadoknađivati tuđe propuste, granica će Vam isprva izgledati kao izdaja.
Granica, međutim, nije kazna. To je jasna poruka: “Ovo je na meni, a ovo je na tebi.” Na primjer, umjesto da ponovno sređujete financijski nered partnera, možete reći: “Spreman/spremna sam razgovarati s tobom o tome kako možeš drugačije organizirati svoje troškove, ali ne mogu više rješavati posljedice.” Umjesto da uvijek Vi organizirate domaćinstvo, možete sjesti i podijeliti zaduženja.
U početku će zajedno s granicama dolaziti i strah: “Ako prestanem raditi sve, hoće li otići? Hoće li me manje voljeti?” To je mjesto gdje se susreće Vaša rana napuštanja. No upravo tada imate mogućnost odabrati sebe – umjesto da ponovno ostanete u odnosu u kojem ste voljeni pod uvjetom da se stalno žrtvujete.
Partner nije roditelj – ali ni neprijatelj
Važno je naglasiti: kada partner odbije igrati ulogu roditelja ili djeteta, ne znači da je loš ili bezosjećajan. To može biti znak da i sam želi nešto zdravije. Ako ste Vi ti koji ste do sada nosili sve, možda će druga strana isprva burno reagirati – ali dugoročno, upravo ta promjena može otvoriti prostor za zreliji odnos.
Ponekad, naravno, ishod bude prekid. Kada jedna osoba odluči izaći iz obrasca majka/dijete, druga se može toliko opirati promjeni da više nema zajedničkog puta. Ni to nije nužno poraz. To može biti trenutak kada po prvi put birate život u kojem niste ničiji roditelj, osim vlastitog unutarnjeg djeteta.
U tom smislu, partner koji odbije biti “spašen” ili prestane biti “spasitelj” katkad ne ruši Vaš život, nego ruši iluziju koja Vas je držala u krugu iscrpljivanja. I daje Vam priliku da izgradite nešto drugo – iznutra.
Ljubav u kojoj možete ostati odrasla osoba
Najzdraviji odnosi nastaju kad se dvoje ljudi susretne kao odrasle osobe, sa svojim ranama, ali i spremni preuzeti odgovornost za njih. Nitko ne dolazi “dovršen”, no dolazi s namjerom da ne pravi od partnera terapeuta niti roditelja.
Takav odnos nije lišen nježnosti. Dapače, u njemu postoji više topline upravo zato što nema skrivene ucjene: “Dužan si me spasiti.” Postoji prostor za pogreške, priznavanje slabosti, traženje pomoći – ali i jasnoća da svatko na kraju bira kako će živjeti sa sobom.
Prestanak “majčinstva” u partnerskom odnosu nije kraj ljubavi. To je kraj iluzije da će netko drugi popraviti ono što su drugi u prošlosti pokvarili. Nakon toga, počinje nešto drugo: odnos u kojem učite voljeti i sebe i drugoga bez uloge roditelja, u kojem bliskost ne ovisi o tome tko koga spašava, nego o tome tko je spreman rasti uz koga.
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
