Najvažniji period za formiranje naših uvjerenja je period ranog djetinjstva, psiholozi kažu da je presudan period od pete do sedme godine, gdje se taj sedmogodišnji ciklus (prvih sedam godina) kroz cijeli život kopira i ponavlja. Kao dijete, mi neposredno poslije rođenja, funkcioniramo kao mali stroj koji samo jede, obavlja fiziološke potrebe i spava. Roditelji nas maze i ljube, ali mi toga nismo svjesni. Mi smo u nekom prelaznom periodu između sfere nesvjesnog odakle smo došli i sfere svjesnosti u koju tek uranjamo.
Odrasli ljudi se prema nemoćnim stvorenjima postavljaju tako da osjećaju potrebu da ih zaštite, kasnije, kada ta nemoćna stvorenja počnu ispoljavati svoje potrebe i prohtjeve, njima to postaje pre naporno i očekuju od njih poslušnost kroz koju pronalaze svoj mir. Kasnije, to maleno biće prema kojem su ispoljavali toplinu i zaštitu, u trenucima kada postaje svjesno sebe i spozna da se oko njega nešto događa, počinje nizati svoje prve svjesne utiske. Tu prvi put doživljava stvarnu emotivnu bol, kroz odbacivanje u trenucima kada treba majku, a ona ne razumije njegove potrebe ili se posvećuje nečemu “mnogo važnijem” u tom trenutku. Možda je majka opterećena osobnim frustracijama i neurednim odnosima sa ocem, ili financijskom situacijom, ljubavnikom, gledanjem serije ili nečim drugim, tako da nema ljubavne energije kojom će se posvetiti djetetu, već se njena komunikacija svodi na “obavezu” hranjenja i presvlačenja, uz željno iščekivanje kada će dijete zaspati da se “riješi” njegovog plača i zahtijevanja pažnje. Kada dijete doziva majku noću iz kreveta i ona se ne odazove, ili zbog toga dobije prijekor, pa čak i batine, tu se javlja rascjep unutar osobnosti. Tu dijete stvara prvo uvjerenje koje glasi: “kada nešto želim – to ne mogu dobiti”. Ono ustvari ima potrebu za ljubavlju, pa uvjerenje istovremeno glasi “trebam ljubav – ali je ne mogu imati”. Tu počinje naša neutoljena glad za ljubavlju. No, s obzirom da smo odbijeni, da naše želje nisu uslišene, zbog ogromne boli koju osjećamo, da bismo preživjeli, mi postajemo lažni. Trudimo se pokopati, zaboraviti bol i počinjemo imitirati život.
Zbog negativnih iskustava, prestajemo dozivati majku i tražiti od nje pažnju. Dalje nastavljamo usamljeni, otupljenih osjećanja, jer smo naučili da je to nešto kroz što slijedi bol i odbacivanje. Ustvari, ispunjavamo majčina očekivanja i počinjemo spavati, imitiramo budnost ali smo duboko uspavani, pod anestezijom, zajedno sa svojim primarnim potrebama i svojom boli, zahvaljujući tome ne osjećamo ništa. Mnogo kasnije, nismo u stanju da formiramo uspješne ljubavne odnose, imamo strah od bliskosti i emotivnog otvaranja jer se plašimo odbačenosti i povrijeđenosti. Naše ponašanje i način života oslikava konstantnu potragu za ljubavlju “koje nema” i ta praznina stoji kao zid između nas i partnera, dok kroz istu odzvanja eho neugodnih sjećanja iz kojih naše nesvjesno može izvući obrazac “voljen sam i zaštićen samo kada sam nemoćan” i privući bolest kao način da postanemo nemoćni i izazovemo potrebu partnera da nas zaštiti. Ta nemoć može biti bilo koji vid nesposobnosti da se ide kroz život ne bi li se partner zadržao. Zato sposobne, jake i nezavisne žene ponekad nesvjesno “otjeraju” partnera od sebe.
Često svoju potrebu za ljubavlju nastojimo kompenzirati bjesomučnom kupovinom raznih stvari, ali ta glad za posjedovanjem je ništa drugo nego potreba za ljubavlju. Mi imamo želje za posjedovanjem nekog materijalnog dobra – auta, vikendice, odjeće – ali istovremeno imamo u podsvijesti odgovor da to ne možemo imati, jer je auto, vikendica, odjeća – ustvari “ljubav koju mi ne možemo imati” to je odgovor iz dječjeg kreveta, na svaku pomisao i želju uključuje se automatski odgovor “nema šanse da to dobiješ”, jer “nisi vrijedan toga” – nas željeni predmet jednostavno odbacuje.
Ustvari, mi se kroz cijeli život krećemo kao usamljena i odbačena osoba sa razvijenim odbrambenim mehanizmom. Mi smo imitacija koja unutra vješto krije pokopanu bol. Dokle naš odbrambeni mehanizam funkcionira, dotle smo društveno prihvatljiva osoba. Postajemo ovisni o mišljenju društva. Dok uspijevamo održati financijski balans, brak, porodicu, posao – drugi nam kažu “šta hoćeš, imaš sve što ti je potrebno za sretan život, i opet si nezadovoljan”. Naše imitiranje sreće se uporno nastavlja kako ne bismo stršali i bili smiješni sa svojim emotivnim potrebama. Mi smo neprihvatljivi kao emocionalno biće i svjesni toga postajemo jako učtivi, civilizirani i urbani. Uklapamo se u modne trendove i društvena zbivanja. Osho je u jednoj knjizi primijetio da nas pretjerana civiliziranost udaljava od naše animalne prirode koja je istinski dio nas i koju uporno nastojimo potisnuti i zamaskirati, zbog čega nismo u stanju opušteno živjeti.
Ljudi jednostavno vjeruju da se može pronaći stvar koja će nas učiniti sretnim, samo je potrebno imati je u dovoljnoj količini ili dovoljno dugo, ali uvijek nas za svaki takav pojam vezuje vječno prisutni strah od gubitka. Sve što možemo izgubiti, to nas ne može ni usrećiti. Ali, najgore je kad izgubimo sebe, kao što se dogodilo onog trenutka kad smo postali imitacija.
Da bi ponovo pronašli put ka sebi, trebamo se probuditi iz sna u koji smo davno pali.
