Nije nasljedna bolest, već je nasljedan energetski model, po principu spojenih posuda! Priroda nastajanja bolesti nosi i prirodu njenog iscjeljenja, a svaka bolest potječe od nedostatka ljubavi. Naš organizam ima moć samoiscjeljenja i samo besplatan lijek je pravi lijek. Čisteći sebe, spašavajući sebe, kroz vjeru u ljubav i u Boga – mi ujedno činimo dobro bliskim osobama koje od nas, umjesto otrova, povlače najljepše mirise ljubavi i počinju uživati u našem društvu i učiti od nas. Najbolja sredstva za čišćenje su ljubav i zahvalnost!
Svaki problem je istovremeno i rješenje!
Priroda nastajanja bolesti nosi i prirodu njenog iscjeljenja.
Bolest ima u svojoj pozadini mentalno uznemirujući uzorak koji projicira prema tijelu mentalne “bakterije” ogorčenja, bijesa i straha. To je shema koja se uspostavlja prije fizičkog nastajanja bolesti.
Kada s nekim dijelimo život, mi osim fizičke bliskosti uspostavljamo i bliskost na svim ostalim razinama pa tako članovi jedne obitelji funkcioniraju po “sistemu spojenih posuda”. Mi smo jednostavno spojeni s njima i između nas se “mućka” isti mentalni fluid koji nas prožima.
To vjerojatno objašnjava i razlog zbog čega se neka djeca razbolijevaju u nekom periodu života – ona manifestiraju ono što nesvjesno osjećaju da je neko od roditelja potisnuo. Djeca nesvjesno preuzimaju mentalne “bakterije” od svojih roditelja. Roditelji su u svakom pogledu pa i karmički odgovorni za sve što se događa djetetu.
Svi znamo one čuvene priče, litanije roditelja koji su “sve dali za djecu i zbog njih oboljeli, a oni su nezahvalni i ničim to ne uzvraćaju”, nastojeći djecu vezati za sebe kroz osjećaj krivice, kajanja i grižnje savjesti. A u pozadini toga je nesvjesna potreba da se isti energetski model prenese djeci.
Djeca koja preuzmu osjećaj krivice imaju tendenciju isto tako oboljeti i osjećati grižnju savjesti ako slučajno osjete radost, odnosno neće se znati prepustiti osjećaju životne ispunjenosti i sreće.
Oni će se nesvjesno kroz bolest ili osjećaj nesreće u životu nastojati “odužiti” roditeljima. Uvijek će u pozadini uma odzvanjati neka misao koja će ih bacati u životno blato. Djeca su najbolji “senzori” i njihove bolesti nepogrešivo govore o stanju u domu i izvlače na površinu sve potisnuto.
Zašto su neka djeca jako bijesna u najranijem djetinjstvu, ponašaju se agresivno i histerično? Zato što su “pokupila” neispoljeni majčin bijes prema ocu.
Žene često od majke preuzimaju model potisnute agresije prema muškarcima i kasnije nikako ne mogu uspostaviti normalne i zdrave odnose sa suprotnim spolom. Dobili smo nešto na što nismo nikako mogli utjecati i ako nastavimo živjeti nesvjesno, ostat ćemo s nametnutim uvjerenjima do kraja života. To je život vezanosti, a ne slobode.
U tom kontekstu, mi nesvjesno biramo bolest kao produžetak vezanosti za neko od negativnih uvjerenja, jer mi uporno nastojimo da se to manifestira i u fizičkoj pojavnosti, da postane vidljivo i opipljivo.
Kada smo, konačno, bolesni, mi možemo reći sebi: “Sada vidim koliko ne volim sebe, pretvorila sam to uvjerenje u svoju fizičku stvarnost. Ovo je moja kreacija, djelo izraslo iz moje ne-ljubavi. Ono je tu da me podsjeća na ogromnu stvaralačku moć koju imam, ali dobra je vijest da ljubav stvara mnogo ljepša djela i ljepšu stvarnost i da imam mogućnost izabrati ljubav.”
Mi samo izvlačimo na površinu ono što je zapisano u astralnom tijelu, no to se opet univerzum pobrinuo da je tako jer nas time navodi da promijenimo svoja uvjerenja i da odaberemo slobodu.
U suštini, sve polazi iz svjetlosnog tijela gdje su pohranjeni mentalni, psihološki i emotivni signali. Naše svjetlosno tijelo često liči na deponij smeća. Što će naš krvotok povući iz takvog okruženja nego otrov. Srčani problemi su poremećaj blokiranih emocija.
Ciste i tumori su posljedica sakupljanja, nemogućnost da otpustimo, pogledajmo kako izgleda tumor i znat ćemo da postoji energetska matrica koja zapovijeda tijelu da sakuplja i zadržava. Svaki dio tijela (njegovo zdravstveno stanje) ima svoj mentalni ekvivalent koji je često matrica negativnih uvjerenja i sjećanja.
Mi možemo osjetiti kada netko blizak promijeni vibraciju. U sklopu jedne obitelji članovi se razumijevaju najviše na podsvjesnom nivou pa tako čim uđemo u nečiji dom osjetimo je li ozračje prijateljsko, ugodno ili ne. Nekada jednostavno osjećamo kao da nas bockaju iglice dok sjedimo u nekom okruženju, tu energija jednostavno vibrira raznim zagađenim mentalnim stanjima koja se nastoje potisnuti.
I tu je obično netko bolestan. Često se, dakle, u zraku osjeti da nešto nije u redu. Tako i mnoge žene intuitivno osjećaju da ih partner vara, iako nemaju dokaz u prilog tome.
Pa koliko se puta dogodi da supružnici koji dugo godina prožive skupa, napuste svijet skoro istovremeno, u svega par dana razlike.
Ta povezanost nas čini ranjivim i otvorenim na utjecaje bliskih osoba. Mi nosimo shemu straha od bolesti ili gubitka voljene osobe, ljubomore, nedostatka ljubavi, odbijanja, prijevare, što se također odražava u mentalnom polju bliske osobe i stvara shemu njegovog djelovanja, jer su takve mentalne “bakterije” jako zarazne. Kako je i bliska osoba također otvorena i spojena s nama, ona će vrlo brzo osjetiti njihov utjecaj i nesvjesno će se zaraziti.
Žena koja je emotivno ranjena obično oboli u onom dijelu sebe koji je čini ženom (jajnici, maternica, grudi). Ona se samoranjava da bi stvorila fizički dokaz svoje emotivne patnje i na kraju nestala zajedno sa svojim potisnutim emotivnim bolom jer ga ne želi otpustiti.
Ona se jako vezala za taj emotivni naboj i nesvjesno ima želju nestati kada kao takva nije “prihvaćena” od partnera. Njeno vrednovanje sebe je u negativnoj skali i u potpunoj ovisnosti o partnerovom ponašanju. On osjeti bolje od nje taj pad životne energije i podsvjesnu želju za nepostojanjem, te osjeća potrebu da spasi sebe.
Nedostatak ljubavi prema sebi djeluje odbojno na partnera, jer druga bića privlači ideja da bi se mogli ogrijati uz našu ljubav, ali kada naiđu na ugašen plamen, oni odlaze. S nedostatkom ljubavi mi postajemo kolekcionar loših iskustava i sve se manje možemo prisjetiti trenutaka kada smo bili sretni.
Kada prema partneru izrazimo svoja očekivanja zasnovana na temeljima straha, mi se ponašamo kao poreznik i on stalno osjeća da nas ima na teretu i da ima neku obavezu i dug prema nama.
U jednom trenutku mu svugdje postaje ugodnije i ljepše nego s nama, čim se pojavimo u njegovom vidokrugu on postaje svjestan svojih ograničenja, kao ptica sklopljenih krila.
Tako napušta partnericu i čini “užasnu stvar”, odlazi živjeti s nekim drugim, tko posjeduje životnu energiju. Ma koliko zvučalo grubo, nekada je zaista to jedini način da partner preživi, jer oboljela osoba nije pokazala ni minimum ljubavi prema sebi, a ljubav je jedina spasonosna i iscjeljujuća emocija.
Trebali bismo partnera pustiti da leti širom raširenih krila, neka nam se svaki dan iznova vraća i neka to bude izbor njegove slobodne volje.
Da bi se partner imao odakle vratiti, prvo treba otići – potrebna je distanca i ne trebamo se bojati da mu je dopustimo, neka ona bude ispunjena povjerenjem i ljubavlju jer će mu to biti orijentir, unutrašnji kompas.
Mi zapravo u početku veze imamo jako razvijen taj mehanizam, ali ga naši strahovi s vremenom zaustave pa kormilo preuzmu nepovjerenje, ljubomora i posesivnost, želja za posjedovanjem i kontrolom.
Tako veza polako postaje kavez iz koga je ljubav davno pobjegla.
Mnogo je primjera gdje je netko obolio pa čak i umro “zbog nekoga”, majka zbog djeteta, djevojka zbog momka, žena zbog muža – bliskost bez istinske ljubavi prema sebi skupo košta!
I opet, majka taj model prenosi na kćer pa i ona preuzima potencijalnu opasnost, jer se ovakve bolesti uglavnom smatraju genetski nasljednim. Ne, to nije nasljedna bolest, već je nasljedan energetski model, po principu spojenih posuda.
Kćer čak i ne mora imati problem na polju partnerstva, ali će njene emotivne reakcije biti lišene ljubavi prema sebi i nesvjesno će se vidjeti kao žrtva u nekom kontekstu i uvijek će naći “načina” da se samoranjava. Ako se kroz ljubav i duhovnost izdigne izvan ove kontrole, ona će se sigurno spasiti.
U suštini, te mentalne “bakterije” uzrokuju sljepilo prema božanskoj svrsi života i udaljavaju nas od duhovnog ka materijalnom i zauzimamo pogrešan pristup iscjeljenju.
Stoga kažemo da imamo neku bolest, misleći striktno na određeni organ – bolesno srce ili jetru, međutim nije tako. Mi trebamo razumjeti da imamo zatrovan mentalni izvor, dok nas koncentracija takve energije u području srca usmjerava na činjenicu da su negativna emotivna stanja i potisnute emocije stvorile disharmoniju na tjelesnoj razini. Mi, dakle, ne trebamo liječiti srce kao fizički organ, već prije svega pristupiti čišćenju zagađenog izvora.
Je li zaista netko uspješno izliječio srce, iako ljudi masovno obavljaju razne operacije i tretmane? Najčešće do kraja života ostaju “srčani bolesnici”, i samo su se još više uvjerili da moraju živjeti kao bolesnici i jedino je tu došlo do promjene na mentalnoj razini pa se kompletan režim života prilagodio toj tzv. “činjenici”.
Tu je evidentno odsustvo svijesti o potrebi čišćenja izvora. Svaka nečistoća ili nepravilnost u organizmu ima u pozadini mentalnu naredbu. Negativna mentalna naredba potječe iz nesvjesnih afirmacija negativnog tipa koje konstantno ponavljamo teoretski i praktično.
Naše fizičko tijelo ima svog dvojnika u eteričnom tijelu (astralni dvojnik) i svaki naš organ ima svog dvojnika. Prije stvaranja fizičkog tijela, kroz prenatalni ciklus i začeće, projektira se energetska matrica. Mi preuzimamo razna emocionalna i psihološka stanja svojih roditelja, bijes, strahove, frustracije, nedostatak ljubavi i to doprinosi stvaranju slične energetske matrice koja izgleda kao svjetlosni obrazac (mreža) u koji se kasnije “ulijeva” naša fizička manifestacija.
Umjesto da smo neke stvari svjesno otpustili i oprostili, pustili da “voda nosi”, mi smo to zadržali kao otrov u bočici. I onda po stotine puta “žvakali i prežvakavali” iznova dok nas ta ustajalost nije koštala zdravlja.
U tome i jeste tajna zašto lijekovi ne mogu izliječiti bolest. Naša antitijela su prava vojska u organizmu koja dobiva naredbe iz komandnog štaba odnosno energetske matrice.
Tek kada se djeluje na komandno mjesto (astralnog dvojnika) i promijene naredbe, vojska će se početi ponašati drugačije. Zapovijedi li naše svjetlosno tijelo da stanice djeluju s ljubavlju, mi ćemo se regenerirati i pomladiti.
Zato, slobodno možemo reći da svaka bolest potječe od nedostatka ljubavi. Imunitet je zdravlje i on je dirigiran iz zapovjednog centra, bez dobrog imuniteta, (pravilne zapovijesti) nema zdravlja.
Što se tiče liječenja, prije svega priroda. Ona ima “urođenu” zapovijest ljubavi i zdravlja za razliku od lijekova koji imaju potpuno drugačiju energetsku matricu (novac na prvom mjestu). Međutim, naš organizam ima moć samoiscjeljenja i samo besplatan lijek je pravi lijek.
Jedno je sigurno – čisteći sebe, spašavajući sebe, kroz vjeru u ljubav i Boga – mi ujedno činimo dobro bliskim osobama koje od nas, umjesto otrova, povlače najljepše mirise ljubavi i počinju uživati u našem društvu i učiti od nas!
Mi možemo učiniti da taj fluid u kojem plivamo sa svojim najbližima nalikuje na čistu izvorsku vodu, a najbolja sredstva za čišćenje su ljubav i zahvalnost: “Volim te, Oprosti mi i Hvala ti”…
